Katićevi pasteli

Pogledajte galeriju slika

Katićevi pasteli: Prostori dionizijske raskoši
(tekst: Krešimira Gojanović, ak. slikarica i likovna kritičarka)

Pasteli Stjepana Katića većinom su rađeni u jednoj dojmljivoj impresionističkoj gesti, koja je na pojedinim slikama iz ovog opusa obogaćena žarkim koloritom, karakterističnim i za neke druge modernističke stilove koji su se nadovezali na impresionizam, poput ranog njemačkog ekspresionizma, a koji je europskom slikarstvu podario jednu dimenziju nesputane emocionalnosti i autorske slobode, posebno izražene u ranim pejsažima autora kao što su August Macke, Max Pechstein, Karl Schmidt – Rottluff i dr.

 

U tom smislu i kroz Katićev slikarski opus možemo uočiti ovaj razvoj i preklapanje raznih modernističkih stilova u europskom, pa kasnije i u hrvatskom slikarstvu, prvenstveno na razini kolorističke kompozicije, nesputane geste, uzgibanosti i raskoši forme, kao i u izboru motiva koji su pritegnuli njegovu pažnju: riječ je o motivima iz prirode, većinom uočenim u našem hrvatskom Zagorju, u plodnim vinogradima, razigranim brežuljcima i šarolikim oranicama. Katić  tako slika prizore iz hrvatske provincije, njezine prirodne ljepote i darove, on uočava liričnost tih ljupkih zaselaka i dočarava je s nesputanom radošću, gotovo chagallovski oslobođene imaginacije u svojim pitoresknim kompozicijama.

 

 

Njegovi proplanci poškropljeni su bjeličastim odrazima nježnih breza na tamnoljubičastoj podlozi sjenovitih šumaraka, tik do zalaska večernjeg sunca u vrućim ljetnim mjesecima, ili su obučeni u čipku od ciklaminih pupoljka u dionizijskom plesu ranog proljeća, kad sve buja i pupa zlaćenim sjajem nakon kratkih i žestokih oluja, a divlje, zamršene stabljike biljaka povijaju se po livadama, mameći zavodljivo putnike namjerike da zastanu i utope svoja čula u tom obilju boja, u skrivenoj nazočnosti vilinskih bića, u Perzefoninom cvatu i probuđenom erosu prirode.

 

 

Senzualni kontrasti krvavo crvene i žute, ružičaste i bijele, narančaste i zelene boje potenciraju dinamiku tih pejsaža, u kojima se valovite padine brežuljaka susreću sa ravnicom, čija je površina ispresjecana brojnim oranicama i puteljcima, obrađenim poljima i pitomim livadama, okupanim u mjestimičnoj sjeni malih, ali razgranatih stabala. Katićeva stabla djeluju gotovo poput živih bića, njihova prozračna bjelina asocira na drevne priče o Drvetu Života, koje povezuje svjetove Peruna i Velesa – neba i podzemlja – u vječitoj mijeni godišnjih doba i prirodnih ciklusa rasta i stagnacije.

 

Tako su Katićevi pejsaži ujedno i vrlo scenični, poput nekih prirodnih svetišta na otvorenom prostoru, gdje možemo zamisliti kako uz ples i pjesmu, nakon napornog dana seoski trudbenici dolaze proslaviti buđenje prirode, to su i travnate ložnice u koje mladi momci dovode svoje djevojke, napojeni slatkim vinom Diogeneša slave eros života, baš kao što ga i Katić nesputano slavi u svojim likovnim ekspresijama, odabirući ovog puta tehniku pastela, kroz čiju intenzivnost i punoću boje na papiru najlakše dočarava strastvenu prirodu svojih djela.

Krešimira Gojanović, ak. slik. i likovna kritičarka

Akademija-Art.hr