Kakve poduzetnike Hrvatska uopće ima?

poduzetnici

poduzetnici

“Nejasne su postale i granice između političkih i poštenih poduzetnika, kao što je nejasna granica između percepcije poduzetništva kao kriminala i stvarnog poduzetničkog kriminala. Taj kriminal nije imanentan poduzetništvu, ono je u normalnim okolnostima pokretač napretka i društvene dinamike nego je posljedica povijesnih anomalija u kojima je poduzetništvo nastajalo ili pokušavalo nastati”, piše Tportal.

Lagodno je zastupati tezu da bi država trebala odustati od svojih pretjeranih regulatornih i fiskalnih ovlasti i prepustiti ekonomiju spontanitetu privatne inicijative i tržišne utakmice. Lagodno je zato što nema ničeg izazovnog ili originalnog u istini da je samo slaba država – podnošljiva država, kao što je jaka država preskupa i kao što je voljena država opasna po život. Postoji, međutim, i druga strana medalje.

Tko su ljudi koji bi preuzeli tu, privatnu inicijativu i odgovornost za konjunkturu i otvaranje novih radnih mjesta?

Prvi poduzetnički sloj kod nas se formirao u drugoj polovici šezdesetih godina kada je privredna reforma dopustila privatnu inicijativu u određenim obrtničkim i uslužnim djelatnostima. Pojavili su se tada raznoliki ‘majstori’ koji su popravljali strojeve za rublje, postavljali keramiku i parkete, iznajmljivali sobe, otvarali automehaničarske radionice, frizerske salone, građevinske obrte, gostionice i restorane. Bili su socijalistički paradoks. Po defaultu su bili neprijatelji sustava koji je bio nesklon privatnom vlasništvu i na njih gledao s izvjesnom nelagodom, ali, začudo, inspekcije i porezne uprave (‘uprave društvenih prihoda’) ostavljale su ih na miru. Živjeli su u poreznom raju i nekom sistemskom greškom ostalo im je dovoljno prostora za zaobilaženje propisa. Potražnja za njihovim uslugama bila je velika, a konkurencije nije bilo jer sigurne socijalističke plaće su malo koga motivirale da se upušta u avanturu poduzetništva. Tako su nastali mali monopoli, osobito ako bi obrtnik ishodio licencu za popravke nekog uvoznog proizvoda. Do njih se dopiralo ‘preko veze’, nisu se pridržavali dogovora i rokova, bili su bahati, nepristojni, bezobrazno skupi i uživali su u očajničkoj ovisnosti klijenata kojima bi se pokvario štednjak ili su im uoči tehničkog pregleda popustile kočnice na automobilu. Obogatili su se naglo i prionuli na gradnju čudovišnih trokatnica u predgrađu. Mrzili su režim jer su, valjda, mislili da bi u kapitalizmu bili veleindustrijalci, iako u kapitalizmu ne bi opstali ni tjedan dana. Stanovništvo je na njih gledao s nekakvom ambivalentnom mješavinom krvožedne zavisti, prezira i divljenja. Pojam ‘privatnika’ postao je sinonim za nezasluženo bogatstvo, bezobrazluk i prijevaru. Jasno, bilo je i poštenih, ali ovo nije priča o njima.