Autorica izložbe: Lidija Butković
Na izložbi se predstavljaju stripovi ovog renomiranog hrvatskog autora objavljivani u časopisu "Plavi vjesnik", u razdoblju od 1956. do 1969. godine. U tom je razdoblju Radilović u časopisu objavio ukupno 13 naslova, većinom opsežnih strip serijala, među kojima dva velika hita: serijal o kapetanu Lešiju (1960.-64.) i serijal o Sherlocku Holmesu (1966.-69.), te jedan od svojih najvećih projekata, serijal „Kroz minula stoljeća" (1956-59.), povijesnu sagu čija radnja obuhvaća razdoblje od dolaska Hrvata na Jadran do provale Tatara u 13. stoljeću.
Izložba kroz priču o tom prvom i veoma plodnom razdoblju Radilovićeva stvaralaštva osvjetljava i dio povijesti Plavog vjesnika, popularnog «Plavca» koji u vrijeme njegova stvaranja doživljava svoj vrhunac, u zenitu svoje popularnosti sredinom 60- tih godina prošlog stoljeća dosegnuvši za današnje pojmove fantastičnu nakladu od 143 000 primjeraka! Kustosica izložbe Lidija Butković priredila je uz izložbu opsežniji katalog sa tekstom u kojem se osvrće na to zlatno razdoblje Plavog vjesnika, uz prikaz uređivačke politike časopisa.
Predgovor
Prvi broj „Plavog vjesnika" ugledao je svjetlo dana prije točno 55 godina – 1. listopada 1954. godine, a u gotovo dvadeset godina izlaženja stekao je status najznačajnije publikacije u povijesti hrvatskog stripa. U „Plavcu" je objavljeno oko 180 stripova hrvatskih autora, među kojima i neospornih remek-djela devete umjetnosti, a njihovi junaci postali su dijelom kolektivne memorije brojnih naraštaja djece i omladine u Hrvatskoj i čitavoj Jugoslaviji.
Nenad Brixy, dugogodišnji glavni urednik „Plavog vjesnika", svoj popratni tekst unutar edicije „Hrvatski poslijeratni strip" (Pula, 1984.) započinje ovim razmišljanjima: „Za današnju mladu generaciju „Plavi vjesnik" je pojam kojem se vjeruje bez provjere. O njemu su dosta čuli iz pričanja starijih, možda i onih roditelja koji im sada brane da vrijeme provode sa stripovima. Za „Plavac" se prilijepila fama koju će teško itko skinuti ili izbrisati. Prihvaćaju je i oni koji nemaju nikakvu predodžbu o izgledu tog zabavnog tjednika za mlade šezdesetih godina, a kad negdje naiđu na ponovljeni strip s naznakom da se prvi put pojavio u „Plavom vjesniku", potvrđuju uvjerenje o „lijepim, starim vremenima", ne razmišljajući o tome da vrijeme čini svoje i da zabavnik koji je nekoć plijenio srca omladine ne bi imao šanse kod nove, u mnogočemu izmijenjene generacije. No, pristalica stripa bit će uvijek i svugdje, a ljubav prema pionirskim (u smislu: početnim, prokrčiteljskim) danima samo će se još više zacementirati."
Navedena konstatacija o legendarnom karakteru „Plavog vjesnika" zvuči jednako plauzibilno i danas, poprimajući, upravo kako je Brixy i nagovijestio, još mističniju dimenziju prekrivenu patinom sad već povijesnog vremena. Ovom izložbom će se zato današnjim mlađim generacijama, rođenim nakon ere „Plavca", nastojati približiti to izuzetno bogato poglavlje hrvatske popularne kulture i umjetnosti, dok će starijima vjerojatno biti ugodan podsjetnik na doba njihove mladosti i odrastanja. U tom pogledu, da li postoji autor s kojim bi se bolje ostvario postavljeni cilj do Julija Radilovića – Julesa, doajena hrvatskog stripa te najvjernijeg suradnika „Plavog vjesnika"? Objavljujući svoje radove u „Plavcu" od 1956. do 1969. godine, Radilović je ostavio traga u svim fazama časopisa, od početničkih godina uhodavanja redakcije, okupljanja stalne radne ekipe i čitateljske baze, preko zlatnog razdoblja najveće popularnosti lista pod Brixijem, sve do silazne putanje i koncepcijskih lutanja koje su obilježile posljednje godine lista. Za „Plavi vjesnik" realizirao je ukupno 13 naslova, većinom opsežnih strip serijala koji su u nastavcima znali izlaziti i godinama. Izložba će preko originalnih strip tabli i popratne dokumentacije pokušati obuhvatiti tih ‘sretnih’ 13 godina suradnje Julesa i „Plavca", koje u mnogočemu predstavljaju i jedno od najplodnijih razdoblja cjelokupnog Radilovićeva stvaralaštva.
Tajna uspjeha „Plavog vjesnika"
U prvim godinama po završetku Drugog svjetskog rata, opća društvena klima nije bila naklonjena razvoju strip umjetnosti koji je proglašen nepoželjnom, dekadentnom zabavom, a izlaženje strip časopisa faktički onemogućeno. Bolja vremena uslijedila su nakon 1950. godine kada se strip polako vraća u pionirske i omladinske časopise, a potom se objavljivanja strip-časopisa prihvaćaju velike izdavačke kuće. Tako je Vjesnik svoj prvi list u stripu pod nazivom „Vjesnikov zabavni tjednik" lansirao 1952. godine, potom se po njegovom brzom gašenju okušao s „Petkom" (1952/53.) i „Miki stripom" (1954.), da bi tek sa „Plavim vjesnikom" pronašao dobitnu kombinaciju.
Tjedno izdanje „Plavog vjesnika" na kioske je stizalo svakog petka, a potom četvrtka, kontinuirano od prvog broja 1954. godine, do posljednjeg 970. po redu, 1973. godine. U tom vremenskom rasponu list je prošao kroz nekoliko razvojnih etapa, uglavnom sinkronih s kadrovskim promjenama uredništva koje su sa sobom povlačile inovacije u tematskom i vizualnom identitetu lista.[1] Razdoblje najveće stabilnosti redakcijske politike, vrsnoće i brojnosti ostvarenja domaćih suradnika te (posljedično) naklade lista postignuto je od kraja 50-ih do sredine 60-ih godina. Tada je „Plavac" pronašao vlastitu formulu uspjeha koja ga je i učinila najdugovječnijom i najkvalitetnijom publikacijom svoje vrste u povijesti hrvatskog poslijeratnog izdavaštva.
U prvom redu tu treba istaknuti kvalitetu tekstualnih priloga koji su pokrivali široki spektar tema: od članaka iz povijesti, znanosti i umjetnosti odgojno-obrazovnog karaktera, putopisnih reportaža, izvještaja sa druženja mladih čitave Jugoslavije, romana i priča u nastavcima, crtica iz života filmskih i sportskih zvijezda… Također, „Plavi vjesnik" je njegovao osobito prisan odnos sa svojim čitateljima preko kontakt-rubrika u kojima su mogli napisati svoje komentare i prijedloge za poboljšanje sadržaja lista te izraziti svoje poglede na aktualna društvena pitanja, ali i zavrijediti pristojne kompenzacije za objavljene priče sa školskih i lokalnih događanja.
Pored održavanja visoke razine relevantnosti i privlačnosti tekstualne komponente časopisa, koja je uspijevala udovoljiti ukusu mlađe, kao i starije publike, velika se važnost pridavala i poboljšanju tehnike štampanja kako bi se postigao jednako visoki standard slikovnih dodataka. Postupnim uvođenjem koloriranih stranica, najprije dvobojnog i trobojnog tiska, te naposljetku izvrsnog bakropisa od br. 242 iz 1959. godine nadalje, realiziran je glavni preduvjet za pravi procvat likovnog segmenta „Plavog vjesnika", odnosno objavljivanje većeg broja fotografija, ilustracija te posebice uvoznih i domaćih stripova, najzaslužnijih za rast popularnosti časopisa.
Tako se istovremeno s prelaskom na kolorirani tisak 1959. godine, u br. 248 na naslovnici „Plavog vjesnika" po prvi put pojavljuje Den Deri – pilot budućnosti, britanskog autora Franka Hampsona, koji će postati svojevrsni zaštitni znak, dio vizualne prepoznatljivosti lista, kao i nenadmašeni hit među stripovima. Časopis je domaćoj publici ponudio i druga značajna ostvarenja strane strip produkcije, te su stranicama „Plavca" prodefilirali brojni Disneyevi likovi (naročito vječni Švrćo, sin Lunje i Maze), Princ Valiant, Brick Bradford, Robin Hood, Tom Njuškalo i Cocco Bill talijanskog crtača Benita Jacovittija, Ringo, Flash Gordon, Tarzan, Asterix, da spomenemo samo najpoznatije.
Domaći strip u „Plavom vjesniku"
Međutim, ono što je „Plavom vjesniku" osiguralo izvanserijsku omiljenost kod čitateljske publike i mjesto u pregledima hrvatske umjetnosti i popularne kulture, jest otvaranje vrata redakcije domaćim autorima koji su ovdje producirali nezaboravna ostvarenja hrvatske povijesti stripa. Prilikom pokretanja lista od domaćih imena bila su prisutna samo braća Norbert i Walter Neugebauer, da bi se već od 1955. godine dolaskom Andrije Maurovića, te 1956. godine Radilovića, počeo formirati stalni tim suradnika „Plavca", kojeg su upotpunili Žarko Beker, Borivoj Dovniković, Vladimir Delač, Zdenko Svirčić te svojim povremenim izletima u strip umjetnost još i karikaturist Otto Reisinger te animator Zlatko Grgić.
Kulminaciju kreativne aktivnosti grupa proživljava u prvoj polovini 60-ih godina za vrijeme urednika Nenada Brixija kada je realizirano oko 130 stripova. Zlatnom razdoblju „Plavog vjesnika", i hrvatskog stripa uopće, kumovala je povoljna konstelacija okolnosti, odnosno stasanje generacije darovitih crtača koje je zanimao medij stripa, kao i postojanje vrsnih književnika s afinitetom prema pisanju scenarija, dok im je „Plavi vjesnik" pružio platformu za objavljivanje radova, a s njom i mogućnost javne afirmacije, te, u krajnjoj liniji, financijske stabilnosti. Međutim, nakon 1966. godine zamjetno je osipanje kreativne energije zbog odluke mnogih autora da se okušaju u drugim oblicima umjetničkog izražavanja, privremeno ili trajno zanemarujući strip, ali i zbog promjene uređivačke politike „Plavog vjesnika" koji odsad sve više prostora posvećuje specifično tinejdžerskim temama, nauštrb uvoznog i domaćeg stripa. Do kraja desetljeća za „Plavac" će raditi još samo Vladimir Delač, dvojac Maurović/Aljinović te Julio Radilović s kojim se ujedno završava poglavlje o udjelu hrvatskog stripa na stranicama „Plavog vjesnika".
Čitatelji „Plavog vjesnika" imali su priliku upoznati čitavu galeriju likova nastalih iz pera hrvatskih autora. Jedan od najomiljenijih bio je Delačev Svemirko, simpatični galaksijski putnik koji je uveseljavao publiku gotovo bez prekida od 1959. godine do autorove preuranjene smrti 1968. godine, a imao je svoju vlastitu kolumnu (Svemirkova pošta), tiskane razglednice, zabavne igre na duplerici, bio je zvijezda strip-reklama… Za najmlađu publiku bio je rezerviran i drugi Delačev serijal (po scenariju N. Neugebauera) sa Vikijem i Nikijem, potom serija priča o Tomu i Malom Medvjeđem Srcu (zajednički projekt braće Neugebauer), pa Dovnikovićev Mendo Mendović kreiran prema vrlo gledanoj televizijskoj emisiji (scenarij: Bjažić), Radilovićev nestašni Baća izviđač, miljenik ženskog dijela publike, Reisingerov domišljati Štefek te Bekerov raskuštrani Špiljko. Omladinci su mogli uživati u svemirskim nevoljama Pavela Birija (Beker/Furtinger), okršajima studenata Ljiljane i Toma sa internacionalnim kriminalom u egzotičnoj Africi (Radilović/Furtinger), dogodovštinama Nevenke, Koraljke i Boba (tandem Beker/Aljinović), ili zamršenim slučajevima i komičnim spletkama Sherlocka Holmesa (Radilović/Furtinger).
Domaći pisci scenarija prihvatili su se i tema iz hrvatske recentne ili daleke prošlosti, što je ostvarenim stripovima pridavalo posebnu dozu uzbudljivosti i autentičnosti. Majstor za povijesne teme bio je svakako Zvonimir Furtinger koji je za Radilovića napisao jedan od naših najdužih strip-serijala „Kroz minula stoljeća", a s Bekerom surađivao na nekoliko epizoda o pustolovinama Zaviše, srednjovjekovnog viteza lutalice. Zanimanje čitatelja za pripovijesti iz Drugog svjetskog rata raslo je zajedno sa pojavom prvih velikih partizanskih filmova u kinima, te je stripove o podvizima junaka iz NOB-a radio Beker sa Demonjom (po romanu Milana Nožinića), Svirčić sa hrabrim pomorcima u borbama na europskim morima (scenarij: Furtinger) ili dječacima-partizanima (Maurović/Aljinović), dok je najveću popularnost stekao serijal o kapetanu Lešiju, kojeg je na filmu portretirao redatelj Žika Mitrović, a u stripu Julio Radilović. Autori su ponekad inspiraciju crpili i iz književnih djela hrvatskih i svjetskih pisaca te ih adaptirali u scenarije za stripove, što je polučilo iznimno vrijedne rezultate u slučaju Andrije Maurovića i njegove obrade klasika Jacka Londona (Biser zla), H. G. Wellsa (Uglomi, gospodar pećine) i Augusta Šenoe (Čuvaj se senjske ruke), rađenih originalnom slikarskom tehnikom i reproduciranih u punom koloru.
Naposljetku treba dodati da je popularizaciji devete umjetnosti među mladima „Plavi vjesnik" doprinosio i raspisivanjem dvaju strip natječaja 1960. i 1964. godine, sa ‘profesionalnim’ honorarima za pobjednike i mogućnošću objavljivanja nagrađenih radova, kao i ponudom za daljnju suradnju najperspektivnijim sudionicima.[2] Uz natječaje vođene su i male škole crtanja stripa koje su čitateljima prenosile osnovna znanja o kreiranju uvjerljivih likova i pokreta, zakonitostima kadriranja i montaže, sve do praktičnih problema odabira papira i pisala. Na taj način među tadašnjom omladinom njegovana je ljubav prema stripu, kao i bolje razumijevanje samog medija.
Stripovi Julija Radilovića u „Plavom vjesniku"
Julio Radilović, koji se uvijek potpisivao nadimkom Jules, jedan je od rijetkih hrvatskih umjetnika kojemu je crtanje stripova bila primarna vokacija, te je tijekom svoje karijere za taj vid umjetničkog rada primio brojna domaća i međunarodna priznanja. U trenutku kada su mu u „Plavom vjesniku" pred kraj 1956. godine paralelno počele izlaziti „Izviđačke pustolovine" i serijal „Kroz minula stoljeća", Radilović je bio još relativno mladi autor koji je, doduše, iza sebe već imao vatreno krštenje sa „Neznancem" u „Horizontovom zabavniku", kojeg se primio nakon kolega W. Neugebauera, Maurovića i Aleksandra Marksa (1952.) te zajednički rad sa scenaristom Zvonimirom Furtingerom na produkciji stripova za stranog izdavača Rolfa Kauku iz Münchena (1955.).
Uspostavljanju suradnje Radilovića i Furtingera sa „Plavim vjesnikom" doprinijela je težnja tadašnjeg urednika Mladena Bjažića da na stranice lista dovede više stripova domaće tematike, za što je ovaj autorski tim pokazivao osobitu sklonost. Za Bjažićevog mandata ostvarit će tako jedan od svojih najvećih projekata, serijal „Kroz minula stoljeća" (1956-59.), povijesnu sagu čija radnja obuhvaća razdoblje od dolaska Hrvata na Jadran do provale Tatara u 13. stoljeću. U ovom istinskom remek-djelu hrvatskog stripa do punog je izražaja došlo Furtingerovo enciklopedijsko znanje te umijeće oživljavanja suhoparnih povijesnih činjenica, kao i Radilovićeva poslovična predanost izučavanju izvorne odjeće, scenografije i običaja prošlih vremena.
Do kraja desetljeća u „Plavcu" će objaviti još i 9 dužih epizoda te 20 strip-šala „Izviđačkih pustolovina" (1956-59.), u kojima će jedna nesvakidašnja izviđačka četa u više navrata upasti u nevolje sa kriminalcima na kraju ih uspješno privodeći pravdi, a između takvih pothvata baviti se spačkama i neslavnim planovima svojeg člana Slavka. Istodobno nastaje i strip „Nevjerojatne pustolovine Sherlock Holmesa: Nana Sahib" (1957.), kriminalistička komedija sa legendarnim detektivom u glavnoj ulozi, koji je označio idejni začetak serijala koji će faktičku realizaciju doživjeti desetljeće kasnije.
Godina 1959. predstavlja određenu cezuru u Radilovićevom opusu iz razloga što je pri radu na posljednjom dijelu „Minulih stoljeća", dugačkoj „Priči o strijeli (Tatarima)" prepunoj detaljnih prizora konjaničkih borbi, autor doživio psihičku i fizičku iscrpljenost koja ga je na više mjeseci udaljila od crtačkog posla. Stjecajem tih nesretnih okolnosti, Furtinger je već zamišljeni scenarij za novi strip sa daljnjim pustolovinama plemića Braslava iz „Minulih stoljeća" prepustio Žarku Bekeru, novopridošlom članu redakcije „Plavog vjesnika", iz čega su proizašla tri nastavka serijala o popularnom Zaviši – vitezu lutalici (1960-62.). Po oporavku, Radilović je ipak dobio mogućnost ponovnog druženja sa junakom Mojmirom, protagonistom franačke epizode „Minulih stoljeća", ovog puta u pogibeljnoj avanturi na arapskom gusarskom brodu (Sjena, 1960.).
Do početka 60-ih godina čitatelji „Plavog vjesnika" već su bili navikli na bogatu ponudu stripova s domaćeg terena, te su poticali redakciju da nastavi započeti trend sa novim pričama o životima značajnih ljudi iz nacionalne prošlosti. Naredna dva ostvarenja uhodanog tandema Radilović/Furtinger objavljena u „Plavcu" 1960. godine u potpunosti su korespondirala sa željama čitateljstva. Riječ je o kraćim biografskim stripovima pod nazivom „Gospodar električnih stila" i „Čovjek koji je volio zvijezde" koji su se fokusirali na odlučne trenutke u karijerama Nikole Tesle i Ruđera Boškovića, ne zanemarujući niti opis njihovih životnih navika i privatnih problema. Iako su ovi stripovi posjedovali nesumnjivu edukativnu vrijednost, a Radilović i Furtinger uspjeli u izrazito plastičkom dočaravanju dijametralno suprotnih osobnosti obaju znanstvenika, kao i pojedinosti povijesnog momenta, ideja nije doživjela svoj daljnji razvoj, zacijelo i zbog okupiranosti autora drugim projektima.
A oni su u prvoj polovini 60-ih godina, za Brixijevog vođenja „Plavog vjesnika", bili toliko mnogobrojni da se Radiloviću znalo dogoditi da paralelno radi na nekoliko stripova. To najproduktivnije razdoblje njegovog stvaranja za „Plavac" obilježila su dva velika hita: serijal o kapetanu Lešiju (1960-64.) i „Afričke pustolovine" (1962-66.). Odlična primljenost romansiranih filmskih uspješnica redatelja Žike Mitrovića o kosovskom junaku Ramizu Lešija kod jugoslavenske publike, garantirala je mnogobrojno čitateljstvo za nove avanture slavnog kapetana, kojeg je Radilović u svojem prepoznatljivom realističkom stilu vjerno prenio sa filmskog platna u medij stripa. Realizirane su ukupno četiri epizode o Lešijevim obračunima s ostacima balističkih snaga (fašističkih kolaboratora) na teritoriju poslijeratnog Kosova, za koje je scenarij napisao sam Mitrović u suradnji s Nenadom Brixijem, Dušanom Žegom i Zdravkom Čalićem. Serijal je kroz prikaze individualnih sudbina aktera priča vrlo uspješno oslikao ozračje prvih poratnih godina obilježenih previranjem starog i novog sistema društvenih odnosa. S druge strane, radnja triju epizoda „Afričkih pustolovina" , kriminalističko-avanturističkog stripa po Furtingerovom scenariju, odvijala se u potpuno drukčijem prostorno-vremenskom kontekstu egzotične Afrike. Opasni doživljaji zagrebačke studentice Ljiljane i razmjenskog studenta geologije Toma iz Suale, približili su čitatelju realnost jedne udaljene zemlje Crnog kontinenta koja je prisiljena braniti svoja nacionalna bogatstva od pohlepe moćnih inozemnih koncerna. Strip obiluje prekrasnim panoramskim kadrovima afričke divljine, te etnografski preciznim detaljima interijera kuća i koliba, odjeće, oružja i načina života afričkih plemena, što ga je, uz originalno korištenje suvremenih političkih datosti (pokret nesvrstanih) kao polazišta radnje, učinilo klasikom hrvatske strip umjetnosti.
Istovremeno sa produkcijski zahtjevnim „Lešijem" i „Afričkim pustolovinama", čije su crno-bijele table zauzimale po čitavu stranicu lista, Radilović je crtao i „Baću izviđača" (1960-62.), humoristične „jednočinke" u dvije-tri pasice, koje i scenaristički potpisuje zajedno sa N. Neugebauerom. U više od 120 objavljenih epizoda, Radilović je oživio lik vragolastog dječaka Baće, kojeg krasi izrazita samouvjerenost koja graniči s hvalisavošću, a svoju neprijepornu lukavost i snalažljivost najčešće koristi za eskiviranje nametnutih mu dužnosti, bilo u izviđačima, roditeljskom domu ili školi. Kako mu se šašave smicalice u pravilu uvijek obiju o glavu, pouka stripa bi bila negdje na liniji dobro poznate basne o cvrčku i mravu ili narodne poslovice: sve se vraća, sve se plaća.
Zahvaljujući i ovim Radilovićevim ostvarenjima, „Plavi vjesnik" je do sredine 60-ih godina proživljavao zenit svoje popularnosti, dosegnuvši i svoju najvišu nakladu od 143 000 primjeraka. Časopis je pod čvrstom uređivačkom palicom Brixija njegovao prepoznatljivi vizualni imidž te održavao stalan raspored tekstualnih i likovnih sadržaja, te su, primjerice, za Radilovićeve stripove bile rezervirane 11. stranica „Plavca" na kojoj su se sukcesivno smjenjivale epizode Lešija i „Afričkih pustolovina", te 12. stranica za „Baću izviđača", grupiranog zajedno s ostalim prilozima za najmlađe čitaoce. Također, objavljivanje svakog novog stripa pomno je marketinški planirano na način da bi se počeo najavljivati tjednima ranije kako bi se stvorila doza slatke anticipacije, a neposredno prije puštanja prvog nastavka išla bi ilustrirana najava u maniri filmskih plakata.
Sredinom 60-ih Julio Radilović će u „Plavom vjesniku" započeti i dva nesuđena serijala: „Din Kol: Susret u preriji" (1964/65.) i „Istraživač Tibor Sekelj priča: Kroz zeleni pakao Mato Grossa" (1965.), koji su prekinuti nakon samo jedne epizode. Prvi je prema Furtingerovom scenariju bio zamišljen kao vestern sa domaćim junakom u glavnoj ulozi, skromnim dalmatinskim ribarom i moreplovcem pravog imena Dinko Kolić koji se igrom slučaja nađe na nemilosrdnom Divljem zapadu. Za „Kroz zeleni pakao Mato Grossa", N. Neugebauer je prilagodio dijelove iz knjige jugoslavenskog etnologa i esperantista Tibora Sekelja o njegovim ekspedicijama u dotad neistražena područja Južne Amerike. Kako je inicijativa za strip potekla osobno od Sekelja, koji je i aktivno participirao u svim segmentima njegove izrade, krajnji rezultat plijeni pažnju izvanredno vjerodostojnim deskripcijama prašumskog bilja i metodama preživljavanja u surovoj prirodi, kao i opipljivim, tjeskobnim ozračjem strepnje od napada Indijanaca s kojom je ekipa bila danonoćno suočena. Zbilja je šteta što je strip bio naprasno prekinut, iako je Neugebauer već imao razrađeni scenarij za nastavak pripovijesti.
Radilović je ipak imao više sreće sa svojim idućim projektom za „Plavi vjesnik", serijalom zasnovanom na parodiji slavnog Doyleovog lika, detektiva Sherlocka Holmesa i njegovog lojalnog pomoćnika Watsona, koji je izlazio od 1966. do 1969. godine, ukupno u sedam epizoda, te bio i djelomično reprintiran u britanskom časopisu „Giggle" u vlasništvu tvrtke Fleetway Publications, a 1970-ih produžen sa dva nova nastavka u drugim publikacijama („Art strip" iz Sarajeva i američki „Cartoonist Profiles"). U scenarističkoj obradi Furtingera, strip poprima karakteristike krimi-komedije krcate intrigantnim zapletima i peripetijama, kojima je uzrok podjednako dinamika samog detektivskog posla, koliko i pomutnja koju među likove unosi Holmesov nevjerojatan dar za prerušavanje. Zbog spretnog vođenja često frenetične radnje, uspješnog karikaturalnog portretiranja protagonista te pomalo psihodeličnog koloriranja koje upotpunjuje opći humoristični dojam stripa, serijal o Sherlocku Holmesu zasigurno predstavlja jedan od kreativnih vrhunaca tandema Radilović/Furtinger.
Posljednjim angažmanom u „Plavom vjesniku", stripom „Diverzanti" (1967/68.), Radilović se ponovno okušao u adaptaciji filmskog ostvarenja, ovog puta istoimenom djelu redatelja Hajrudina Krvavca, ratnom trileru o skupini partizana na zadatku probijanja neprijateljske opsade i neutraliziranja njemačkih zrakoplovnih jedinica. Scenarij Marcela Čuklija ostavio je Radiloviću dosta prostora za mnogobrojne ‘nijeme’ kadrove u kojima su akcije i emocije likova posredovane isključivo likovnim sredstvima.
Karakteristike Radilovićeva crtačkog stila
Na primjeru stripova stvaranih za „Plavi vjesnik", moguće je deducirati dominantne osobine Radilovićeva crtačkog rukopisa te načina likovnog i dramaturškog vođenja radnje koje će dosljedno primjenjivati u svim svojim ostvarenjima. Tako u stripovima realističkog stilskog izričaja, kao što su „Kroz minula stoljeća", Lešijev serijal ili „Afričke pustolovine", Radilović discipliniranim i pedantnim radom kreira prizore epske širine zahvaćanja u objektivne datosti fizičkog svijeta, te velike uvjerljivosti u pogledu autentičnog rekonstruiranja povijesno-geografskog okvira priče. Zbog inzistiranja na detaljističkoj saturaciji svakog kadra, ‘čitanje’ stripa duže traje, što samo naoko usporava odvijanje radnje, jer autor dramatičnost pojedinih situacija i naglih obrata uspijeva dočarati pomoću drugih metoda: montažom kadrova, brzim prijelazima među planovima i smjenjivanjem točaka gledišta, uz rijetko posezanje za ‘izvanlikovnim’ rješenjima poput umetanja tekstualnih zamjena za zvukove (AAA! JAO!), ili ocrtavanja linija pokreta (tzv. švungovi).
U humorističkim stripovima, poput „Sherlocka Holmesa" ili „Baće izviđača", Radilović se pak služi tzv. grotesknim stilom postižući jaču redukciju detalja, no posljedično i veći stupanj karikaturalne stilizacije fizionomijskih značajki likova, kao i karakteristika neživih predmeta i scenografskih elemenata. U ovakvim ostvarenjima u većoj će se mjeri koristiti grafičkim simbolima za izražavanje emocionalnog stanja ili radnje likova (upitnici i uskličnici iznad glave označavaju strah ili zbunjenost, a švungovi ili oblačići prašine hitre pokrete i akcije), ili vizualnom predočavanju njihovih trenutačnih misli (upaljena lampica za domišljanje neke ideje). Autor će s vremenom razviti standardizirani repertoar takvih oblikovno jednostavnih i lako čitljivih vizualnih alata koje će moći aplicirati na najrazličitije zadatke.
Na kraju bitno je još dodati kako u realističkim stripovima Radilović ostaje vjeran klasičnim načelima komponiranja, dok si u radovima karikaturalnog stila dopušta veću mjeru eksperimentiranja, poigravajući se s oblikom prozorčića, ponekad ostavljajući i posve neomeđene sekvence, te se odvažuje i na probijanje četvrtog zida, odnosno dopušta likovima da slobodno presijecaju okvire kadrova. Bit će i ponekih zanimljivih momenata preklapanja stripa i ‘stvarnog svijeta’, odnosno situacija u kojima strip-junaci iskaču sa stranica „Plavca" i ulaze u svijet čitatelja („Izviđači u Africi"), ili postaju svjesni svoje pozicije nacrtanih, izmišljenih karaktera (Baća).
Što je Jules značio „Plavcu", a „Plavac" Julesu
Julio Radilović na početku suradnje u „Plavom vjesniku" bio je mladi, 28-godišnji crtač koji se tek probijao na hrvatskoj strip sceni, a već do kraja svog ‘plavog’ razdoblja zavrijedit će status jednog od najboljih i najdosljednijih hrvatskih stripa autora koji ispred sebe ima i međunarodnu karijeru. Trinaest godina provedenih u „Plavcu", gdje je Radilović dogovarao projekt za projektom bez pauza, dapače sa čestim preklapanjima, u potpunosti su obilježile njegovo prvo zrelo razdoblje stvaralaštva. Jer, iako je paralelno objavljivao radove i u drugim publikacijama, može se reći kako je upravo u „Plavcu" ‘istesao zanat’ ostvarivši ovdje i niz ključnih djela svojeg čitavog opusa, po kojima je i najpoznatiji kod domaće publike. Kvaliteta njegovih povijesnih, kriminalističkih, ratnih i humorističnih stripova podizala je umjetničku relevantnost, kao i popularnost „Plavog vjesnika", te bez Julesovog udjela njegova povijest i značaj ne bi bili ni približno isti.
Lidija Butković
Julio Radilović – Jules je rođen 1928. godine u Mariboru (Slovenija). U Zagrebu živi od 1939. godine. Od 1952. godine profesionalno se bavi stripom, ilustracijom i ostalim likovno-grafičkim poslovima. Dobitnik je Grand Prixa na prvom Salonu stripa u Vinkovcima 1984. godine, te nagrade za životno djelo 1996. Odlikovan je ordenom reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za zasluge u kulturi. Uvršten je u svjetsku enciklopediju stripa Mauricea Horna, Enciklopediju Hrvatske umjetnosti, Hrvatski leksikon, te u najnoviju Enciklopediju Larousse de la Bande Dessinée.
Bibliografija stripova Julija Radilovića – Julesa u „Plavom Vjesniku"
Izviđačke pustolovine, 1956 – 1959.
scenarij: Zvonimir Furtinger
Epizode:
Tajanstvena kuća br. 110-120., 1956/57.
Zimski izlet br. 121-125., 1957.
Poziv u slastičarnu br. 126-132., 1957.
Ulovljeni lovac br. 133-139., 1957.
Borba za zastavu br. 140-149., 1957.
Kazališna predstava br. 172-183., 1958.
Izviđači u Africi br. 184-194., 1958.
Nestala snimka br. 199-214., 1958.
Na Divljem zapadu br. 218-248., 1958/59.
Kroz minula stoljeća, 1956 – 1960.
scenarij: Zvonimir Furtinger
Epizode:
Neobičan izlet br. 111-116., 1956.
Priča o prstenu (Rimljani) br. 117-147., 1956/57.
Priča o fibuli (Franci) br. 148-182., 1957/58.
Priča o strijeli (Tatari) br. 183-254., 1958/59.
Sjena br. 291- 310., 1960.
Nevjerojatne pustolovine Sherlocka Holmesa: Nana Sahib, br. 124-125., 1957.
scenarij: Zvonimir Furtinger
Gospodar električnih sila, br. 276-279., 1960.
scenarij: Zvonimir Furtinger
Čovjek koji je volio zvijezde, br. 290-296., 1960.
scenarij: Zvonimir Furtinger
Baća izviđač, br. 300-377., 412-452., 1960 – 1962.
scenarij: Norbert Neugebauer i Julio Radilović
Kapetan Leši, 1960 – 1964.
Epizode:
Klopka br. 321-342., 1960/61.
scenarij: Žika Mitrović i Dušan Žega
Svjetlo na granici br. 343-366., 1961.
scenarij: Žika Mitrović i Nenad Brixy
Krug je zatvoren br. 367-388., 1961/62.
scenarij: Žika Mitrović i Ž. Čalić
Obračun br. 473-499., 1963/64.
scenarij: Žika Mitrović i Nenad Brixy
Afričke pustolovine, 1962 – 1966.
scenarij: Zvonimir Furtinger
Epizode:
Pobuna u Kiboku br. 420-444., 1962/63.
Mongo br. 445-472., 1963.
Čarobnjak s Mjesečevih planina br. 588-608., 1965/66.
Din Kol: Susret u preriji, br. 530-546., 1964/65.
scenarij: Zvonimir Furtinger
Istraživač Tibor Sekelj priča: kroz zeleni pakao Mato Grossa, br. 558-575., 1965.
scenarij: Norbert Neugebauer
Sherlock Holmes, 1966 – 1969.
scenarij: Zvonimir Furtinger
Epizode:
Kralj maske br. 611-623., 1966.
Bijeg mrtvaca br. 624-637., 1966.
Otmica br. 638-654., 1966/67.
Beskervilski duh br. 655-673., 1967.
Nana Sahib br. 674-692., 1967.
Na dvoru kralja Artusa br. 694-715., 1968.
Sherlock Holmes i Kralj džungle br. 749-775., 1969.
Diverzanti, br. 686-701., 1967/68.
scenarij: Marcel Čukli
Lidija Butković, kustosica izložbe, diplomirala je 2005. godine povijest umjetnosti i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Suorganizatorica je Izložbe mladih hrvatskih ilustratora -35 (Interliber, Zagreb, 2005.) te u suradnji sa Sašom Brkić kustosica izložbi: Diplomski radovi studenata Odsjeka za animirani film i nove medije ALU (Galerija ULUPUH, 2006.), Magda Dulčić – Animirani film i strip (Galerija ULUPUH, 2008.) i Lik žene u ilustraciji, karikaturi, stripu i animiranom filmu (Galerija ULUPUH, 2008. i Centar za kulturu Čakovec, 2009.) U svibnju 2007. godine održala je sa Sašom Brkić javno predavanje pod nazivom Mlade snage hrvatske animacije u sklopu Salona Matice hrvatske. Autor je i kustos retrospektivne izložbe Zlatka Turkovića (Muzej grada Samobora, 2008.).
Maša Štrbac, voditeljica Galerije ULUPUH
galerija-ulupuh@zg.t-com.hr
Akademija-Art.net
