Josip Tirić – Purpurni Krug

Josip Tirić

Josip Tirić

Ekspresija violetnoga – s onu stranu ideologije

Slika je i predmet u svojoj fizikalnosti i dvodimenzionalnosti, zavodljivi fetiš, kao i roba na tržištu, ali i izuzetno važan segment kaledeoskopa vizualne kulture izrazito dugoga niza trajanja. Poput specifičnoga mikro-dijela multi-slikovnoga mozaika svih slika uopće; od one na zidu spavaće sobe, do slika spiralne galaksije koju možemo naslutiti tek optičkim alatima – ovisno gledamo li s ove ili one strane teleskopa. Mi gledamo i projiciramo ocean nesvjesnoga u slike, ali i one nešto rade nama na vertikalnoj ravni – prostor – oblik – vrijeme – stabla koje ima korijenje u zemlji čovjekove podsvijesti, a grane u nebu ljudske imaginacije. Slika je i predmet i prirodna čarolija, uglavnom primamljive iluzije čiji nas izgled vara, a u koju i dalje vjerujemo, iako znamo da sve to još nije posve istinito. Stoga jer nam se u mozgu pale isti oni sklopovi na pravu kao i na krivu sliku, na iskustvenu i prostornu proizvedenu osobnom ja-formom, kao i na perspektivnu koja izgleda kao da je prostorna, a o čemu nam nešto više mogu reći istraživanja o zrcalnim neuronima; i u čimpanze i u čovjeka. S toga aspekta u carstvu iluzije slika je uvijek i svojevrsna prijevara. Takav je doživljaj slike: od renesanse camere-obscure, analogne štafelajne slike, istovjetan u čaroliji snopa svjetlosti iz filmskoga projektora projiciranoj na bijelo platno ekrana, do nadasve čudesnoga doživljaja posve virtualnih slika digitalne galaksije gdje se miješaju stvarno i nestvarno. Josip Tirić je slikar. Slikar je po bitnosti i po sebi. To se izražava u načinu slikanja, gdje se ekspresija življenja usmjerena iznutra prema vani, stapa sa ekspresijom slike kao totalnoga ekrana u mjerilu: od povijesnoga ekspresionizma do post-ekspresionizama današnjeg informatičkoga i informacijskoga doba, uz odjeke zrcalnih slika koje najbolje vidimo u ogledalu ili na fotografiji – zaustavljenoj slici. Tirićeve slike ostvarene su izrazitom psihološkom skalom: duh – duša – duševnost. Bolećivo su emotivne, teške i izrazito melankolične. Melankolija je ovdje stanje duha i njegova planeta Saturna, poput čuvene Dürerove Melankolije I, koja čovjeka sapinje, a ujedno mišlju i tugom oplemenjuje, što je povezano i s četiri antička filozofska elementa, ali i četiri ljudske tekućine od kojih je jedna crna žuč (vidi: Kilibansky, Panofsky, Saxl, Saturn i melankolija, 1964).

Kada gledamo Tirićeve slike vidimo ekspresiju violetnoga koja se proteže cijelim autorovim purpurnim krugom na svjetlo-tamnoj ljestvici, zapravo, iste boje – poput autorskoga slikarskoga traga u našem post-tranzicijskom prostoru i vremenu. Stoga su Josipove slike s onu stranu svake ideologije – humanistički zapis mladoga slikara – koji ju razotkriva istim onim sredstvima, ovdje, umjetnosti, od koje su stvorene. Slike prikazuju interijere i eksterijere u kojima se isprepliću znakovno, stvarno i imaginarno; ujedno opće, pokatkada univerzalno, ali uvijek osobno viđenje stvarnosti, koju svaki dan, dan za danom, živimo. Sve je isprepleteno nenametljivim vizualnim analogijama. Olovni pruski vojnik sa šljemom i tipičnim brkovima i lik s gas maskom, nad kojima bdije ptica mudrosti izletjela iz pejzaža – slike – u sobi – u slici; djeca u noći obasjanom mjesečinom (prva četvrt) i okruglom lampom, kao i ekranom s ovu stranu prozora; totalni božanski pejzaž s Trabantom i čovjek u maskirnoj uniformi iza slikarskih rešetaka ispod vulkana u pozadini; žena koja briše suze i nos maramicom ispred srušene kuće, reklamna slika s bijelim zubima sa skijanja, kao i slijepa pionirka s crvenim i žutim i plavim petokrakama koje padaju… Mnogo je analogija i poveznica sa simbolima vremena. Naravno, različita je zapadna i istočna melankolija, ona sjevernjačka i ona južnjačka, kao i ona koja je intimna i posve osobna – simptom bolesnoga društva i duha vremena.

Željko Marciuš

Galerija Bačva, Trg žrtava fašizma 16, Zagreb
04.11. (u 19 sati) do 16.11.2014.