Od 04. 08. 2009. godine
U Palači Milesi, 04. 08. 2009. godine, otvara se izložba akademskog slikara Jože Ciuhe . Izložba će osim u Palači Milesi biti postavljena u Galeriji ”Kula”.
MNOGOLIKO, RAZNOSMJERNO, VIŠEZNAČNO
Kao malo tko drugi u današnjem vremenu Jože Ciuha se s pravom usuđuje nazvati jednu od svojih recentnih izložaba zvučnim naslovom ‘’Ljudska komedija”.To pravo uglednom slovenskom umjetniku ne daje samo njegovo veliko iskustvo kozmopolitskih uvida,pa i određeni kritičko-galerijski odjek univerzalnih razmjera,nego ga omogućuju upravo morfološke i psihološke karakteristike njegovih radova.
A što se poslužio glasovitom balzakovskom sintagmom razumjeti ćemo kako je ona mogla,i čak morala, pasti na pamet čovjeku koji je shvatio Pariz kao središte i uvir svih svojih nomadskih kretanja i stilotvornih putanja. Doista, ljudska komedija! Ponajprije u smislu ustrajnog antropomorfizma,činjenice da se kroz sve svoje mijene i traženja taj slikar nije odrekao stanovitog mimetizma ili, bolje, referencijalnosti, bilježenja u odnosu na ljudsko tijelo,to jest potrebe da krene od znakova i proporcija čovjekolikih udova.
Prizorište njegovih kadrova, osim toga, ljudsko je i po tome što ih uglavnom ne nastanjuju pojedinačni likovi nego grupe, kolektivi, korovi, te nužno govore o sudbini (pa uglavnom i o teškoćama) zajedništva,o stanju ljudskosti.
Konačno, neće biti slučajno ni prizivanje komedije, jer slikar je svjestan da se svijet može dobro sagledati i iz humorne perspektive, da mnoge situacije bitno nalikuju scenama iz kazališta, sa smiješnim figurama,mehaničkim pokretima,marionetskim i maskiranim sudionicima.
U duhu druženja sa svojim ‘’prijateljem Don Kihotom ‘’- makar ne zaboravljajći ni Kafku-brojne je svoje agoniste groteskno deformirao, karikaturalno stilizirao, istanjio, izdužio, i raščlanio kako bi ih podredio svojoj domijurški-deziluzionističkoj viziji, satirično-granginjolskoj interpretaciji svijeta što ga okružuje i u kojemu empatijski sudjeluje.
Više od pola stoljeća dijeli nas od zrelijih slikarevih okušaja u raznim tehnikama i disciplinama, a nema razloga da se on odriče ikojega od ostvarenih plodova.
Koliko god se postupno mijenjao i razvijao, koliko god sve odlučnije sticao specifičnosti vlastitog stvaralačkog rukopisa, Jože Ciuha kao da zapravo sustavno dograđuje na svojim ranim crtačkim, ilustratorskim, dekorativnim i reprezentativnim (mozaičkim, tapiserijskim) zadatcima. A nećemo preskočiti ni to da se dokazao kao pisac putopisa, tumač dalekih civilizacija, autor priča i pjesama. Zaključit ćemo preliminarno kako se on nije preplašio-u modernoj umjetnosti toliko prezirane – ”literarnosti”, a bogme ni odustao od stanovite tehničke virtuoznosti i suzdržane ornamentalnosti.
Pretjerano bi bilo kazati kako je u svemu išao baš protiv struje, ali je svakako istinito da je, s povjerenjem u svoju snagu preobrazbe i sposobnost nametanja vlastitih znakova, umio i u slikama izraziti željene (narativne, emotivne, misaone) sadržaje,te nastojati oko neosporne estetske dorađenosti i ekspresivnog učinka. Specifičnost pristupa Ciuha je odnjegovao u plodnom dijalogu s antiakademskim i vaneuropskim likovnim postupcima, u načelnom otklonu od perspektivnog iluzionizma i konvencionalne harmonije,dinamične kompozicije, tonske modelacije.
Svoj put je pronašao u ranom oslonu na tekovine bizantinskog slikarstva (u makedonskom području), na strogo strukturiranje elemenata i radikalnu redukciju oblika, na afirmaciju plošlosti kao autonomije medija i na kolorit određenoga simboličnog predznaka.Prihvativši neke od izrazito medijevalnih premisa (izokefaliju, horror vacui, klaligrafiju kao sasvim komplementarnu ‘’ikoničkim” sugestijama), sretno ih je spojio s nedogmatskim prinosima dvadesetostoljetnih avangardi, čak posebno s nekim tipovima lirske apstrakcije i enformela.
Neće biti slučajno ni to što se kao vrlo mlad bio uputio prema zidnom slikarstvu, jer je Jože Ciuha u čitavom svom opusu zadržao želju i potrebu za širom komunikacijom, za razgovijetnim govorom boja i oblika koji prenosi i egzistencijalna iskustva. A nije niti sasvim sporedno što se u jednom času opredijelio za slikanje na prozirnoj površini stakla,odnosno plexiglasa, uvidjevši da mu slijeđenje drevne tehnike Hinterglassmalerei omogućuje specifično kaptiranje svijetlosti i približavanje pučkom registru bajkovitosti, transcendencije, mita.
U svakom slučaju Ciuha je došao do prepoznatljivog načina viđenja i oblikovanja, do cjelovite ikonosfere dubokih dijakronih korijena. Na neutralnim i često monokromnim pozadinama nižu se pročišćeni obrisi grafički ritmizirane plohe predstavljenih likova (najčešće ljudi, povremeno životinja), kao da je riječ o kukcima pribodenim za čvrstu podlogu.
U diferenciranju figura posebna je pažnja posvećena rukama, koje su ionako predstavljene poput krakova, ticala, pipaka, jer izduženi prsti kao da samostalno vijore i prodiru u okoliš. U tretiranju ljudskih udova Ciuhi je, čini se, dobrodošlo predthodeće bavljenje slovima, abecedama, natpisima, te ritam izmjene ruku i glava djeluje sasvim poput sekvenci piktograma. Osim alfabetnih i kaligrafskih intervencija u kadar povremeno ulaze i neki drugi ‘’toposi” citatnog karaktera,kao što su mete i čipke,dijagrami i koordinatni reperi, a u jednoj su fazi bile učestale i ‘’inkrustracije” hiperrealističkog (ili popartističkog) naglaska (s posebno istaknutim motivom majmuna-kao najbližega ljudskog srodnika,svojevrsnoga zamjenika ili kafkijanskoga amblema).
Organizacija plohe bila je strogo hijeratična, dominantni motivi upućivali su na teškoću ostvarenja razlikovnosti, na strah od gubitka identiteta,na pretapanje u babilonskoj zbrci jezika. Jedno je razdoblje Ciuhina slikarstva bilo obilježeno manihejskim kontrastima (zemaljske crnine i kozmičke bjeline) i, jamačno, egzistencijalističkim doživljajem bačenosti u svijet. Karakteristični motivi umjetnikova formativnog razdoblja bili su posvećeni prorocima i patrijarsima,svecima i humanistima, totemima i obredima,mukama i žrtvama, odnosili su se na obožavane ikone ili na egzotična božanstva kao što su Kali, Šiva, uračunavali su obradu klasičnih fabula poput Romea i Julije, Uspavane ljepotice, Pinokijeve smrti. Ali Ciuha je također bio svjestan kako djeluje u epohi steinerovske ‘’smrti tragedije”, kako ironija i parodija s punim pravom traže svoj obol. Tako se posvetio i motivima ekstremno oksimoronskoga naboja kao što je ‘’Pieta s harlekinom” ili se odlučio odati počast majstoru tragikomičnoga izraza ,rapsodu uozbiljene cirkusarije, načinivši niz ‘’Hommage á Fellini” Jedan je kritičar zgodno formulirao kako u Ciuhinu slučaju dobijamo ‘’Bizant korigiran Miróom”. To se ne odnosi samo na formalne elemente nego i na duhovni raspon, što ide od dramatične ozbiljnosti i patetike do zaigranosti i poruge.
Osim Miróa ovome bi smo slikaru kao povremene suputnike po afinitetima mogli pridodati još i Kleea i Dubuffeta (‘’figurativce”, ma non troppo). S obzirom da su neke Ciuhine slike persiflaže i capricci na zadane teme svakako da nije mogao bez Picassovskih aluzija, kao povremeni zagovornik light picture održao je pravo na humornu distancu, na ležerniju intonaciju, na vedrije registre. Smije se ,da ne bi plakao: kako da se drukčije ponaša autor koji svoj dominantni korpus krsti ‘’Ljudskom komedijom”. U punom posjedu svojih stvaralačkih moći, u apogeju slikarskog rada, Jože Ciuha je osjetio potrebu i našao načina da se odlučnije preda hedonizmu izvođenja, ekstazi crte i boje,uvećanoj slobodi duktusa i naglašenijoj igri kolorističkih kontrasta. Kroz nekoliko posljednih godina svoj je opus obogatio radovima rijetke izravnosti i žestine, potencijalne sinteznosti i gustine. Kao nikad do sad odvažio se prepustiti bjelini pozadine ulogu bassocontinuo,no samo stoga da bi na njoj (i pomoću nje, još jače izvukao zvučne i krijeseće registre žutila, zelenila, crvenila, plavila ili modrila, u svim mogućim preljevima i slojevima.
Neposrednost i prividna lakoća izvedbe ne priječe postizanje uvjerljivih kompozicionih sintagmi, kao što su ‘’Hamlet” ili ‘’Dedal”, parafraza ‘’Las meninas” daleko je od robovanja uzoru, ‘’hodočasnik”, ”trubadur” ili ‘’modri anđeo” nadmašuju svaku doslovnost evokacije, da ne govorimo o obavezi ilustracije. ‘’Ljeto na Šipanu” otvara prostore intimne prepuštenosti čulima,emotivne autobiografije, dok gotovo monumentalne slike rječitih naslova ‘’kako zaustaviti vrijeme”, ”Hommage Albertu Einsteinu” ili ‘’vučije vrijeme” govore o opsesiji problemom vremena. Slikar koji je pronašao ambleme i korelative za dijakrono povezivanje epoha nije mogao ostati ravnodušan pred tajnama četvrte dimenzije. Ciuhino mnogoliko, raznosmjerno i višeznačno djelo nudi jedan od odgovora, jedan od oblika suprostavljanja neizbježnoj prolaznosti.
Jože Ciuha je rođen 1924 u Trbovlju (Slovenija). Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani. Izlagao je na više od 400 samostalnih i 300 grupnih izložbi. Za svoj rad primio je mnoga priznanja, među ostalima nagradu Prešernovog sklada, Jakopičevu nagradu, francuski naziv vitez lijepih umjetnosti i literature te austrijski častni križ znanosti i umjetnosti prvog reda. Član je Ruske akademije umjetnosti. Osim slikanja bavi se grafikom, mozaikom i literaturom.
Akademija-Art.net
