Formacije
Jadranku Ostić mogla bih nazvati "slučajnim konstruktorom". "Konstruktorom" stoga što u svojem radu – shodno tradicionalnom postupku umjetničkoga traganja – polazi od čisto funkcionalnih skica olovkom i ugljenom. Njima potom dodaje plošne "izreske" na papiru pa se onda variranjem njihovih oblika približava trodimenzionalnoj formi u konstrukcijama koje sjedinjuju različite materijale. Njihov je konstruktor "slučajan" zato što, unatoč naknadno prepoznatljivim figurativnim naznakama, na rad kreće bez teme. Samo je forma Jadranki zadana veličina, dok su glina, papir i željezo materijal kojim se koristi u izgrađivanju svojih forma(cija). Njihovim sparivanjem ona započinje priču o snažnim a ipak uravnoteženim kontrastima, o živim mrtvim predmetima.
Vjerna dosadašnjem opusu, Jadranka u svojim keramičkim formacijama, primjerice, zabija željezne čavle u glinenu masu i tako tvori jedinstvo očevidno nespojivih materijala. Unatoč fizikalnim promjenama samih čavala, koji se tijekom pečenja u glini kreću, izvijaju i naposljetku mijenjaju svoj prvotni oblik, njezine plastike ostaju homogene, nenarušene, cjelovite i čiste. Materijal nameće oblik, a oblik određuje karakter nastaloga spoja. Glina se pretvara u jajoliku, zaobljenu, zatvorenu maticu, a oštri, stari, pretrpljenim radom izobličeni čavli postaju njezinim kontrastom. Bojom se konačno potvrđuje sam čin dinamičnoga spajanja nimalo srodnih elemenata. U "sirovom" stanju još zagasito-zemljanog tona, patina gline i željeza mijenja se pečenjem. Glina postaje svjetlija, čavao crn, a njihov odnos oštar. No unatoč jasnoj oprečnosti materijala, a tako i forme, upravo će stari, grubi čavli podariti konstrukcijama potrebnu ravnotežu. Plošne, okrugle i identične glave čavala zabijenih u plastični obruč-remen keramičkih tijela, ritmički se nižu i jednolično ponavljaju, stvarajući privid linearno-grafičkoga konstrukta koji djeluje umirujuće.
Bez prethodno definiranog idejnoga rješenja, Jadranka se u svojim radovima obraća promatraču čisto formalnim mjerilom. Djela postaju umjetničkima tek onda kada su, lišena svake funkcionalnosti, jedinstvena, individualna i neponovljiva. Već po završetku škole za primjenjenu umjetnost i dizajn – škole za "masovnu produkciju" – Jadrankini prvi radovi nastaju kao svojevrsna pobuna protiv uporabnosti, ukrasa, umjetnoga sjaja i perfekcije. Jadranka u materijalu ostavlja vidljive tragove, svjesno se odlučuje za autentičan izraz koji, pročišćen i sveden na ono bitno, ne konstruira ništa osim same forme. U njezinim su radovima prepoznavanje figurativnih naznaka i pokušaj interpretacije mogući, ali ne i potrebni. Za efekt napetosti i naraciju širokog, slobodnog spektra, figuracija postaje suvišna. Na njeno mjesto stupa apstrakcija, koja je ovdje ne samo formalna, već i svojevrsno idejna.
Materijal je forma, a forma djelo.
Glina, papir i željezo.
I ništa više.
Hanni Geiger, M.A.
Jadranka Ostić je rođena je u Splitu. Završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Redovito izlaže od 1979. keramiku, malu plastiku, slike, kolaže, ručno rađene papire i grafike. Bavi se grafičkim designom, ilustracijom, pisanjem. Autorica je logotipa za: HDLU Istre, Istarsku udrugu za Alzheimerovu bolest, Pulske dane eseja… Ilustirala je knjigu Božidara Smiljanića "Šašavi rječnik čudnih riječi". i "Priče o kornjačama" koje je izabrala i prevela Sandra Kušević. Glagoljicom je ručno ispisala knjigu i mapu "Kraj refula" Branka Benzie. Njeno bavljenje glagoljicom navodi se u "Leksikonu hrvatske glagoljice" Josipa Bratulića i u knjizi "Hrvatska Glagoljica" Darka Žubrinića. Objavljene su joj dvije zbirke pjesama "Ivančice šapuću pticama" i "Panova svirala". Članica je ULUPUH-a, HDLU Istre i Istarskog ogranka DHK.
