Organizator: Muzej Moslavine Kutina i Knjižnica i čitaonica Lipik
Vrijeme: 12.3. 2014. u 18,00
Mjesto: Gradska knjižnica i čitaonica Lipik
Tema: Likovna izložba Željka Subića
Autor predgovora kataloga: Mladen Mitar
U glazbenom programu nastupaju VS Rusalke iz Kutine, pod vodstvom Slavice Moslavac
Nakon Kutine, Željko Subić se predstavlja sa tridesetak radova u Knjižnici i čitaonici u Lipiku. Radovi su nastali u tehnici akrilik na drvu i nešto malo u tehnici ulja. Riječ je o presjeku dva zanimljiva slikarska ciklusa Kodirana misao i Strukture ravnice.
Bez obzira na konzistenciju morfološke likovnosti kroz plohu i crtu, u njegovim radovima tematski kontinuum interesa za ravnicu u kojoj je slikar rođen i stvara, nikada ne prestaje. Bez obzira na likovnu divergenciju koja je imanentna životnom realitetu Željka Subića. Barkod kao trivijalni znak pronalazimo gotovo na svim proizvodima i nezamislivo je u modernoj komunikaciji živjeti bez njega. Baudrillard je konstatirao i upitao se: Ukinuli smo stvarni svijet. Koji svijet još postoji? Svijet znakova? Ne nalazimo odgovora kamo nas sve to vodi. Barcod je postao prepoznatljivi dio ikonografije 20. stoljeća, dogodio se Barcode art s reminiscencijama na Warholove ideje. Invazija numeričko likovnih znakova opsjeda našu misao, koja uglavnom ne iščitava šifrirana značenja, a to je frustrirajuće. Sve se kodira, numerira, birokratizira i označuje od predmeta do čovjeka posrćemo u banalnost. Linearno grafičke strukture koda daju priliku likovnim elementima da se kod Subića razigraju u mnoštvu maštovitih likovnih varijacija i tako kod postaje nešto drugo. Na razini semantičke sintakse prugasti znakovnik može funkcionirati i kao skriveni jezik, osobni kripto-žargon umjetnika (D. Zec). Jedna zanimljiva dosjetka u okretanju barkoda u horizontalu, Subić nas uvodi u ciklus Strukture ravnice koje više asociramo kao krajolik u kojem je opet prikriven kod. Kad bi pogled mogao pjevati, onda bi nad Subićevim slikama zapjevao odu beskraju plodne slavonske ravnice koja život znači. Poput mitskog junaka koji dodirom zemlje zadobije snagu, tako i Subić ne dolazi do likovnih ciklusa: Kodirana misao i Strukture ravnice, preko likovne dosjetke ili globalnih prepiski, već izrasta iz zemlje. Slikar primjećuje tajne harmonije odnosa u prirodi i pokušava ih interpretirati. Za njega je Slavonija trajna inspiracija. Slikareva imaginacija preobražava krajolik u subjektivni krajolik duše, u neočekivanu apstraktno-realnu ili realno-apstraktnu kompoziciju, u novi realitet u sliku. Njegova kompozicija je zaustavljeni trenutak u vremenu, bez ljudske figure u prostoru, mir i tišina sežu do u beskraj. Veći dio slike je zemlja, a u daljini samo mali dio neba. Zemlja je dominanta, trakasta, izbrazdana horizontalama, u različitim godišnjim dobima. U njegovim kompozicijama naglašena je arhitektoničnost i suptilne varijacije. Subić izbjegava dosljednost mimetičke transkripcije bez obzira radi li se o virtualnom ili naravnom svijetu. Slikar se napaja iz postojećeg svijeta, izmišlja, domišlja da bi nama bolje razjasnio tajnu ravnice. Subić nije slijepi sljedbenik modernosti koji traži uzore negdje izvan svoga krajolika, on ne podliježe kolonizatorskom globalističkom mentalitetu. On je umjetnik koji se ne može svrstati u slikare koji podvaljuju suvremenu ideologiju spontaniteta. Bjeline po horizontali zatvaraju kompoziciju, dok format slike podsjeća na ekran LG-a, na kojem se ponekad pojavi ispisani tekst u donjem dijelu slike: Life s good ili Volim zeleno. Znakovita je i svjesna tautologija slike trakastog zelenog polja i teksta: Volim zeleno, tako začimlje i neku vrstu konceptualnog. Subić pazi da koncept ne neutralizira osjetilno, da djelo ne postane iscrpljeno i beživotno. U svom slikarstvu on ne pravi odmak od svijeta i života. Subić je prepoznatljiv kao likovni kontemplativac, suptilan u nakanama građenja prividne monotonije. U jednostavnosti gradbenih struktura plohe i linije, pobuđuje u nama bogat asocijativni raspon unutar monotone horizontalnosti i tako sugerira našem pogledu putovanje u beskraj zelenog raja. Nižu se ritmički usklađene horizontalne trake u monokromiji bogatih grafičko – slikarskih struktura. Subić horizontale dovodi do apsolutne elegancije, a horizontalni format kao fatum njegovih kompozicija zemljopisno je određen. Slikar se gotovo uvijek postavlja u poziciju povišenog mjesta (pogled s njegovog balkona ateljea) promatranja tako da onaj tko gleda njegove slike, ima potrebu odletjeti u susret nepoznatom beskraju.
Ravnica je slikaru vječna opsesija, ona je monada. Likovna intuicija pokreće najfinije misli i osjećaje, koji navode promatrača na doživljaje. Priroda je mentis, zato ljudska duša može razumjeti njezin govor. U njegovom slikarstvu osnovni motiv je ravnica Slavonije, transponirana na način koji dopušta izvjesnu maštu, bez koje uopće nema umjetnosti. Njegova slika nije odvojena od podloge krajolika čijom energijom nastavlja vibrirati. Vizualna percepcija pretvara krajolik u sličnu sliku i tako rađa vidljivu misao. Ovo Subićevo slikarstvo je rijetka pojava ako ne i jedinstvena na prostorima Slavonije u novijem hrvatskom slikarstvu.
