Izložba ulja na staklu Josipa Šimića

josip šimić 1

josip šimić 1

Galerija Goll slavi 3. rođendan i tom prigodom za ljubitelje umjetnosti Brodsko posavske županije i Grada Slavonskog Broda smo priredili 25. izložbu. Ovog puta gost ujedno i domaćin je Josip Šimić koji također slavi 40 godina likovnog umjetničkog stvaranja i svoju 30. samostalnu izložbu. Za ovu prigodu umjetnik je ponudio 30 svojih ulja na staklu koje su nastale tijekom 40 godina umjetničke stvaralačke inspiracije.

„A ‘priča’ koju Josip Šimić priča, kolikogod se činila bajkovitom, fabulom čvrsto je na zemlji, ali nam ozračjem približava metafiziku, duhovnost, dušu čovjeka kojeg eufemistički zovemo ‘malim’, ‘običnim’, ‘jednostavnim’. Kao da čovječnost i može biti drugačija! I kada se ‘raskalašeno’ veseli, i kada ponizno sagiba glavu pred svetim, mističnim, i kada tuguje, ili je, tek, kao skriveni promatrač, zastao pred ljepotom krajolika, s maskom ili bez – uvijek je to samo i jedino čovjek. Rijetko kada romantičarski zagledan u daljinu i nikada široko usmjeren prema horizontu.” napisao je u svom predgovoru izložbi Josipa Šimića novinar Borislav Stipić.

Pozivamo sve ljubitelje umjetnosti da nam se pridruže na svečanom otvorenju izložbe u petak 6.lipnja 2014. u Galeriji Goll, Mesićeva 51 Slavonski Brod u 19 sati.

josip šimić 3

Josip Šimić
Slikarev pečat na dokumentu vječnosti

Umjetnost, a posebice vizualna, i osobito likovna, ne može biti i nije neartikulirani vrisak, nego osobit i osoban sustav simboličke razmjene ideje, stava, promišljanja. Ovo, pak, zbog kolektivnog pamćenja, čiji dio umjetnost i u svojoj povijesnosti i u svojoj suvremenosti jest, uvijek je otvaralo i otvara mogućnost prosudbe pojedinog umjetnika u okviru opće percepcije, pri čemu ne treba smetnuti s uma kako, a ovo je, nažalost, sudbina većine suvremenih stvaratelja, na percepciju bitno utječu stereotipi nametnuti i upravljani komercijalnim galerističkim stavovima o „umjetnosti kao dobroj investiciji”. Dakako, na umjetnost se može i treba gledati i u tom svjetlu.

No, u promišljanju o važnim stvarima, a umjetnost, i likovna, kolikogod se to prosječnom čovjeku činilo da jest, nije nevažna, usputna, dobro je uvijek osloboditi se stereotipa, idola kako kaže Hegel, i vlastiti sud temeljiti na dva jednako važna uporišta: instinktu koji nas, ako je usamljen, može dovesti do jednog od dva za umjetnost apsurdna, suprotstavljena stava, „Sviđa mi se” , odnosno „Ne sviđa mi se” i, drugog, temeljenog na bliskosti s etabliranim definiranjem estetskoga koji, opet, sam za sebe, nije nikakvo jamstvo, jer definicija i poimanje estetike podložno je mijenama kao i kulturna povijest u cjelini.

Onaj tko prvi puta stoji pred slikama Josipa Šimića, sve ovo trebao bi imati na umu. Oni koji Šimića poznaju u njegovom cjelovitom gotovo četrdeset godišnjem likovnom iskazu, sigurno nemaju nikakvih dvojbi.

Ovaj, naoko izdvojeni opus njegovih djela na staklu, potvrđuje kako Šimić svoju kreativnu potenciju „crpi iz sposobnosti da svoje neposredne žudnje izrazi u obliku simbola” (John Zerzan). Svima razumljivih. Naracija u živosti i prirodnosti još neiščezle idile zdenačkog bazena, prepoznatljiva stiliziranost arhetipova Adama i Eve, Krista… ali i mladenaca i pogrebne povorke, ljudi u odlasku ili blisko sučeljenih promatraču, s maskom ili bez… nije melankolija pretočena u specifičan, slavonski, ‘šimićevski’ kolorit. U osnovi uvijek je to smislen i u detalje razrađen crtež, uvijek su to boje koje, s crtežom ravnopravno, nose ‘priču’.

A ‘priča’ koju Josip Šimić priča, kolikogod se činila bajkovitom, fabulom čvrsto je na zemlji, ali nam ozračjem približava metafiziku, duhovnost, dušu čovjeka kojeg eufemistički zovemo ‘malim’, ‘običnim’, ‘jednostavnim’. Kao da čovječnost i može biti drugačija! I kada se ‘raskalašeno’ veseli, i kada ponizno sagiba glavu pred svetim, mističnim, i kada tuguje, ili je, tek, kao skriveni promatrač, zastao pred ljepotom krajolika, s maskom ili bez – uvijek je to samo i jedino čovjek. Rijetko kada romantičarski zagledan u daljinu i nikada široko usmjeren prema horizontu.

Naime, Šimić je slikar jasnoće, motiva, teme, koncentriranosti. Njegove slike slike su ‘prednjega plana’ pa i onda kada na njima uspješno realizira prostornost i dubinu. Drugim planovima, tada, Šimić samo situira raspelo na ulazu u selo, ili žene koje odlaze na zornice, usamljeno stablo ili grm, preplašenog pijetla… U ciklusu svojih ‘crnih slika’ potpuno apstrahira sve što bi možda moglo odvući pozornost od temeljne poruke – život jest prolazan, ali je lijep u svakom svojem izričaju.
Takav život, gotovo u adorativnom smislu, poklonstveno, na izdvojenim, na neki način i ‘pokrajnim oltarima’ pejzaža i ljudi, slavi Josip Šimić.

Pred ovim izborom slika Josipa Šimića, makar u primisli, nije moguće ne imati cjelokupno njegovo slikarstvo koje je logičan slijed njegovog promišljanja i njegove estetike i koje je u svim drugim tehnikama, od akvarela, ulja, polikromiranog drva, u drugim i drugačijim izričajima sličnih motiva, najčešće samo još zgusnutija slikareva poruka i slikarev pečat na dokumentu vječnosti – što život, zapravo, jest.

Borislav Stipić

josip šimić 4

josip šimić 2

josip šimić 5