Dana 26.07. o.g., u Gradskom muzeju Novalja otvorena je retrospektivna izložba akademske slikarice Iris Bondora Dvornik iz Zagreba pod nazivom “Tvarno u imaginarnom”. Na otvorenju su govorili ravnateljica muzeja prof. Vesna Denona, uvaženi likovni kritičar prof. Stanko Špoljarić te autorica. Izložba se može pogledati do 22.08.
Iris Bondora Dvornik, umjetnica osebujnog slikarskog izraza predstavlja se u Gradskom muzeju Novalja izložbom „Tvarno u imaginarnom”. Autentičnost njezine poetike prepoznaje se kroz dva segmenta izložbe, platnima sa prizorima asocijativne figurativnosti (često s motivikom sakralnog karaktera) ili otvorenom uzbudljivosti apstraktne slike, te assemblage-ima bogate strukture, satkanim od odbačenih predmeta (zakovice, žice, gumbi, metalne pločice…) integriranih u logiku nove likovne sadržajnosti.
Iris djela osmišljava s kolorističkim silnicama, osjetljivosti za boju ali i razvedenošću brojnih jedinki, odnjegovanih u referentnosti scene. Oba pola njene umjetnosti čine neraskidivu cjelinu, konstantnu vibrantnost u dodirivanju ljepote, sklada vanjske izglednosti i doživljaja treptaja forme ispod epiderme slike.
Izuzetno zanimljiva dionica opusa Iris Bondore Dvornik su skulpture odnosno objekti, često približene znaku, simbolu, i kiparski ciklus ribe, površinom bliskih slikama građenih tvarnošću „nelikovnih” oblika, uzdignutih do ekspresije prožimanja dramskog i lirskog.
Stanko Špoljarić, prof.
KONCERT ZA ROG OBILJA
(Uz izložbu Iris Bondore Dvornik)
Velika je ponuda svijeta, a pet nam je čula dano da joj ne bismo odolijevali: vid, sluh, opip, okus, njuh… i ono šesto čulo kojim svoje izbore usklađujemo s budućim vremenom. Sedmim bi se moglo nazvati čulo sjećanja, s kojim surađuju sva prethodna. Iris Bondora Dvornik, kao umjetnica, sigurno nije umjetnica odolijevanja. Ona stoji usred šume iskri, sjajeva, odbljesaka, buke, tihih zvukova, hrapavosti, glatkoća, brzih ritmova, ukočenosti, malih virova, velikih vrtloga, obojenih privida, šupljikavih uspomena… Staklo joj nudi prozirnost, a ona ga prelijeva krljuštima i opnama; bjelina se rasprostire za početak, a ona joj dodaje stakalca Snježne kraljice. Vlastiti život slijedi je u stopu, a ona se sjeća Reiserovih cvijeća, Murtićeva doživljaja Amerike, Radauševih dekalkomanija, Bavčevićevih gradova, posvećuje slike Dulčiću, njegovu ritmu i rukopisu, ili joj negdje s dalekih vidika navre Kinertova kaligrafija… Sve kao građa svijeta, kao baština za preradu. Nema materijala (uključujući sjećanje) koji nije ušao u sliku i jedva bi ih bilo moguće nabrojiti. Žica, mreža, staklo, plastika, celuloid, keramika, i sve što se rukom može dohvatiti, rasprostire se po kadru i izlazi iz njega: u predmet prepoznatljiva ishodišta (ribe…), zagonetna značenja (kugle…), u rogove obilja koje se rastače i pretače, koje nepoznatim voćem puni posudu kao u nekom kabinetu čudesa. Iris Bondora Dvornik reagira na urbanu agresiju, staccato ritmom i ekspresivnim potezom, s brojnim malim čekićima i nakovnjima nad platnom i u njemu. Ali se jednako tako znade povući u mir (gotovo) monokromije, u svoj zatvoreni, zapravo sjetan unutrašnji svijet: živjeti se možda ne mora, ali slikati se mora (u raznim tehnikama); tako Iris Bondora Dvornik proizvodi život, jer u zakašnjenju nema smisla ni smijati se ni plakati.
Željka Čorak
