Osma po redu Izložba hrvatskog dizajna u organizaciji Hrvatskog dizajnerskog društva održat će se od 4. do 28. rujna 2014. u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, Trg maršala Tita 10 koji već treći puta ugošćuje ovaj izložbeni projekt (prva, Izložba hrvatskog dizajna 01, održana je u Galeriji Forum 1999. godine). Recentna dizajnerska produkcija predstavljena je ove godine s rekordnih 326 radova (274 profesionalna i 52 studentska rada) razvrstanih u šest kategorija: dizajn vizualnih komunikacija, dizajn u digitalnim medijima / dizajn interakcija, industrijski / produkt dizajn, prostorne i grafičke intervencije i sistemi, modni i odjevni dizajn te koncept.
U srijedu 3. rujna, dan uoči službenog otvorenja, s početkom u 18 sati održat će se u Muzeju za umjetnost i obrt vernissage za predstavnike medija koji će moći razgledati izložbu, a nazočni će biti i članovi međunarodnog Ocjenjivačkog suda:
Vanja Cuculić, Branka Donassy, Tin Kadoić, Igor Kuduz, Tihana Taraba, Jan Boelen i Armin Vit.
U četvrtak, 4. rujna 2014., u 20 sati Izložba hrvatskog dizajna 1314 bit će u MUO otvorena za publiku, a članovi Ocjenjivačkog suda dodijelit će nagrade i priznanja najboljim radovima u svakoj od kategorija, uključujući i Icograda Excellence Award koja se dodjeljuje najboljem radu u području kategorije vizualnih komunikacija te Veliku nagradu HDD-a. Upravni odbor HDD-a dodijelit će Nagradu za životno djelo Bogdanu Budimirovu za izniman doprinos hrvatskom dizajnu.
U petak 5. rujna s početkom u 18 sati, u atriju MUO održat će se predavanja inozemnih članova Ocjenjivačkog suda:
u 18:00 – Jan Boelen: Designing everyday life. The biennial as a tool
u 19.00 – Armin Vit: UnderConsideration Exposed
Dizajn vizualnog identiteta i kataloga izložbe: Marko Hrastovec, Oleg Šuran i Oleg Morović
Direktorica Izložbe hrvatskog dizajna 1314: Zlatka Salopek
Urednik publikacije Pregled hrvatskog dizajna 1314: Marko Golub
Dizajn postava izložbe: Neven Kovačić
Realizaciju izložbe omogućili su: Ministarstvo kulture, Grad Zagreb, Turistička zajednica grada Zagreba, Box ambalaža, Iskon, Arskopija, Agrokor
Partner projekta je Muzej za umjetnost i obrt, a izložba se održava pod pokroviteljstvom Icograde
Uvod
Ivana Borovnjak
Od prve Izložbe hrvatskog dizajna 01 u Galeriji Forum 1999. godine do danas prošlo je 15 godina, a izložba 1314 osma je po redu takva manifestacija u organizaciji Hrvatskog dizajnerskog društva. U međuvremenu je uspostavljen bijenalni ritam održavanja koji predstavlja recentnu dizajnersku produkciju iz područja dizajna vizualnih komunikacija, dizajna u digitalnim medijima i dizajna interakcija, produkt dizajna, modnog dizajna i dizajna koncepata. Proširenje kategorija u odnosu na prve izložbe, nužnost je koja prati hibridizaciju dizajna uslijed brzih socijalnih i kulturoloških promjena. U prilog tome da je potrebna još radikalnija revizija ovakve kategorizacije govori činjenica da se na svaku sljedeću izložbu prijavljuje čitav niz najrazličitijih projekata – od eksperimentalnih do istraživačkih i konceptualnih – koje sve prati jedna te ista poveznica, a to je generalna tendencija brisanja granica među disciplinama i sve teže podvlačenje jasne crte između pojedinih povijesno etabliranih kategorizacija. Primjena dizajnerske metodologije u procesu mišljenja i stvaranja unutar različitih sfera društvenog djelovanja jedna je od bitnih odrednica same naše discipline danas.
Istovremeno, u Hrvatskoj još uvijek postoji potreba da se dizajn snažnije legitimira kao profesija. U tom su smislu posljednjih godina kroz djelovanje strukovnih udruženja i visokoškolskih ustanova učinjeni veliki koraci, te se danas u određenoj mjeri već može govoriti o prepoznatljivosti hrvatskog dizajna ili barem pojedinačnih autora na regionalnoj i svjetskoj razini, posebice u nekim subspecijalističkim stvaralačkim granama, ali i o generalno jako dobroj recepciji hrvatskog dizajna od domaće publike. Svjesni napor doveo je, osim u dizajnu vizualnih komunikacija, i do snažnog profiliranja produkt i modnih dizajnera, što je evidentno i kroz količinu ovogodišnjih izložbenih prijava. Zanimljiv je, međutim, nesrazmjer između broja stasalih dizajnera s artikuliranim stavovima i infrastrukturne podrške u obrtničkoj i industrijskoj proizvodnji, koja izostaje zahvaljujući vrlo lošoj međusektorskoj povezanosti i nedostatku obrazovanih menadžera i teoretičara dizajna. Fenomen inflacije dizajnerskih prototipova koji najčešće još uvijek zapnu prilikom samog početka proizvodnje ili se proizvode u limitiranim serijama, zato je još uvijek najčešća slika stvarnosti. Na sreću ili ne, usmjerenost europskih fondova za kulturu na dizajn i kreativne industrije možda je pretpostavka za svjetliju budućnost suživota dizajna i gospodarstva, te dizajna i kritike.
U području vizualnih komunikacija kroz prijave se može iščitati svojevrsna stagnacija proizvodnje uvjetovana višegodišnjim stanjem krize, ali u konačnici je ipak vidljiv i kontinuirani rast kvalitete, pogotovo studijskih projekata koji mada često isforsirani u kalup socijalno angažiranog, pokazuju znatan pomak u odnosu na donedavnu dominantnu orijentiranost prema projektima u službi oglašavanja. Sve veći broj novootvorenih dizajnerskih škola i fakulteta u zemlji i regiji, razmjena studenata i fluktuacija znanja obećava zdraviji i raznolikiji pristup dizajniranju. U konačnici, izbor radova na izložbi koji su predstavljeni ovim katalogom samo je jedan od mogućih scenarija prezentacije suvremene dizajnerske produkcije. U budućnosti bi zbog svih gore navedenih razloga trebalo razmisliti koji su alternativni načini predstavljanja dizajna javnosti. Možda će jedan od prvih takvih pokušaja preobrazbe konzervativnog izložbenog formata u regiji – BIO50 sa svojom koncepcijom interaktivnih i multidisciplinarnih stvaralačkih platformi kroz široko umrežavanje pojedinaca i institucija – poslužiti kao pokazatelj nužnosti promjene u prezentiranju, dizajna koja vodi intelektualnom i društvenom napretku, a ne udovoljava isključivo galerijskom i muzejskom okviru za koji je izvorno osmišljen.
Nevolje samoreprezentacije
Marko Golub
Katalog koji držite u rukama je pozamašan. On je takav zato što je u njemu jako, jako puno dobrog dizajna. Hrvatska dizajnerska scena je u razdoblju od prve HDD-ove bijenalne izložbe 1999. do danas značajno sazrela, kvalitativno i brojčano višestruko narasla, povećao se broj fakulteta koji obrazuju mlade dizajnere, generacijski je konstantno mlada, svježa i uglavnom dobro raspoložena. Sama Izložba je pak ostala u tradicionalnom revijalnom formatu, prilično rigidna u klasificiranju radova u strogo određene kategorije (vizualne komunikacije, produkt, moda, elektronski mediji, koncept, prostorna grafika i signalizacija), s poslovično ništa manje strogim žirijem koji doista nastoji pažljivo probrati samo one radove koji će reprezentirati najbolje standarde dizajnerske produkcije. Spomenuta strukturna rigidnost ima svoje razloge, jer je od početka bilo važno da izložba omogućava lako čitanje i dijagnosticiranje stanja u svakom od područja dizajnerskog djelovanja. Preciznije, da ne skriva stagnaciju jednog segmenta produkcije trijumfalnim dosezima nekog njenog drugog dijela. Kompleksni radovi koji graniče s više kategorija obično se razmatraju i pokazuju u onom aspektu u kojem su se pokazali najuspješnijima. I dalje je to u dominantnoj mjeri izložba predmeta, koja ne rasvjetljava uvijek u potpunosti plastično njihov kontekst, razloge i procese nastanka. Ona ne priča izravno priču, ali daje elemente iz kojih se priča može ispričati.
Letimičnim pregledom je, primjerice, razvidno da je produkcija u području vizualnih komunikacija i dalje brojčano superiorna u odnosu na ostale, kao i da je kvalitativno najstabilnija. Srednja generacija nastupa sa svojevrsnim suzdržanim dignitetom, sklonija zadržati prepoznatljive elemente već formiranih autorskih jezika, dok je ona najmlađa otvorenija eksperimentu, samopouzdanija i ohrabrena stečenim kompetencijama đurek-bralićevske tipografske škole čiji se utjecaj itekako osjeća i u studentskim i u profesionalnim kategorijama. Primjećuje se i određena težnja sofisticiranosti u vizualnom komuniciranju – malo tko igra na prvu loptu, cijeni se dizajn koji je promišljen, dobro informiran, evokativan, asocijativan, elokventan u svojim referencijama, nema tu ničeg pretjerano ‘visceralnog’. Dio autora svjesno prisvaja i reciklira obrasce vernakularne i ulične kulture, a obavezno se barem malo eksperimentira s medijem tiska, knjige i drugih formata. Kao i ranijih godina, većinom su to radovi za klijente iz područja nezavisne i institucionalne kulture. Prisutnost oglašivačkih agencija je razmjerno mala i dragocjena, a i one se većinom predstavljaju radovima iz konteksta kulture i humanitarnih akcija, što je šteta, jer bi upravo na ovakvoj izložbi bilo važno njegovati uvjerljiviju sekciju radova iz područja korporativnog oglašavanja koje ponekad treba promatrati s drugačijeg, ali ne manje relevantnog očišta. Iako zastupljena u nešto manjem opsegu nego ranije, studentska selekcija i ove godine sadrži neke od najboljih radova na cijeloj izložbi, ponajviše u području oblikovanja knjiga i tipografije na zagrebačkom i splitskom studiju, ali i produkt dizajna, te zajedno s prethodnom izložbom (1112) svjedoči o stasavanju iznimno važne i neobično zrele generacije mladih dizajnerica i dizajnera. Osim toga, vrijedi zabilježiti i da na scenu pored zagrebačkog Studija dizajna i splitskog DVK UMAS kao dva visokoprofilirana i daleko najutjecajnija studija, te TTF-a, Agore i riječkog APURI-ja, zasad samo simbolično stupa i novi i vrlo perspektivni odsjek medijskog dizajna Sveučilišta Sjever iz Koprivnice, čije ćemo rezultate sigurno imati priliku vidjeti već na idućoj izložbi.
Velika većina radova zastupljenih u profesionalnoj kategoriji produkt dizajna su samoinicirani radovi, uz zamjetnu prisutnost samo dvaju većih proizvođača – sasvim očekivano, Kvadre (odnedavno Prostoria) i bosanskohercegovačkog Artisana – koji su u proteklih nekoliko godina učvrstili svoj status na tržištu i čije primjere opet vrijedi isticati jer nose važnu poruku ostatku industrije da bez dizajna i bez vlastitih prepoznatljivih proizvoda u najboljem slučaju mogu samo nastaviti životariti. I dok su u javnoj svijesti ovi primjeri već neko vrijeme itekako prisutni – podjednako kao razmjerno široko eksponirani predmeti i kao medijske senzacije – odgovora uopće nije bilo. Nastupile su samo epizode zaglušujuće panike – panika od ulaska u EU, panika od dolaska Ikee, panika zbog nedostatka državnih potpora, panika, panika, panika. Dio odgovornosti leži na državnim institucijama i tiho prekinutoj aktualizaciji Nacionalne strategije dizajna, ali dio i na neosviještenosti činjenice da se reindustrijalizacija ne može provoditi izolirano od šireg društvenog konteksta. Upravo „fetiši” masovne industrijske proizvodnje i nacionalne ekonomije jesu dio problema. Sami odnosi između proizvođača, dizajnera, distributera i potrošača su dramatično izmijenjeni na globalnoj razini i takva situacija traži odgovore, traži osmišljavanje novih sustava, novih hijerarhija i odnosa. U projektiranju takvih sustava moraju sudjelovati upravo dizajneri, uvažavajući ne samo ekonomske, nego i etičke parametre koji iz diskursa o dizajnu kao akceleratoru gospodarskog rasta i konkurentnosti, pogotovo u vremenu krize, kontinuirano izostaju.
Recentnu produkciju u području produkt dizajna obilježila je i tendencija razvoja vlastitih brendova, pokretanja vlastite proizvodnje u malim serijama, suradnje s obrtnicima i pronalaženja alternativnih načina distribucije na internacionalno tržište. Ovu pojavu ne treba gledati tek u svjetlu uspona neke nove probitačne hibridne vrste dizajnera-poduzetnika, nego kao pokazatelj da su sami dizajneri u potrazi za funkcionalnijim, utemeljenijim, pravednijim, pa i razumljivijim okvirima i sustavima djelovanja. Svjesno ili nesvjesno, svi oni na malom mjerilu pokušavaju razumjeti što je to što rade, za koga, s kim, koje su stvarne potrebe, gdje su stvarni resursi, tko su i odakle stvarni korisnici. Problem s ovim modelom djelovanja, međutim, nastaje onda kad se sva njegova slojevitost stavi samo i isključivo u službu proizvodnje i plasmana novih predmeta, odnosno kada jedna u osnovi dobra ideja postane isključivo nositelj tržišne prepoznatljivosti. Tada iza trenutačno pomodne fasade učenja iz moderne i pred-moderne tradicije, iza jednako pomodne dizajnerske reinterpretacije lokalne baštine, iza kontekstualnog istraživanja i šarmantnih mikronarativa, nerijetko ostanu puke tričarije, hrpa semantički brbljivih i oku ugodnih, ali zapravo nikome pretjerano potrebnih ‘stvari’. Nemojmo si laskati, u porasloj tržišnoj ponudi domaćeg dizajna ima puno tričarija, puno suvenira koji fingiraju upotrebnu vrijednost, puno zgodnih rješenja za probleme koji uopće ne postoje, puno konformizma i vrlo malo ambicije za suočavanje sa stvarnim, svakodnevnim problemima.
To ne znači da njihovi autori nisu dobri, dapače ponekad i izvrsni dizajneri, već samo da njihov potencijal, nažalost, ostaje uvelike neiskorišten. Iako svoj dio odgovornosti tu nesumnjivo nosi i dizajnerska zajednica, ne može joj se predbaciti manjak angažmana i zagovaranja dizajna. Problem je da još uvijek, kontinuirano, drugi akteri – prvenstveno tu mislimo na široku sferu državne uprave, agencija, javnih poduzeća, lokalne uprave – ne prepoznaju smisao i ulogu dizajna. Disciplina koja bi svojim djelovanjem trebala obuhvaćati sve sfere svakodnevnog života i dalje se najprisutnijom osjeća u sigurnim oazama neovisne kulturne produkcije ili maloserijske proizvodnje, reproducirana u lifestyle magazinima ili izložena na policama dizajn shopova. Čak je i dva i pol desetljeća stara zamisao usustavljivanja vizualnog identiteta države autora Borisa Ljubičića jedva prokrijumčarena, zapravo kao kolegijalan dizajnerski hommage, u identitet pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. Drugim riječima, struka je dosegla određeni kulturni i društveni status, dizajn i dizajneri su se emancipirali, ali to njihovu poziciju nije učinilo ništa manje usamljenom. Zato to što govorimo o snazi i kapacitetima lokalne dizajnerske scene – a hrvatska dizajnerska scena nedvojbeno jest iznimno snažna – i dalje ne znači da govorimo i o dozreloj kulturi dizajna.
Umreženost je omogućila nove kanale diseminacije, distribucije, a posljednjih nekoliko godina i financiranja vlastitih projekata putem, primjerice, crowdfundinga. Etabliraniji inozemni dizajneri, poput nedavnog zagrebačkog gosta Neila Poultona vide ovo kao odličan alat za sve dizajnere, a ne samo za one u usponu, ali zasad se čini da crowdfunding još uvijek u domaćoj sredini baš i nije uzeo maha ni kod dizajnera, a ni kod potencijalnih potrošača-naručitelja-mecena. Neke radove nastale putem ovih platformi bilo bi zanimljivo vidjeti možda već na idućoj bijenalnoj Izložbi hrvatskog dizajna.
Društvene mreže i servisi za samopromociju pomogli su dizajnerima da razmjerno lako postignu vidljivost u krajnje demokratičnom, stimulativnom i uglavnom vrlo ugodnom okruženju, bez obzira tko su i odakle dolaze. Šareni svijet online portfolija je lijepo mjesto za izgradnju samopouzdanja, za stvaranje i učvršćivanje malih zajednica i inicijativa, za razmjenu određenih znanja, ponekad i za nalaženje klijenata, za crpljenje inspiracije, za prepoznavanje uzoraka. Kao i na bilo kojem drugom mjestu, i ovdje će se naći i ono najbolje i ono najlošije. Dizajneri komuniciraju, prate se i ugledaju jedni u druge vjerojatno više nego ikad prije, i to je divno. S druge strane, ozbiljan nedostatak ovakvih platformi je izostanak stvarnog i temeljitog kritičkog diskursa – dizajneri gledaju jedni u druge, rade radove koji će se svidjeti drugim dizajnerima, mišljene dizajnerskim meta-jezikom, isporučene u lijepim, dizajniranim sličicama. Čudno, taman kad je izgledalo kao da se dugogodišnjim zagovaranjem raskrstilo sa zabludom o dizajnu kao nekoj vrsti završnog stylinga, odjednom je sad sve opet postalo – styling.
Proizvod koji izgleda najljepše, koji najvještije piše najnovijom tipografijom, koji govori u najpametnijim dizajnerskim referencama i priča najčarobnije priče, nije uvijek najbolji proizvod. Izazov pred današnjim dizajnerima, koji raspolažu s više alata, znanja, informacija, resursa i trikova nego bilo tko od njihovih prethodnika, bit će u nadvladavanju zavodljivih zamki samoreprezentacije. U izrazito kompetitivnom i narcisoidnom okruženju to je veliki izazov. U onom malo širem okruženju, koje treba njihovu pomoć, ekspertizu i suradnju s ostalim akterima, to je i velika odgovornost.
Bogdan Budimirov – Nagrada Hrvatskog dizajnerskog društva za životno djelo
Tekst: Maroje Mrduljaš
Bogdan Budimirov nadilazi uže disciplinarne okvire i pojednostavljeno shvaćenu poziciju arhitekta i dizajnera kao „stvaratelja oblika”. 6 desetljeća njegovog aktivnog istraživačkog rada u različitim mjerilima: od crtaće ploče do aerodroma, treba interpretirati u svjetlu nastojanja da se moderno sistemsko mišljenje i integracija znanja uključe u logiku projektiranja.
Budimirov ulazi u praksu još kao student, u dinamičnom kontekstu urbane ekspanzije i industrijalizacije u socijalističkoj Jugoslaviji nakon 2. svjetskog rata. Milje zemlje u razvoju je plodan za Budimirova, homo fabera zainteresiranog za metode racionalne organizacije i angažiranja svih raspoloživih, a oskudnih resursa. Radoznao i poduzetan Budimirov iskustva empirijski sabire proučavajući druge proizvodne grane i traži modele reforme građevinske industrije. U suradnji sa Željkom Solarom, Dragutinom Stilinovićem i drugima razvija nekoliko sistema prefabrikacije, među kojima je najuspješniji YU-61. Suočeni sa zadatkom projektiranja „za velike brojeve”, Budimirov i suradnici ne oblikuju građevinu kao izdvojeni objekt sa specifičnom „formom, funkcijom i konstrukcijom”, nego projektiraju čitav proces serijske, industrijske proizvodnje i kasnijeg održavanja građevine sa planiranim vijekom trajanja. „Forma, funkcija i konstrukcija” se apstrahiraju u set građevinskih elemenata optimiziranih za proizvodni proces, pri čemu se ne kompromitiraju estetske i uporabne kvalitete nego pragmatično uravnotežuju omjeri uloženog i dobivenog. Koncizna arhitektura „srebrnih gradova” u Zapruđu, Borongaju, Remetincu i drugdje djelovala je futuristički, no razlog tome nije samo blještavilo njihove aluminisko-staklene ovojnice, već činjenica da su te kuće osmišljene i izvedene prema tada sasvim novim proizvodnim principima i investicijskim zahtjevima. Istraživanje masovne proizvodnje arhitekture Budimirov i suradnici nastavljaju u sistemima skladnih prefabriciranih drvenih turističkih bungalova i obiteljskih kuća za tvrke Jugomont, Spačva, Marles i druge od kojih su mnoge još i danas u funkciji, te sistem SPIG industijske proizvodnje čeličnih zgrada.
Paralelno s projektima velikog mjerila i rada s velikim građevinskim poduzećima, Budimirov eksperimentira i u području oblikovanja proizvoda (u to vrijeme se još ne koristi pojam «dizajn»). U istraživanju primjene elastičnih ploča (projekti stolice i kreveta) do izražaja dolazi Budimirovljevo izvrsno, gotovo intuitivno razumijevanje statike i „rada konstrukcije”, dok rane varijante crtaćih stolova proizlaze iz vlastitog, proživljenog iskustva. Elastična ploha za sjedenje ujedno je i prvi patent Budimirova, a uslijedit će više registriranih patenata u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Velikoj Britaniji i Hrvatskoj. 1950-ih i 1960-ih u racionalna integracija industrije i oblikovanja okoline u svim mjerilima jedna je od ključnih tema diskusije o društvenom razvoju u Hrvatskoj i Jugoslaviji ali i u internacionalnom kontekstu. Budimirov je uspješan akter tog „industrijskog zaokreta” koji je u ovdašnjoj sredini samo parcijalno ostvaren.
Od druge polovice 1960-ih, Budimirov rad nastavlja u Münchenu u Zapadnoj Njemačkoj, u drugačijem tehnološkom i ekonomskom miljeu. Radeći u velikim biroima i na opsežnim projektima poput Velesajma u Nürmbergu, aerodroma u Münchenu i drugima, Budimirov dalje razvija interes za prefabrikaciju ali i za specifične teme operativne organizacije projektiranja, komunikacije i protoka informacija od biroa prema gradilištu i natrag, u vremenu u kojem primjena računala u arhitekturi još nije bila intenzivna. Konvencionalne historiografije arhitekture i dizajna uglavnom se ne bave procesima projektiranja
i tek će neka buduća istraživanja procedura i protokola proizvodnje projektne dokumentacije pokazati invencije na tom području kojem je Budimirov dao vrijedan doprinos. Dok je u Hrvatskoj rad Budimirova uglavnom vezan za stanovanje, u Njemačkoj je angažiran na prostorno-organizacijski vrlo složenim projektima koji zahtijevaju inovativne koncepte. Tako je projekt za kompleks zgrade vlade i ministarstava Zapadne Njemačke osmišljen u vidu trodiomenzionalne matrice komunikacija i instalacije koja okuplja sve ostale elemente programa. Projekti Budimirova nisu predstavljali slikovitu eksplikaciju tehnologije, kao što je to bio slučaj u brojnim projektima nadolazeće „high-tech” arhitekure, nego su bili otvoreni, fleksbilni sistemi učinkoviti poput uređaja i sposobni prihvatiti strukturalni rast i promjene.
Od sredine 1970-ih godina Budimirov se vraća dizajnu produkata, u prvom redu specijaliziranog namještaja i opreme. Uređuje fotografske studije, interijere, radi na pojedinačnim produktima, te dizajnira tržišno vrlo uspješni fleksibilni crtaći stol Moya po kojem je vjerojatno najpoznatiji kao dizajner u užem smislu riječi i za kojeg dobiva i prestižnu nagradu Gute Form (Dobra forma). Iako naizgled jednostavan, crtaći stol je konstruktivno-statički pažljivo promišljen kako bi bio jednostavan za manipulaciju i pogodan za ekonomičnu izvedbu. Uslijedio je sistem prateće opreme za kompletiranje čitavog arhitektonskog ureda: pokretni multifunkcionalni ormar-stolić, manja crtaća daska i drugi elementi. I u „komornom” mjerilu produkata, Budimirov projektira sistemski: koristi modularnu koordinaciju, razrađuje varijante detalja, razvija fleksibilne koncepcije i od početka razmišlja o plasmanu na tržište. Odgovor na zahtjeve za odmakom od „industrijske” estetike koji jačaju 1980-ih Budimirov pronalazi u taktilnim svojstvima materijala, u prvom redu drva, i njihovoj obradi.
Po povratku u Hrvatsku 1988. Budimirov se nastavlja baviti dizajnom i radi kao konzultant za pitanja specifičnih konstrukcija. Njegov aktualni projekt je vlastita kuća koja je pred dovršetkom: razumna u mjerilu, gotovo klasicistička po smirenom ritmu i eleganciji proporcija, tradicionalna u referenci na jednostavnu vernakularnu organizaciju tlocrta, moderna po tehnologiji gradnje i prostornoj otvorenosti, suvremena po ekološkoj učinkovitosti, individualna po prilagođenosti specifičnim potrebama korisnika, autentična po koncepciji. Sve te kvalitete sublimat su nataloženih desetljeća iskustva i provjera znanja u teoriji i praksi.
Progresivna modernistička tradicija dizajna tražila je od stvaraoca-inovatora uključenost u tehnološka i ekonomska pitanja na putu prema ukidanju disciplinarnih granica između kulture, znanosti i tehnologije. Totalna koordinacija proizvodnje materijalnog okoliša pokazala se političkom utopijom, a dilema koju je artikulirao Cedric Price pitanjem: „tehnologija je odgovor, no što je pitanje?” ostaje otvorena. No etička, pa i estetska dimenzija integralnog projektiranja koja inzistira na utemeljenosti odluka u racionalnim (i razumnim) argumentima je još uvijek aktualna. Zato su metode, znanje i vrijednosti koje Budimirov razvija i zastupa u najmanju ruku jednako važni kao i njegovi realizirani radovi.
Dizajn vizualnih komunikacija
Tekst: Vanja Cuculić
Žiriranje je zahtjevna rabota. Grupa neistomišljenika prisilno okupljenih za tu zgodu pokušava profunkcionirati kao skladan organizam te odvagati i razdvojiti dobro od lošeg. I to u razumnom roku. Selekcijska odluka je sama po sebi jednostavna jednadžba: rad prolazi selekciju ako dobije više da nego ne. Na žalost ne bavimo se matematikom nego dizajnom. Koliko god se opirali tome naša struka je u svojoj osnovi subjektivne naravi. Naravno, postoje određeni tehnički i estetski minimumi koji su općeprihvaćeni i mjerljivi. Sve iznad toga ulazi u svemir osobnih iskustava, preferenci, znanja i želja. Selekcijska komisija je sačinjena od vrlo osjetljivih biljaka sakupljenih iz različitih terarija. Pa tako na jednom mjestu imamo dva grafička dizajnera koji se žučno prepiru oko kroja neke haljine, web dizajnera koji proučava konstrukciju stolca, produkt dizajnericu koja sa zanimanjem prati promotivni video studentske vježbe iz tipografije i modnu dizajnericu koja pokušava odgonetnuti funkciju složene korporativne web stranice. Da budem precizniji ni unutar pojedinih kategorija situacija nije ništa čišća, dapače. Primjerice vizualne komunikacije o kojima pišem nisu ništa drugo nego skup barem desetak različitih podkategorija koje egzistiraju u toliko drukčijim tržišnim, socijalnim, prostorno-vremenskim i inim okruženjima da s punom odgovornošću mogu ustvrditi da se radi o različitim strukama. Dizajner koji radi plakate za progresivni glazbeni festival (i od toga živi) ne dijeli isti kruh s kolegom koji je zaposlen u domaćoj podružnici međunarodne marketinške agencije.
Hrvatska dizajnerska scena, pa tako i produkcija podijeljena je u sve jasnije definirane niše. Dogodilo se ono što je pred desetak godina bilo gotovo nezamislivo; dogodila se specijalizacija. Mladi dizajneri po završetku formalnog obrazovanja kreću u profesionalni život s već jasno izgrađenim stavom što žele raditi. Nema svaštarenja po raznim studijima, sve je manje šegrtovanja i ispipavanja tržišta po receptu ‘idem par godina u neku agenciju, pa ću otvoriti svoj studio’… Nove generacije se hvataju područja za koje imaju interes ili smatraju da se tom dizajnerskom podkategorijom oportuno baviti. Taj stav se ne izgrađuje u praksi nego se formira već na fakultetu. Razlog tome nije kvalitetan obrazovni sustav nego činjenica da se dizajnerska scena koliko toliko definirala i, što je još važnije, da je unatoč recesiji stabilna. Mladi dizajneri danas naprosto imaju referencijalne točke u vidu nešto starijih kolega u koje se na ovaj ili onaj način mogu ugledati i čiji poslovni model mogu preslikati. To nije ona vrsta ultimativne specijalizacije koja postoji u svijetu gdje si dizajnerski studio iz Kalifornije može priuštiti da radi samo vinske etikete već je to fino nijansiranje ipak nešto šireg područja interesa u cilju što kvalitetnijeg razvoja vlastitog dizajnerskog habitusa.
Navedenu segmentaciju uvjetuje naravno i tržišni kontekst. Uvidom u bijenalnu produkciju već poslovično naveći broj radova dolazi iz područja institucionalne i nezavisne kulture. Imamo vrhunski dizajnirane projekte iz područja kulture. I to je otprilike to. Navedeni projekti su do te mjere premoćni nad ostalima (onima privatnih investitora) da izložbu slobodno možemo tematski ograničiti i preimenovati u Izložba hrvatskog dizajna za kulturu. To nažalost samo govori o kulturi i marketinškoj pismenosti hrvatskog biznisa. Ovdje nije riječ samo o nepostojanju potrebe za dizajnom u ovoj sferi već i o manjku vizije u poslovnom smislu; naprosto nasušno manjka zanimljivih projekata i proizvoda u čijem bi projektiranju dizajn trebao biti način razmišljanja, a ne kozmetička nadogradnja. Ohrabruju i za svaku su pohvalu inicijative pojedinih studija koje idu u smjeru preskakanja klasične klackalice naručitelj-dizajner, a oslanjaju se na vlastite autorske inicijative u kreiranju cjelovitih proizvoda. Takvi primjeri, pogotovo ako se pokažu financijski isplativi mogli bi barem donekle pokrenuti kotačiće u nekim glavama.
Osim spomenutog kao naveći novum u kategoriji vizualnih komunikacija smatram sramežljive ali vrlo znakovite i važne pomake u rastućoj kategoriji signalistike. Tu se nadziru inicijative koje dolaze iz institucija, tj. gradskih uprava za sveobuhvatnim projektiranjem sustava označavanja ulica, trgova i zgrada. Bilo je i vrijeme. U posljednjih nekoliko godina svjedočimo upravo fantastičnom tipografskom bumu u Hrvatskoj koji je do te mjere odjeknuo dizajnerskom scenom pa slobodno mogu reći možemo početi baštiniti jednu novu eru. Taj kvalitativni skok na neki način postaje standard što je izvrstan kapital za budućnost. Još je jedan fenomen označio ovogodišnju selekciju. Zamijećen je značajan broj prijava kvalitetnih radova koji se mogu svesti pod zajedničku grupu: Dizajn vizualnih identiteta zubarskih ordinacija koje uglavnom posluju s inozemnom klijentelom. Hrvatski dizajn opet izmamljuje osmijehe više vani nego doma!
Dizajn u digitalnim medijima / dizajn interakcija
Tekst: Tin Kadoić
Novi mediji, elektronski mediji, dizajn u digitalnim medijima, dizajn interakcija… sama dinamika promjene imena kategorije kroz godine već dovoljno upućuje na konstantnu evoluciju ovog područja dizajnerskog djelovanja i naše percepcije istog. Potrebno je i s malim odmakom razlikovati dizajn interakcija i ostale nazive. Dok se kod novih, elektronskih i digitalnih medija primarno fokusiramo na medij produkcije samih radova (a on je u konstantnom razvoju), kod dizajna interakcija fokus je na dvosmjernoj komunikaciji korisnika i proizvoda — koji mogu biti mehanički, analogni, dijelomično ili potpuno digitalni. U dizajnu interakcija primarni fokus je na zadovoljavanju potreba korisnika, a sama disciplina redovito se povezuje s nizom drugih — industrijskim dizajnom, ergonomijom, psihologijom, dizajnerskim istraživanjem, informacijskom arhitekturom, oblikovanjem sučelja, itd.
Iako smo na ovogodišnjoj bijenalnoj izložbi vidjeli restrukturiranje i u drugim kategorijama, dizajn u digitalnim medijima teži široko obuhvatiti veliku brojnost i heterogenost unutar produkcije digitalnih sadržaja. Tako su se ove godine u prijavama našli radovi koji sežu od umjetničkih web stranica, preko korporativnih sjedišta, medijskih portala, video spotova i mobilnih aplikacija, pa do, s mog gledišta posebno pohvalnih par radova u području interaktivnih instalacija. Pohvalno je da smo u odnosu na prošli bijenale zaprimili skoro dvostruki broj radova. Trend je svakako pozitivan, no i dalje apsolutni brojevi ne fasciniraju u odnosu na broj prijava u vodećoj profesionalnoj kategoriji Dizajna vizualnih komunikacija. Tržišno gledano, produkcija dizajna u digitalnim medijima u iznimnoj je ekspanziji, no same prijave brojčano to ne prate. Je li kvaliteta radova premala kako bi zadovoljila selekcijske kriterije? Ili proizvođačima tog sadržaja nisu zanimljive strukovne izložbe i nagrade? Svaka od strukovnih nagrada stavlja fokus na različite vrijednosti radova – strategija, oblikovanje, produkcija, copywriting, inovativnost, uspješnost, itd, no upravo ova vrsta kriterija, odnosno parametara, zahtijevala bi otvorenu raspravu oko toga koje su od tih vrijednosti najvažnije u širem društvenom kontekstu kako bismo bili transparentniji prema potencijalnim prijaviteljima za buduće izložbe. Bijenale HDD-a važan je primarno kao zapis vremena u kojem živimo. U tom zapisu bitni su nam i kvantitativni i kvalitativni pokazatelji smjera u kojem se krećemo.
U sklopu profesionalne kategorije radova prepoznaje se izražen trend u segmentu tzv. responzivnog dizajna: tehnologije produkcije web stranica koja omogućava optimalni prikaz na svakom uređaju. Iako se najčešće misli na mobilne telefone, tablete i osobna računala, zapravo je cilj responzivnog dizajna prilagoditi proizvod svim uređajima, rezolucijama i ekranima, uključujući i one koji još nisu postali standard. Aktualna godina definitivno je prijelomna točka nakon koje sva kvalitetna digitalna rješenja moraju biti producirana na gore spomenuti način. Time će vrlo skoro distinkcija između responzivnog i neresponzivnog, nadamo se, vrlo skoro izaći iz upotrebe.
U kontekstu kategorije za koju sam pozvan u selekcijsku komisiju, htio bih staviti poseban naglasak na dizajn proizvoda. Izvan naših granica uobičajeno je da je product designer osoba koja se bavi procesom kreiranja novih proizvoda u najširem smislu. Naime, kod nas se vrlo često taj termin koristi naizmjenično s pojmom industrijskog dizajna, iako termin proizvod zapravo podrazumijeva ne samo fizičke artefakte, nego npr. i usluge i softver. Produkt dizajneri u ovom se smislu često bave isključivo digitalnim proizvodima, no sudjeluju u svim procesima i fazama tog proizvoda. Startup kultura dodatno je pojačala ovu percepciju, pa tako kad razgovaramo o digitalnim kompanijama, zapravo razlikujemo one proizvodne, i one servisne.
Kroz naredne godine, dizajn interakcija zaslužuje snažniju i brojniju prisutnost u ovoj kategoriji. Riječ je o proizvodima koji su dizajnirani s korisnikom na umu (user centered design), s testiranim rasponom korisničkih scenarija, uzimajući u obzir sve varijable uređaja, ljudskih faktora te vanjskih utjecaja. Radovi trebaju biti responzivni, no ne tek u ranije spomenutom smislu, već na način da se prilagođavaju duhu vremena, kao i međunarodnim trendovima – strateškim, strukturalnim, tehničkim, kreativnim i vizualnim. U ovom postindustrijskom društvu, digitalni proizvodi realnost su svjetske scene inovacije. Nadam se da to postaje i naša budućnost.
Produkt dizajn
Tekst: Tihana Taraba
Rekordan broj radova koji su prošli selekciju glavno su obilježje ove bijenalne izložbe hrvatskog dizajna. Dodamo li tome i činjenicu da je više od polovice zastupljenih radova u proizvodnji čini se kako možemo biti zadovoljni, no unatoč tome još je puno netaknutog prostora koji tek čeka da se produkt dizajneri njime pozabave. Nekolicina već etabliranih proizvođača nastavljaju s plasmanom proizvoda domaćeg dizajna koji su tako postali i svjetski relevantni, a otvaranjem brojnih novih distribucijskih kanala dizajnerima manjih serija i manufakturnih proizvoda omogućen je plasman. Upravo su ove dvije činjenice u protekle dvije godine snažno oblikovale tržište a tim činjenicama definirani proizvodi čine okosnicu ovogodišnje selekcije, što nas dovodi do neizbježnog zaključka kako bez tržišta nema ni kvalitete. Ovogodišnju selekciju svakako će obilježiti činjenica da većina predmeta u konkurenciji nije kao nekad na razini koncepta ili prototipa nego se radi o stvarnim, živim, proizvodima koji su već duboko uklopljeni u svakodnevicu.
Dominantna preokupacija naših dizajnera u ovom je trenutku sjedeći namještaj, ojastučeni ili iz masiva, što je u prvom redu uvjetovano činjenicom da su dva najagilnija naručitelja i proizvođača prisutna na domaćem terenu Prostoria (bivša Kvadra) iz Hrvatske i bosanskohercegovački Artisan. Prvi je hrvatski lider u proizvodnji tapeciranog namještaja, a drugi je gotovo u potpunosti okrenut proizvodima iz masivnog drva. U manjem broju zamjetni su i proizvodi koji bi se mogli nazvati svakodnevnim dizajnerskim accessoarima a koji svoji život već uspješno žive kroz programe i ponudu različitih dizajnerskih trgovina, gift shopova i galerija posvećenim suvremenom hrvatskom dizajnu, kojih je svakog dana, na sreću, sve više. Ukupan dojam je, međutim, da još uvijek postoji ogroman prostor netaknutih segmenata unutar produkt dizajna – poput rasvjete, outdoor namještaja, posuđa, a o industrijskom dizajnu da ni ne govorimo.
Najveći izazov pred produkt dizajnerima danas jest održati dostignuti standard, tržište je na začetku i doslovno svakim danom postaje sve kompetitivnije, što će u konačnici dovesti do jasne profilacije samih dizajnera. Nedostatak takve profilacije dobrim dijelom odražava i slabu profiliranost tržišta, koje je još uvijek u razvoju. Ono što je primjetno u ovom trenutku je „svaštarenje” i traženje pravog smjera u kojem bi se pojedinci i dizajnerski studiji trebali razvijati, a do toga će, naravno, doći jedino ako i svi drugi akteri u tom lancu budu posloženi kako treba: proizvođači, projektanti, arhitekti, građevinari. Svakako treba obratiti pozornost na one dizajnere koji su se odlučili pokrenuti vlastitu produkciju, jer njihova iskustva iz procesa proizvodnje i plasmana mogu biti od koristi svima. U tom smislu, selekcija radova ne odražava neki strog standard, jer unutar nje postoji ozbiljan raspon u promišljanjima, strukturiranju i realizaciji proizvoda – od zanimljivih ideja i rješenja koja su gotovo na razini dosjetke, pa do sjajno osmišljenih i proizvedenih komada koji u sebi objedinjuju vrhunsku ideju i najviši industrijski standard, potpuno u skladu sa globalnim trendovima i kvalitetama. Istovremeno, javio se i pozitivan trend u kojem se dizajneri gotovo intuitivno obraćaju „precima”, odnosno inspiraciju traže u dizajnerskim proizvodima iz vremena kad je ukupne pozicija struke, zbog potpuno drugačijih društvenih, ekonomskih pa i političkih okolnosti, bila znatno drukčija.
Predstavljanje dizajnerske produkcije putem bijenalnih izložbi važan je kako za dizajnersku zajednicu tako i za ukupnu javnost. Jedni i drugi mogu dobiti dobar, dubinski uvid kako u tendencije unutar same profesije, tako i u stanje tržišta u cjelini. Bijenalni ritam smotre dobro korespondira s procesom razvoja i nastanka proizvoda. Općenito, svijest o postojanju i važnosti domaćeg produkt dizajna osobito je narasla u zadnje dvije godine, produkt dizajn postao je sveprisutan u medijima, no najveće je ohrabrenje činjenica kako je on sve više prisutan i u domovima ljudi u Hrvatskoj.
Modni / odjevni dizajn
Tekst: Branka Donassy
Ovogodišnja selekcija radova iz područja modnog dizajna trebala bi pokazati najbolja ostvarenja već etabliranih autora kao i predstaviti nova imena zbog kojih bismo mogli vjerovati da u Hrvatskoj postoje snage koje mogu iznjedriti modne proizvode koji se, po dizajnerskim dosezima kao i profesionalnoj razini izvedbe, mogu nositi s visokim svjetskim standardima. Cjelovitu sliku ipak ne možemo imati s obzirom na mali broj pristiglih radova i izostajanje autora koji bi svakako mogli osnažiti opći dojam. Očito je da većinu autora više privlači „živo” predstavljanje, kao što su modne revije, od komornih izložbenih prezentacija koje su još k tome i selekcionirane.
Pozicija modnih dizajnera je danas kod nas vrlo osjetljiva i nestabilna s obzirom na uvjete u kojima stvaraju, kada se objektivno mogu uzdati samo u vlastite snage i snalažljivost u preživljavanju. Sami moraju organizirati proizvodnju u situaciji nakon sustavnog uništenja domaće modno-tekstilne industrije i ostanka manjih i uglavnom nedostatno tehnički i stručno-kadrovski opremljenih, te samo nekolicine većih koji su orijentirani na lon poslove i nisu zainteresirani za suradnju sa dizajnerima. Za to ima i objektivnih razloga, jer vlastiti dizajnerski proizvod zahtijeva velika rizična ulaganja koliko u samom procesu realizacije proizvoda, toliko i u plasmanu na tržišta na kojem vladaju stroga pravila igre i ogromna konkurencija. Domaće tržište je premalo, zatrpano jeftinim uvozom i potpuno neorganizirano u smislu planskih naručivanja kolekcija, po kojem principu funkcionira modna industrija u cijelom svijetu. Rijetki su domaći dizajneri koji uspijevaju održati proizvodnju i uz velike napore plasirati proizvode u inozemstvu. Sasvim je razumljivo i da najtalentiraniji i ambiciozniji mladi dizajneri odlaze u inozemstvo nadajući se pronaći sigurnije mjesto za profesionalni prosperitet.
Nalazeći se na vjetrometini ekonomske, kao i društvene krize, modni dizajneri se posljednjih godina nalaze u periodu ozbiljnih iskušenja pri odabiru vlastitog puta. U prilično kaotičnom prostoru mnoštva modnih događanja, od onih visoke produkcijske kvalitete do onih nedopustivo niske, kao i u atmosferi sveopće estradizacije mode kada se svatko može zvati modnim dizajnerom i preko noći postati „slavan”, teško se odlučiti za ozbiljan rad i neprekidno učenje i usavršavanje. Nerijetko mladi dizajneri, zavedeni zamamni6m instant uspjehom, ne primjećuju da u konačnici erodira svijest o potrebi osobnog umjetničkog i profesionalnog razvoja. Dok pojedini mediji znatno pridonose kvalitetnoj promociji domaćeg dizajna, neki pak koji uvelike sudjeluju u stvaranju slike o modnom dizajnu podilazeći pretpostavljenom ukusu široke publike i smatraju se pozvanima vrednovati dizajn prema vlastitim estetskim premisama. Produkti modnog dizajna su suptilno komunikacijsko sredstvo koje zadire u psihološki i emocionalni prostor svakog pojedinca, koji je često izložen agresivnom utjecaju raznih interesnih subjekata koji koriste javne medije . Stoga bi mediji trebali biti svjesni svoje odgojne uloge i odgovornosti u promicanju vrijednosti s obzirom na moć i utjecaj koji imaju. Sagledavajući sveukupnu produkciju modnog dizajna u Hrvatskoj, primjetno je sve više usmjerenje dizajnera prema profiliranim grupama korisnika, sve češće povezivanje dizajnera u radu kao koautora, te stvaranje zajedničkih brendova.
Specifičnost u području modnog dizajna je mnoštvo trendova kao i njihove izuzetno brze promjene nekoliko puta u godini. Stoga su danas više nego ikada važne snažne dizajnerske osobnosti koje mogu stvorili prepoznatljiv autorski rukopis i samosvojnost dizajnerskog izraza. Pri odabiru radova za ovu izložbu upravo su kao kriteriji bili važni posebnost autorskog izraza, inovativnost, istraživački pristup kao i kvaliteta izvedbe. Izuzetno malo pristiglih radova studenata ukazuje da je inače hvalevrijedna godišnja prezentacija studenata Modni ormar nedostatna za stjecanje prakse i svladavanje metiera, kao i na manjak zajedničkih istraživačkih projekata. Unatoč malom broju prijavljenih radova ,ovogodišnja selekcija u dizajnu odjeće kao i u dizajnu accessoirea pokazuje visoke standarde u dizajnu i izvedbi i zato treba čestitati onima koji pokazuju sinergiju talenta, znanja i upornosti u održavanju visokih profesionalnih i etičkih principa, kako bi se sačuvao dignitet struke.
