Izložba Dine Bićanića: Bez naziva

Dino Bicanic Bez naziva 8

Dino Bicanic Bez naziva 8

Otvorenje izložbe umjetnika Dine Bićanića „Bez naziva”, održat će se u ponedjeljak, 19. svibnja u Galeriji SC i u Kiosku ( iza Galerije SC). Izložbu posjetite do 24. svibnja u Galeriji SC, radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati. Izložba u Galeriji Kiosk ostaje otvorena do 21.lipnja.

Publika: Možemo li se nadati da će i za pedeset ili stotinu godina drveće još postojati?
Joseph Beuys: Optimizam uistinu nema nikakve veze s onim što je nužno! Naše akcije ne smiju se zasnivatini na optimizmu ni na pesimizmu. Ako sebi dopustimo da na nas utječu porivi koje nam diktiraju osjećaji što stvaraju sklonost ili odbojnost prema nečemu, više nećemo biti kadri učiniti ništa smisleno.
Razgovor o drveću, 20.04.1982.

Dino Bićanić Bez naziva 7

Kratki cca 20-minutni razgovor koji sam vodio sa Dinom Bićanićem u kavani Luxor na splitskom Peristilu povodom njegove izložbe u zagrebačkoj Galeriji SC uoči blagdana Sv. Dujma, zaštitnika grada Splita bez ikakve bi dvojbe mogao biti (kad bi njegovi akteri bili svjetski poznata lica) dvanaesta scena kultnog Jarmuschevog fima Kava i cigarete. Strastveno pušenje u kratkom vremenu pozamašnog broja cigareta dvojice napola depresivnih, a napola ushićenih sugovornika fokusiranih najviše na ispijanje omiljenog napitka; frenetična zvonjava zvona sa obližnjeg zvonika katedrale kao uvertira, generalna proba nadolazećeg blagdana, tu i tamo poneka rečenica o izložbi i onome što će na njoj biti predstavljeno… Dina sam upoznao 2007. godine na dan kad je diplomirao. Susret s njegovim radom rezultirao je pozivom autoru da (ravnopravno sa nekim od svojih dojučerašnjih profesora) izlaže na 35. Splitskom salonu koji sam postavio nekoliko mjeseci kasnije. I nisam se prevario. Kako onda tako i sada mislim da se radi o vrsnom mladom umjetniku čiji mi radovi (neki više neki manje) uvijek iznova izvlače osmjeh na lice. Nepretenciozan je i duhovit, a to su osobine na koje se nažalost sve rjeđe nailazi u svijetu umjetnosti. No da ne dužim evo i kratkog isječka spomenutog razgovora:

Dino što ćeš izlagati u SC-u?

Male padobrane sa još manjim kutijama humanitarne pomoći. Za vrijeme rata i potpune blokade u mome rodnome Bihaću međunarodna zajednica je padobranima dostavljala humanitarnu pomoć narodu. Pomoć koju nitko nije nikad vidio i koja je navodno redovito završavala u minskim poljima. Kao dvanaestogodišnjaku ta pomoć što stalno pada sa neba, a nikako da se spusti u ruke ljudi na zemlji otvarala je nebrojene prostore mašte – mašte realnije od realnosti, mašte koja spašava, gradi i otvara nebrojene mogućnosti. Toliko me ta meta stvarnost bila obuzela da niti u jednom trenutku nisam promislio kako živim u situaciji u kojoj je pravo čudo sačuvati živu glavu.

Dino Bićanić Bez naziva 5

Kako danas nakon 22 godine vidiš svoju poziciju?

Sve se promijenilo i ništa se nije promijenilo. Uvijek o nečemu ovisim. Danas o tuzemnoj, prije o međunarodnoj zajednici. Referiram se na vlastitu poziciju, poziciju umjetnika u ekonomski inferiornoj sredini. Gdje god da dođem stranac sam. Mašta kako onda tako i danas jedina spašava. Na sve gledam kao na film. Pranje savjesti raznoraznim pomoćima i donacijama i danas je prisutno kao i onda. Nema tu baš puno humanitarnog. S neba padaju konzerve. Svi preživljavaju na kraju krajeva. Forma se mijenja, sadržaj ostaje isti. Zapravo sadržaja niti nema. U tom kontekstu izlažem svoj isječak praznine. Kartonske kutije koje obiluju sadržajem i bude nadu do trenutka otvaranja. Nakon otvaranja je kraj, jer nakon otvaranja znaš na čemu si. Ove moje je bolje ne otvarati – tko bi to ponovo radio…

Socijalna plastika…

Da – jako cijenim Beuysa i njegov rad. Nastojim zadržati i naglasiti karakter materijala s kojim radim uz minimalne intervencije. Živa komunikacija sa ljudima kao forma oblikovanja jednako me zanima. Potpuno se slažem sa njegovom izjavom da je logično da na određenoj točki napustimo fizičko zdanje koje predstavlja, da tako kažemo „modernizam” i da se umjesto toga okrenemo onoj točki na kojoj ljudi na svome radnom mjestu i u svojim domovima čine temelj za prošireno shvaćanje umjetnosti; to znači da je svaki čovjek umjetnik ili da ga treba smatrati takvim.

Dino Bićanić Bez naziva 3

Koja ti je ovo kava po redu?

Treća.

Ja ću duplu.

Ja četvrtu.

Puno piješ kave.

Samo kad pušim. Ti puno pušiš

Samo kad pijem kavu. Hoćemo li još nešto dodati za kraj?

Može.

Što?

Ne znam. Znaš li ti?

Ne znam ni ja.

Onda dobro.

Toni Horvatić

Dino Bićanić Bez naziva 4

Dino živi na Hvaru.
Izdvojenost, okruženost morem je, najjednostavnije rečeno, situacija uronjenosti u drugovrsnost. Je li moguće da otočka zatvorenost potpuno neočekivano postaje vlastita suprotnost? Postaje mjesto velike slobode, mjesto na kojem ljudi otvorenije i iskrenije promatraju svijet. (1)
Dino je bio moj student. Na početku me je znao dovoditi do ludila svojim stavom i sporim, zapravo tromim ritmom, tempom dalekim od allegro vivace. Muka živa!
A onda jednog dana, Dino se pojaio s radovima koji te jednostavno ostave bez riječi. Dogodi se, nažalost rijetko, no kad se dogodi, znaš da je to to. Nisam ga slučajno odabrao da svojom izložbom otvori ciklus Premijere koji se održavao u Loggi Pučkog otvorenog učilišta u Splitu. Odlična izložba, i danas tvrdim! Dino me otada ne prestaje oduševljavati, ali i dovoditi do ludila. (Jer nije dobro samo tako prekinuti tradiciju, je li Dino?)
Bonace i bure i juga i teške kiše, smjenjivanje sunčanih i dana okovanih tmurnim, olovnim oblacima. Poetični opisi ili banalne slike.(?)
Smjenivanje ritma uzavrele turističke sezone s ritmom duge i hladne zime. Nakon sladoleda, pizza, šugamana, japanki, punih kafića i ludih ljetnih noći slijede dugi crni mjeseci, riba i zelje na stolu, čeprkanje oko maslina, depresija i muka. Onda sve ispočetka. Plima pa oseka, pa opet plima…
I sve to zarobljen na komadu kopna, okružen morem koje ne dopušta bijeg. Nešto poput Stevea McQueena u filmu Papillon. Ima li to sve skupa, možda neku prednost?
U Dinovom slučaju, rekao bih da ima. Kao što citat kaže: otok postaje mjesto velike slobode, mjesto na kojem se otvorenije i iskrenije gleda na svijet.
Takvi su i njegovi radovi. Čas lagani, čas teški. Simpatični, a opet bolni. Banalni, a puni značenja. Radovi poput bonace i bure; griju i lede do kosti. Iskreni i svoji. Posebni. Samostalni, okruženi morem art svjetova koji ih tek ovlaš dodiruju. Najvažnije od svega: slobodni.
No što na kraju svega ostaje njemu? Dinu?
Tapšanje po ramenu, jer si, eto, dobar umjetnik. Svaka čast majstore, super su ti radovi! Kad prođe otvorenje i zatvori se izložba, slijedi povratak na taj komadić kopna, u taj mali grad, svakodnevicu koja će malo toga donijeti osim depresije i još veće nemogućnosti.
Neizbježno? Ili ipak ne? To ovisi o stavu.
Svi nedostaci, komplikacije i teškoće su u tvojem radovima prevladani, Dino. I nemoj me zamarati pričom o tome da se spremaš raditi neke suvenire, da je teško i da se ne može. Dokazao si suprotno. Evo, i ova izložba to pokazuje. Jer umjetnik si, a ne neki lik koji radi stvari da bi ih neki ljudi kupili, da ih podsjeća na neko mjesto. I umjetnost je otok. Da bi ga dosegnuo, treba zaploviti ili poletjeti. A u umjetnosti, i ploviti i letjeti je moguće. Nitko ne kaže da je lako, ali kada si na dobrom kursu, šteta je odustati od cilja.
Zato, nemoj me više dovoditi do ludila, već nastavi s tom plovidbom. Ne zaboravi: Navigare necesse est!

Vedran Perkov

(1) Marina Viculin: Kako objasniti umjetnost mrtvom galebu i živoj konobarici?, Otočka karta (katalog izložbe, Klovićevi dvori, 2008.)

Dino Bićanić (1980, Bihać, BiH) diplomirao je kiparstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof. Kažimira Hrastea 2007. god. Izlagao je na tri samostalne izložbe (Salon Galić u Splitu, 2013; Čovjek koji gleda televiziju, Hvar, 2008; Premijere 01 u Splitu, 2008.) i na više skupnih izložbi: Splitski salon 2013. i 2009; Trijenale hrvatskog kiparstva, Gliptoteka HAZU 2012. i 2006; Dimenzije humora, Zagreb, Split, Pula, 2012, Osijek 2011; Mogućnosti skulpture, Split, 2009; Normalizacija – posvećeno Nikoli Tesli, Galerija Nova, Zagreb, 2006.