Inicijator i kustos izložbe je Ivica Kiš
Kamera opskura je pramajka svih fotografskih, kino, televizijskih, video, digitalnih i inih kamera
Camera obscura
izložba ULUPUH-ove Sekcije za fotografiju
Galerija ULUPUH, Tkalčićeva 14, Zagreb
17.4. – 25.4.2014.
Otvorenje u četvrtak, 17. travnja u 19 sati
Inicijator i kustos izložbe je Ivica Kiš
Camera obscura (lat. tamna soba), u osnovi je kutija ili bilo koji zamračeni prostor u koji kroz mali otvor ulazi svjetlo – zrake svjetlosti koje se reflektiraju od vanjskih predmeta projiciraju sliku tih predmeta na suprotnu površinu (ekran) mračnog prostora (camere obscure). Ako se na ekran postavi neka fotoosjetljiva površina (foto-film, foto-papir…), nakon eksponiranja (otvaranja rupice), koje može trajati od par minuta do par sati, dobiva se fotografija. (izvor: fotografija.hr)
Taj optički fenomen zabilježen u antička vremena, korišten kroz povijest od mnogih slikara, na ovoj je izložbi inspiracija za ponovno otkrivanje zametka fotografije. „Vratimo se prapočetcima i prikažimo kako izgleda svijet kroz magični otvor camere obscure”, pisalo je u pozivu autorima na ovu izložbu, a Ivica Kiš u predgovoru kataloga je napisao:
„Kamera opskura je pramajka svih fotografskih, kino, televizijskih, video, digitalnih i inih kamera.
Nakon gotovo dva stoljeća razvijanja raznih sofisticiranih kamera, koja je danas svrha kamere opskure?
Ta drevna sprava, the pinhole camera (Engl.), die Lochkamera (Njem.) ili camera obscura (Tal.) svjetska je baština koja ima pregršt moći što ih ne posjeduje nijedno od njene djece, a uz nove tehnologije otvara neistražene predjele likovnog bilježenja, oblikovanja i izražavanja.
Do sada sam uspio identificirati 9 nenadomjestivih moći kamere opskure (koje ne posjeduje nijedna od kamera koje su se razvile od nje), a to su:
1. kontinuirana dubinska oštrina
2. kompresija vremena
3. snimke ekstremne širine
4. egzaktne planperspektivne snimke
5. totalna propusnost svih valnih dužina svjetla
6. mogućnost snimki veoma velikih formata
7. mogućnost izuzetno preciznog doziranja svjetla
8. mogućnost snimanja na materijale kojima je istekao rok uporabe
9. mogućnost snimanja motiva ekstremno širokih raspona osvjetljenja
Nije li to dovoljno da camera obscura bude godišnja tema fotografske sekcije ULUPUH-a?”
Ove godine izlažu: Stanko Abadžić, Zoran Alajbeg, Janko Belaj, Hrvoje Grgić, Ivica Kiš, Mario Majcan, Anto Magzan, Alan Matuka, Igor Šeler, Zvonimir Tanocki i Siniša Uštulica. Radove je odabrao žiri u sastavu: Ivica Kiš, Alan Matuka i Tomislav Rastić.
CAMERA OBSCURA
Svjetlost je najsuptilnija tvar likovnog izražavanja
Fotografski aparat, alat svjetlopisaca (fotografa), u stvari je samo obična svjetlolovka, tamna komora, kutija u kojoj je mrak, camera obscura.
Senzacionalnu projekciju koju stvara svjetlo o u zamračenoj prostoriji upoznali su ljudi još u prethistoriji, u špiljama koje su osvojili ovladavši vatrom. Sposobnost da zapali vatru jedino je po čemu se ljudska vrsta razlikuje od svih ostalih stvorenja na zemlji, a vatra je izvor svjetla. Vatrom su ljudi produžili dan, rastjerali zvijeri iz špilja, promijenili prehranu, počeli mijenjati tvari (drvo u ugljen, zemlju u keramiku, kamen u vapno ili metal, vodu u paru . . .), te otkrili kolosalne sjene svojih likova na stijenama pećine dok su u njoj sjedili oko vatre. Iscrtavanjem tih sjena ugljenom (crno), vapnom (bijelo) ili pečenom zemljom (crveno) stvorio se zametak slikarskog-fotografskog promišljanja. Kako bi bilo te kolosalne sjene sačuvati na stijenama špilje za sva vremena. Zatvorivši ulaz u špilju životinjskim kožama, da bi svoj dom zaštitili od hladnoće, praljudi su stvorili tamnu komoru koju je osvjetljavao samo plamen pećinske vatre. Do svitanja vatra je utihla u žaru što ga je prekrio pepeo, a sunčeva svjetlost novog dana obasjala je sve pred špiljom. Kroz jednu rupu u kožnoj zavjesi ulaza u špilju ušla je slika i rasprostrla se u raskošnim bojama po stijenama pećine. Jeleni što su pasli na rosnoj livadi pred špiljom preslikavali su se (naopačke) na stijene doma praljudi. Najstariji sačuvani pisani trag o senzacionalnoj projekciji koju stvara svjetlo u zamračenoj prostoriji potječe iz 7. stoljeća prije Krista iz Kine, no to nikako ne znači da su ljudi tada prvi put upoznali to “čudo prirode”. Renesansnim buđenjem Europe ta senzacija dobiva u Italiji svoje ime; camera obscura (mračna soba). Leonardo Da Vinci otkrio je 1498. godine u Milanu (baveći se anatomijom) da je slika koja nastaje u kameri opskuri identična onoj koja nastaje u ljudskom oku i zapisao “Ljudsko oko je kao kamera opskura.” Na toj je osnovi započeo svoja znanstvena istraživanja centralne projekcije (perspektive), a već u XVI stoljeću kameru opskuru usavršavaju venecijanski slikari i ona postaje važan slikarski alat kojim su se služili slikari sljedećih 350 godina, svo vrijeme promišljajući kako bi (i čime) uhvatili sliku projekcije u kameri opskuri, zadržali je na toj plohi na koju se projicira. Te su se želje ostvarile tek početkom XIX stoljeća. Prošlo je od tada 188 godina, u kojima se strahovito razvio novi moćan medij. Fotografija.
Kao što je Arago rekao u Akademiji znanosti u Parizu 7. siječnja 1839. godine, predstavljajući otkriće Daguerrea: Ovim otkrićem nastat će preokret, kojem se posljedice još ne mogu predvidjeti.
Kamera opskura je pramajka svih fotografskih, kino, televizijskih, video, digitalnih i inih kamera.
Nakon gotovo dva stoljeća razvijanja raznih sofisticiranih kamera, koja je danas svrha kamere opskure?
Ta drevna sprava, the pinhole camera (Engl.), die Lochkamera (Njem.) ili camera obscura (Tal.) svjetska je baština koja ima pregršt moći što ih ne posjeduje nijedno od njene djece, a uz nove tehnologije otvara neistražene predjele likovnog bilježenja, oblikovanja i izražavanja.
Do sada sam uspio identificirati 9 nenadomjestivih moći kamere opskure (koje ne posjeduje nijedna od kamera koje su se razvile od nje), a to su:
1. kontinuirana dubinska oštrina
2. kompresija vremena
3. snimke ekstremne širine
4. egzaktne planperspektivne snimke
5. totalna propusnost svih valnih dužina svjetla
6. mogućnost snimki veoma velikih formata
7. mogućnost izuzetno preciznog doziranja svjetla
8. mogućnost snimanja na materijale kojima je istekao rok uporabe
9. mogućnost snimanja motiva ekstremno širokih raspona osvjetljenja
Nije li to dovoljno da camera obscura bude godišnja tema fotografske sekcije ULUPUH-a?
Devedesetih godina prošlog stoljeća, negdje sa početkom booma digitalne fotografije, u svijetu se počinje buditi zanimanje za kameru opskuru ne samo u analognom području fotografije već i u novostvorenom području digitalne fotografije. Na internetu se počinju otvarati portali za pinhole fotografiju, a 2001. godine portal http://www.pinholeday.org/ određuje posljednju nedjelju u mjesecu travnju svjetskim danom pinhole fotografije (kamere opskure) i organizira prikupljanje fotografskih slika snimljenih tog dana kamerama opskurama iz cijelog svijeta. Svaki autor mogao je sudjelovati samo sa jednim radom, a u galeriji se okupilo 850 sudionika iz 24 države. Već 2002. godine pristiže 903 rada iz 35 zemalja, 2003. godine izlaže već 1082 sudionika iz 43 države (po prvi puta jedan rad iz Hrvatske)! Godine 2004. pristiže 1512 radova iz 43 države, 2005. godine 1815 radova iz 52 države, 2006. godine 2267 radova iz 60 država (2 iz Hrvatske), 2007. godine 2943 radova iz 68 država (2 iz Hrvatske), 2008. godine 2628 radova iz 62 države (3 iz Hrvatske), 2009. godine 3203 radova iz 70 država (16 iz Hrvatske), 2010. godine 3449 radova iz 70 država (34 iz Hrvatske), 2011. godine 3386 radova iz 67 država (51 iz Hrvatske), 2012. godine 3865 radova iz 74 država (76 iz Hrvatske), 2013. godine 3426 radova iz 75 država (108 iz Hrvatske)!
Raznolikost pristupa hrvatskih autora mogućnostima kamere opskure prisutna je i na radovima ove izložbe. Tako (abecednim redom) Abadžić Stanko odabire akt kao motiv, pri čemu mekim svjetlopisom kamere opskure daje puti ženskog tijela onu mekoću koju su pokušavali dosegnuti majstori klasičnog slikarstava. Alajbeg Zoran tom mekoćom bilježi osunčane vedute koje promatrača kontemplativno uvlače u dubinu prostora. Belaj Janko koristi ekstremno široke kadrove u kojima velikom dubinskom oštrinom snimke sitan motiv uz duhovit komentar predočava u zbunjujućem mjerilu. Grgić Hrvoje hvata interieur cilindrično postavljenim negativom pri čemu izravnan tako široko uhvaćen motiv na ravnini slike obara dinamikom sinusoidalnih linija. Kiš Ivica suprotstavlja razlučivosti slike motiva krajobraza snimanog na leica format motivu panoramske urbane vedute snimljene na 72 puta veći negativ. Magzan Anto na svojim urbanim vedutama hvata prodore svjetla u reduciranoj vremenskoj kompresiji. Majcan Mario prepušta vremenskoj kompresiji taloženje svjetla čime dobiva sjetnu tonsku skalu pri snimanju urbanih motiva bez prolaznika. Matuka Alan pretvara digitalni fotoaparat u pinhole kameru kojom snima triptih 3 generacije u 3 primjerene vremenske kompresije. Šeler Igor koristeći istu tehniku četverostruko taloži motiv dojmljive prostornosti. Tanocki Zvonimir u niskom svjetlu nepretenciozno a upečatljivo stvara zabilježbu klasičnog motiva mrtve prirode. I na kraju Uštulica Siniša poetično hvata krajobraz u dva plana koji senzibilno korespondira sa klasičnim slikarskim pastelom.
Ovo je dakako tek početak koji će zasigurno iznjedriti niz novih radova od ovih autora, a ujedno dati poticaja i drugim autorima da se uključe u istraživanja moći kamere opskure i uključivanje te vrijedne baštine čovječanstva u svakodnevni likovni život.
prof. Ivica Kiš dipl.ing.arh., u Zagrebu 26.ožujka 2014.
){kind=link}