Izložba Maje Celije

« Sagnuta nad listom bijeloga papira sjedim za stolom i razmišljam o složenim odnosima riječi i slika, njihovim uzajamnim nadopunjavanjima i međusobnim bezbrojnim suprotnostima. Znano je, ilustracije su slikovni tragovi koji ovise o intenzitetu odnosa s riječima. Nerijetko mi se dogodi da naiđem na izvrsne i dojmljive tekstove koji pobuđuju jaku želju za ilustracijom. Čudno, ali upravo se u takvim tekstovima kriju meni nezanemarive poteškoće. Očito je dojam upravo pročitanog toliko snažan da ostanem bez riječi. Uglavnom, ne volim ostati bez riječi.
Izreći svoje mišljenje kroz ilustraciju meni je najzabavnija pojava dok ilustriram tekst. Proces čitanja i prepričavanja pročitanog stvara na bjelini papira likove iz svakodnevice. Zanimanje za svakodnevno, posve jednostavnu stvarnost, predstavlja mi gotovo uvijek ishodišnu točku. Većina knjiga koje sam dosad ilustrirala prožete su tim obilježjem. Tekstovi su uglavnom jednostavni, katkad posloženi u kratke rimovane stihove, a katkad napisani u poneku više ili manje dramatičnu priču. Povezuje ih potreba za zanimljivom i zabavnom trodimenzionalnošću koja će zadržati oko čitatelja trenutak duže, nudeći mu novu malu priču unutar postojeće priče koju čita.
Mnogi smatraju moje radove nadrealnima, takav sam ugled gotovo i stekla kod raznih nakladnika. Ja pak nasuprot tomu mislim kako je većina mojih radova odraz stvarnosti koja nas okružuje. Sigurno vam izgleda nadrealno ako kažem da je ulica u kojoj živim prepuna malih narančastih kuglica za koje nitko od upitanih ne zna odakle dolaze. Primijetila sam ih prvi put lani, iako je njihova pojava tada bila nešto rjeđa. Danas ujutro, kuglice doslovno zapinju za oko svojom kričavo narančastom pojavom na sivoj cesti. Potpuno su nijeme. Tko zna, možda će se konačno raspričati u mojim radovima. Volim i cijenim radove drugih ilustratora, ali u trenutku kada smišljam svoje ilustracije, zaboravim na njih.
Evo što se nalazi između tuđih riječi i mojih zamisli: tu je Rom Kemal uvijen u kupaći ogrtač ispod kojega viri revolver… Tu je i mala dlakava djevojčica sakrivena iza škura susjedne kuće koju nitko nije vidio, a svi tvrde da je nalik majmunčiću… Na koncu i nad time postoji autorsko pravo, jer i sama ću jednom napisati priču.»
[Maja Celija: Vi dico la «mia» , talijanski časopis Hamelin, br.20, Bologna 2008.]

Životopis 

Maja Celija rođena je 1977. godine  u Mariboru. Osnovnu i srednju školu završila je  u Puli. Godine 1995. odlazi na studij ilustracije u Istituto Europeo di Design u Milanu, a 2000. godine upisuje dvogodišnji tečaj grafičkog dizajna u "C.F.P Bauer" u Milanu. Surađuje s mnogobrojnim časopisima ( Ventiquattro, Diario della settimana, Glas Istre, Freundin, Vitality) i izdavačkim kučama (Carthusia, Editori Riuniti, Topipittori, Fatatrac, Woongjin, Milan, Bayard Presse, OQO, Orecchio Accerbo, La joie de lire, Autrement). Dobitnica je nagrade za dječju ilustraciju" Fiabe metropolitane" u Chioggi (2002.g), nagrada "Legambiente" za knjigu "Il piccolo e gigante feroce" (2005.g) te nagrade "Uliks" u Balama (2005.g).
Izlagala je u Japanu, Africi, Italiji i Hrvatskoj. Godine 1998., 2005. i 2007. izlaže na  svjetskom sajmu dječje knjige u Bologni, a 2005.g predstavlja Italiju na Biennalu ilustracije u Bratislavi. Živi i radi na relaciji Pula-Pesaro.

Sample Image
Ilustracija iz knjige «Filastrocca delle mani», Topipittori 2007.

Organizator:

HDLU Istre, www.hdluistre.hr

Izložba je ostvarena uz financijsku pomoć Grada Pule i Istarske županije.