” Pišući o Crvenom Peristilu i afirmirajući ga, nakon dugogodišnjeg ignoriranja javnosti i kritike, u časopisu Quorum iz 1989. g., Željko Kipke za ilustriranje teksta dobio je hrpu negativa od Vladimira Dodiga Trokuta, a Borisa Cvjetanovića zamolio je da iz tog materijala napravi nekoliko fotografija koje su tom prilikom i objavljene. Negativi (njih 151) nakon toga su ostali kod Cvjetanovića koji ih je očistio i konzervirao, znajući da je riječ o dragocjenom materijalu. Kako godinama nitko nije pitao za njih, počeo je razmišljati kako ih pokazati javnosti.
Poznato je, naime, da o djelovanju grupe Crveni Peristil, kao i pojedinih njezinih članova, postoji vrlo malo materijalnih tragova i dokumentacije. Sami članovi grupe nisu sustavno i planirano bilježili svoj rad niti čuvali artefakte; Pave Dulčić, spiritus movens splitske konceptualne scene, i Tomo Čaleta davnih su dana počinili samoubojstvo, a preostali članovi: Slaven Sumić, Denis Dokić, Radovan Kogej ( te još nekoliko ‘fluktuirajućih’ pojedinaca ) o svojem su djelovanju dugo godina odbijali javno govoriti. Jedina vizualna bilješka umjetničke intervencije po kojoj je grupa dobila ime – bojanja Peristila, glavnog trga Dioklecijanove palače, spomenika kulture najviše kategorije, u crvenu boju – bila je fotografija splitskog fotografa i pisca Zvonimira Buljevića, koji ju je snimio u rano jutro 11. siječnja 1968., prije nego što je boja isprana, a akteri uhapšeni.
Vladimir Dodig Trokut, koji je prikupio i sačuvao nešto od radova i dokumentacije Crvenog Peristila, dugo godina se predstavljao liderom grupe, a pripisujući joj političko-subverzivne i magijske značajke pridonio je još većem stvaranju mita oko, ionako, mistificiranih protagonista i zbivanja. Imajući u rukama doista rijetku građu vezanu za najznačajnije aktere grupe Crveni Peristil – Pavu Dulčića i Slavena Sumića, prijatelje iz splitske ‘umjetničke’ škole i, kasnije, studente likovnog smjera Pedagoške akademije, Cvjetanović je želio osvijetliti i demistificirati jedan segment njihova života i promišljanja umjetnosti u razdoblju koje je prethodilo Crvenom Peristilu, od 1966. do 1968. g.
Planirao je objaviti knjigu fotografija, poredanih redom snimanja, koje prati komentar jednog od autora fotografija i/ili nekog od članova grupe. Splitski umjetnik Petar Grimani upoznao ga je sa Sumićem i Dokićem te su oni, prije nekoliko godina, komentirali svaku pojedinu fotografiju, što je zabilježeno diktafonom. Iako su sredstva za realizaciju knjige višekratno tražena, nažalost dosad nisu odobrena. No, u siječnju 2008., Grimani je uspio organizirati izložbu fotografija pripremljenih za knjigu, u Splitu, u povodu četrdesete obljetnice akcije Crveni Peristil.
Fotografije koje su većinom snimili sami Dulčić i Sumić prikazuju ih kao dvadesetogodišnjake u društvu prijatelja, s likovnim radovima koje su u to vrijeme radili, uz nezaobilazne splitske topose kojima su se često kretali i u njima boravili: Matejušku, rivu pokraj Lučke kapetanije, Dioklecijanove podrume, restoran-brod Dioklecijan. Godine 1966. posjetili su Venecijanski Biennale i fotografirali izloške koji su im likovno bili bliski i zanimljivi. Fotografije s putovanja po Nizozemskoj, Danskoj, Švedskoj… te brojne fotografije iz Pariza rekonstruiraju njihovo kretanje, izgled, okruženje, aktivnosti i moguće utjecaje. Pratimo bojanje kombija prema Pavinom nacrtu, izradu vjetrenjače za arhitekta koji ih je povezao kao autostopere i ugostio u svom domu, Pavin rad s kalendarom za 1968. Tu su i djevojke u sarijima čiji izgled im je bio zanimljiv, te poneka obiteljska fotografija. Izbor fotografija nije rađen, kao ni njihova interpretacija; fotografije prate Sumićevi i Dokićevi iskazi dani, doduše, nakon više od trideset godina.
‘ Koliko su putovanja bila bitna za njihovo formiranje govori Sumićeva izjava Zlatku Gallu 1998.: ‘ Pave Dulčić i ja smo prije 1968. u dva navrata bili u Parizu, no i drugamo širom Zapadne Europe (.) Vrativši se u Split, fascinaciju Parizom pokušali smo iskazati svojim nekonformizmom. U ponašanju – među prvima smo u Splitu nosili izrazito duge kose i brade te naravno bili jasno ‘obilježeni’ kao drugačiji – i u promišljanju života i umjetnosti. Iz Pariza smo donijeli ideju squata, te čvrstu odluku da se splitskoj javnosti predstavimo radom koji će svi zamijetiti.’ ( Jutarnji list, 20. siječnja 2008. ).
Dulčićevi i Sumićevi radovi na fotografijama ( moramo imati na umu da je riječ o učeničkim i studentskim radovima ) pokazuju obilježja enformela, interes za likovno istraživanje materijala i forme te za neke aspekte optičke umjetnosti. Zanimanje za takva djela očituje se i u izboru fotografiranih izložaka na Biennaleu. Stoga ne čude Sumićeve izjave da je akcija Crveni Peristil bila primarno likovno motivirana te da nije imala ideološke konotacije. No, akcija je izvedena, a djelo izloženo interpretacijama – stoga ne smijemo osporiti legitimnost i onoj koja počiva na tezi da korištenje crvene boje teško može biti lišeno ideoloških konotacija.
Neosporno je da je dokumenata i tekstova o grupi Crveni Peristil premalo te da je potrebno istraživanje koje će otkriti činjenice, rekonstruirati djelovanje grupe i pojedinih njezinih članova, utvrditi njezinu poziciju u likovnoj umjetnosti, osobito na konceptualnoj i kontrakulturnoj sceni. Subverzivno, iako ne nužno i politično, umjetničko djelovanje u javnom prostoru, u socijalističkoj državi revolucionarne 1968. godine, rad u grupi, formuliranje manifesta, neke su od značajki akcija Crvenog Peristila, ujedno i važni činitelji kasnijih umjetničkih praksi.
Utjecaj Crvenog Peristila, da spomenemo samo onaj očigledan, očitavamo u ekološkome Zelenom Peristilu Ante Kuštre iz 1989. g. i Crnome Peristilu Igora Grubića iz 1998. g. U povodu obljetnice i izložbe u Splitu, Petar Grimani je izveo performans paljenja četrdeset bengalki na Peristilu. Primjećujemo da su se u prezentaciji i afirmaciji grupe posljednja dva desetljeća angažirali ponajviše umjetnici. Dok se donedavno na internetu moglo pronaći tek nekoliko tekstova u kojima se spominjao Crveni Peristil, danas o njemu postoji natuknica u Wikipediji, a blog s tekstom o četrdesetoj obljetnici akcije popraćen je brojnim komentarima. Nakon izložbe u Splitu, Borisu Cvjetanoviću javile su se osobe koje svojim svjedočanstvom žele pridonijeti rasvjetljenju događaja, atmosfere i ljudi vezanih za Crveni Peristil. Snimljena je i emisija za HTV. Izložba (i, nadamo se, knjiga) fotografija ‘koje su prethodile Crvenom Peristilu’ žele biti jednim od segmenata slagalice koja će pridonijeti tome da taj važni segment hrvatske suvremene umjetnosti bude adekvatno istražen i obrađen te teoretski potkrijepljen. Javnost, mediji i galerije motivirani su, no budućnost će pokazati hoće li umjetnička inicijativa prerasti i u povijesno-umjetničku i kritičku valorizaciju ili će sve zamrijeti gašenjem obljetničkih baklji.’ (Markita Franulić)
