Multimedijalni projekt
Ivo Vrtarić: FASCIO ROSSO 02 [Obračun kod O.K. galerije]
premješta se iz Baredine di Sotto u Rijeku u Galerija O.K
EGOIST ARTZ & PARTZ presents art instalation & performance
FASHIO ROSSO 02 [Fiumanski obračun kod O.K. galerije]
Starring IVO VRTARIĆ
Producer DAMIR ČARGONJA CHARLIE
Art Director Maja BRISKI
Director of Photography Zaneto Paulin
LOCATION: Galerija O.K.
M.M.C. K.U.N.S. [Klub umjetnika na Sušaku]
kunsgalerijaok@gmail.com
Godinu 2010., u počast Svjetskom danu mira, multimedijalni vizionar Ivo VRTARIĆ započeo je premijernim prikazanjem svog projekta FASCIO ROSSO u istarskom lokalitetu Baredine di Sotto, točnije u bivšoj štalici a sadašnjoj galeriji TIGOR, lokalnog art zanesenjaka Ronnyja Jušića. Duboko ukorijenjen na oslobađajućem ugođaju Maljevičeve estetike realizirane u legendarnim remekdjelima poput "Crnog kvadrata na bijelom polju" i "Crvene konjice", Vrtarićev aktualni koncept "Fascio Rosso" zapravo možemo shvatiti kao vrhunac, a istodobno i završetak njegovog petodjelnog art ciklusa kojim je u proteklih godinu i pol premiještao snopove elastičnih svjetlucavih cijevi u različite ambijente referirajući se na, njemu kao artistu zanimljive POJEDINAČNE teme, ljude i događaje.
VA LABINE BY NIGHT u srpnju 2008. konfrontirao je intimu izlagačkog prostora crkvice Svetog Stjepana (nasuprot Gradske galerije Labin) s razuzdanošću tradicionalne populističke ljetne fešte Labinske Art Republike.
INFUZIJA na Light festivalu ili međunarodnom Festivalu svjetla krajem kolovoza 2008. u organizaciji porečke Bravarije ART REMONT, bila je prigoda da savitljivom cijevi direktno iz mora isporuči svojevrsnu energensku infuziju, prema njegovom osjećaju, pomalo uspavanim artistima što ih je zatekao na festivalu.
NAFUMANI MISEC na ISTRACON-u, festivalu znanstvene fantastike u Pazinu, ožujka 2009., parodira standardni zemaljski disko ugođaj zamjenjujući uobičajenu reflektirajuću rotirajuću kuglu od mnoštva malih ogledala amorfnom mjesečevom konturom nadnaravnog kozmičkog sjaja.
ELECTRIC 1, 2 & 3 (Dani Julesa Vernea u pazinskom Kastelu krajem lipnja 2009.) evociraju konstrukciju tri superbrza broda na električni pogon što ih je francuski spisateljski genij kreirao pomoću svog tehno proroka, doktora Antekirtta, lika iz njegova romana "Mathias Sandorf".
Paradoksalno, konceptom FASCIO ROSSO (u nastavcima na različitim lokalitetima) kao završnom epizodom svog svjetlosnog serijala, Vrtarić zapravo tek otvara gotovo neuhvatljiv niz međusobno isprepletenih tema, propitkuje tabue i povijesne klišee, razvlači stereotipe, mitove i predrasude, ispituje uzroke i povode što vode u brzoplete konflikte, testira mogućnosti razumijevanja na prvi pogled nekompatibilnih klasnih, etičkih i kulturnih razlika te naposlijetku, za vrijeme blagdanskog ugođaja, traži puteve mirenja ljudi sa privremenom realnošću koja ih okružuje.
Stoga smisao Vrtarićeve iznimno slojevite zamisli nije jeftina ONE NIGHT STAND provokacija, nego otvoreni poziv na temeljito promišljanje o svemu što promatrača, na osnovi njegovog ukupnog psihofizičkog, moralnog, etničkog i svakovrsnog drugog taloga koji ga oblikuje kao osobu, provocira tijekom pogleda na misteriozni FASCIO ROSSO.
Nepretenciozni znatiželjnik možda će se zaustaviti već na samoj etimologiji Vrtarićeve konstrukcije pa će prevrtati po varijacijama "crveni buket", "crveni snop" ili "crveni svežanj", tražeći skrivene poruke ili značenja.
Vrtarićevu kaubojsku siluetu neki knjiški moljac, primjerice, doživjet će kao reminiscenciju na nadmenu činovničku figuru rimskog liktora (LICTOR), nosača fascia (snopa pruća omotanog oko sjekire), simbola autoriteta civilne vlasti, a vjerski praktikant zamislit će se nad liktorovom paralelnom ulogom izvršitelja kazne, doživljavajući njegove udarce bičem po Isusovom tijelu kao vlastitu nepodnošljivu bol s odloženim djelovanjem.
Tehnološki freak (zanesenjak ili ovisnik), detektirat će titravu instalaciju kao crveni laserski snop (red laser beam) kojim se zabavlja ulična dječurlija, preračunavajući koliko bi autora stajao snop sofisticiranih zelenih lasera kojim bi mogao "obilježavati" bespuća zvjezdane Kumove slame.
Na teritoriju koji je uvijek sudbina, gdje se krv uvijek naizmjenično miješala s vinom na raspojasanim pirovima novoformiranih "fameja", da bi potom redovito istjecala iz ratom pokošenih trupala njihovih nikad oplakanih nasljednika, nečiji će, još uvijek nezaliječeni, duboki ožiljci proklinjati svaku aluziju na crnokošuljaški FASCIO, dok će drugi jednakom strašću odbijati svaku primisao na proleterski ROSSO.
Kako je Vrtarićevu projektu imanentno kretanje i istraživanje, mogućnosti njegove interpretacije višestruko se povećavaju prezentacijom u organizaciji riječkog M.M.C.-a, u njegovom novom prostoru K.U.N.S. (Klub umjetnika na Sušaku) i tamo usidrenoj (nazivom, ako ne i prostorom, staroj) Galeriji O.K., koja se već i sama po sebi tvrdoglavo drži svoje dugotrajno građene turbulentne i kontroverzne sudbine, ostavljajući dojam neukrotivog kulturnog punkta.
Fiumanski nanos na razini dodatnog teritorijalnog taloga što ga zagovaram povodom premještanja Fascio Rossa u riječki kulturni vrtlog (a takve ću dodatke dodijeliti i svim budućim gostovanjima Vrtarićevog projekta na drugim destinacijama), mogao bi samostalno ispuniti opsežnu knjigu žestoko sukobljenih mišljenja oko samo jedne pridodane lokalne teme: utjecaja i posljedica egzibicija što ih je, kako na političkom, tako i na kulturološkom području, svojedobno izveo nepredvidivi (anti)heroj Gabriele D’Annunzio formiranjem svoje kratkotrajne utopije ‘Talijanskog namjesništva Kvarnera’.
Kao djelić mogućih interpretacija što ih, vezano uz kontroverznog pjesnika, može kao crveno-crni okidač inicirati Vrtarićev Fascio Rosso, spomenut ću, primjerice, smireni opis što ga Ernie Gigante Dešković donosi unutar zbirke eseja i osvrta RIJEKA ZA RADOZNALE (Rijeka, 2008.): "12. rujna 1919. godine crveni sportski kabriolet Fiat 4 kretao se niz Mlaku prema centru Rijeke. Pravi raritet koji mami ljubomorne uzdahe, a u njemu malen čovjek čije lice svatko prepoznaje. Jednima osloboditelj, drugima neželjena pridošlica, a trećima tek poznata zvijezda …" Autor nadalje proglašava Rijeku tadašnjim središtem Europe: "Šetali su gradskim ulicama jedan Frano Supilo, preteča svjetske avangarde Janko Polić Kamov, političar, publicist, prevoditelj i odvjetnik Rikard Lenac.", ali ne zanemaruje ni činjenicu da "Rijeka ima i neslavan primat da je izrodila prvog svjetskog predvodnika jedne fašistoidne skupine, Giovannija Hosta Venturija (kojega su skraćeno zvali Nino) iz Kastva. Njegova Riječka legija (Legione Fiumana) bila je prototip za sve buduće fašističke i nacističke razbijačke skupine."
Daleko više strasti i žestine iskazuje Rastko SCHWALBA u tekstu Povijest Rijeke i multimedijalne obmane iz drugog broja časopisa NOVI KAMOV (Rijeka, 2007.) suprotstavljajući se najprije inicijativi iz 2005. oko podizanja spomenika D’Annunziju na ulazu u riječku luku i "trajnih manifestacija za veličanje fašizma", a potom još agresivnije postavkama izložbe Muzeja moderne i suvremene umjetnosti pod nazivom ‘Fijumani – riječka situacija 1920. -1940.’, negirajući u potpunosti intencije autora koncepta da Rijeku povežu s Marinettijevim futurističkim pokretom: "Futuristički početak tražiti u (navedenoj) karnevalsko-kavanskoj sprdnji dokoličara, nije argument za postojanje, a još manje za kontinuitet futurizma u Rijeci."
Akademik Nedjeljko Fabrio pak u svom prilogu D’ANNUNZIO, MUSSOLINI, LENJIN, KRLEŽA. (Građa i bilješke za nenapisano poglavlje romana VJEŽBANJE ŽIVOTA) objavljenom u zborniku Talijanska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus hrvata 1918. – 1943. (Zagreb, 2001.) iznosi podatak za koji i sam kaže da je "najintrigantnija, najzamršenija, najtajnovitija i ujedno najspektakularnijea epizoda riječke DA NUNCIJADE". Prema njegovim izvorima, sudionik Drugog kongresa Treće internacionale (komunista) Nicola Bombacci je u interviewu rimskom dnevniku La Tribuna od 30. prosinca 1920. izjavio "kako je danuncijevski pokret savršeno i duboko revolucionaran, jer da je i sam D’Annunzio revolucionar. To je rekao i sam Lenjin na Kongresu u Moskvi."
Pridodamo li navedenoj raznolikosti bizarnu, ali nevjerojatno direktnu i ogoljelu analizu D’Annunzijeve epizode (uspoređena je čak s europskim "šezdesetosmaškim" inicijativama) od strane Hakima Beya, američkog teoretičara gerile i izumitelja anarhističke metodologije za zaštitu prava pojedinca pred nasiljem kolektiva u začvorenom ambijentu 21. stoljeća, nabacit ćemo na virtualni stol tek nekoliko raznorodnih uvjerenja, senzibiliteta i koncepata što ih Vrtarićev FASCIO ROSSO može zakovitlati u Rijeci, ako se zaplete za uvijek vruće reminiscencije o ne tako davnoj fiumanskoj prošlosti.
Razmišljajući o D’Annunziju, lako se složiti i s tvrdnjom Rolanda Barthesa o tome da se ljudi prema bilo kojem mitu ne odnose s obzirom na istinu, nego s obzirom na naviku pa ga depolitiziraju prema svojim potrebama. No, bez obzira na orijentaciju i motive, neupitna je legitimnost bilo koje, dosad navedene ili neke buduće, tek promišljene i domišljene reference što je inicira Vrtarićevo blještavo snoplje. Mogućnost otvaranja tako širokog spektra interpretacija tog, prije svega duboko umjetničkog čina, kao i neobavezan pogled na njegovu genezu, u konačnici nas ipak nedvojbeno dovode do njegova energetskog centra – SVJETLOSTI.
Superiornost Ive VRTARIĆA u suvremenom art miljeu, njegova samouvjerenost u slobodnom izboru medija kojim će realizirati svoje ideje te perfekcionizam kojim se odupire zavodljivim efektima površne svakodnevice, omogućavaju mu da te pozitivne vibracije lakoćom transformira u atraktivnu vizualnu senzaciju.
Naime, besprijekoran sklad autentičnog umjetničkog impulsa i njegove tehnološke izvedbe dokazuje fascinantna činjenica da svoju vidljivost, prema tome i samo svoje postojanje, FASCIO ROSSO zapravo zahvaljuje pojavi unutrašnje svjetlosti cjevaste gomilice, točnije njenog vlastitog tkiva, koja se javlja kao reakcija na suptilan svjetlosni poticaj sa strane čiji intenzitet kroz impresivni performance kontrolira sam senzibilni artist.
U doba kad suvremena umjetnost, čini se, više ne poznaje transcendenciju prošlosti ili budućnosti, nego je prema nekim uvjerenjima, jedina njena stvarnost njezino djelovanje u stvarnom vremenu i zbrka sa tom stvarnošću, tog umjetnika, znači, treba stalno držati na oku
Maja Briski, likovni kritičar, nezavisni curator & grafički designer, Novigrad, 2010.
(Odlomak iz proširene monografije IVO VRTARIĆ : LIGHTWORLDS)
"Kad je Kazimir Maljevič oko 1915. godine naslutio da se iza prikazivačke forme slikarstva krije svijet bespredmetnosti i da se tek u tom svijetu ostvaruju osnovne pretpostavke ljudskog dodira s harmonijom apsolutnog svemirskog jedinstva, ovaj umjetnik zapisuje u svoju bilježnicu: "Ja tragam za Bogom, tragam u sebi samom". Poštujući sa zastrašujućom upornošću princip unutarnje nužnosti o kojem je nekoliko godina ranije pisao Vasilij Kandinski u svom programskom djelu "O duhovnom u umjetnosti", Maljevič je, kao i još neki umjetnici tog vremena, otvorio vrata percepcije u drugačije strukturiran svijet u kojem oblici postoje tek kao naznaka jedne više forme postojanja. Svoje je slutnje ugradio u "Crni kvadrat na bijelom polju" i ništa više."
Želimir Koščević
NEDOVRŠENE TEME PROŠLOG STOLJEĆA
Meandar / Zagreb 2002.
"Maknova Ukrajina i anarhistička Španjolska stvorene su s namjerom da TRAJU, i unatoč iscrpljujućim zahtjevima neprekidnog rata, obje su do određenog stupnja uspjele: nisu doduše trajale ‘dugo vremena’, ali su bile uspješno organizirane i mogle su opstati da nije bilo vanjske agresije. Zato ću se, umjesto na eksperimente u međuratnom razdoblju, koncentrirati na ludu i vratolomnu Republiku Fiume, koja je mnogo manje poznata, i NIJE joj bilo suđeno da potraje. Gabriele D’Annunzio, dekadentni pjesnik, umjetnik, muzičar, esteta, zavodnik, pionir vratolomnog zrakoplovstva, praktikant crne magije, genije i hulja, izašao je iz Prvoga svjetskog rata kao heroj s malom vojskom iza sebe koja je odgovarala na svaki njegov mig i komandu: zvali su se "Arditi". Žedan avanture, odlučio je oteti Jugoslaviji grad Rijeku i dati je Italiji. Nakon spiritističke ceremonije na venecijanskom groblju s ljubavnicom, D’Annunzio je krenuo u osvajanje Rijeke, i uspio u tome bez ikakvih poteškoća. No Italija je odbila njegovu velikodušnu ponudu; predsjednik vlade nazvao ga je budalom.
Uvrijeđen i kivan, D’Annunzio je odlučio proglasiti nezavisnost i vidjeti do kuda u tome može ići. Zajedno s jednim svojim anarhističkim prijateljem napisao je Ustav, koji je proglašavao glazbu kao osnovno načelo Države. Pripadnici Mornarice (koju su sačinjavali dezerteri i milanski anarhistički obalni unionisti) prozvaše sami sebe Uskocima, po davno nestalim gusarima koji nekoć živješe na ovdašnjim udaljenijim otocima i koji su pljačkali venecijanske i otomanske brodove. Moderni su Uskoci imali uspjeha u nekoliko ludih pothvata: nekoliko je bogatih talijanskih trgovačjih brodova iznenada omogućilo Republici budućnost: novac u škrinjama! Umjetnici, boemi, avanturidti, anarhisti (D’Annunzio se dopisivao s Malatestom), bjegunci i izbjeglice bez domovine, homoseksualci, militaristički dandyji (uniforme su bile crne s piratskim znakom lubanje s prekriženim kostima – kasnije su to znamenje prisvojili SS-ovci), ekscentrični reformatori svake vrste (uključujući budiste, teozofiste i vedantiste) počeše navirati u Rijeku u krdima. Zabavi i veselju nije bilo kraja. Svako jutro D’Annunzio je sa svog balkona čitao poeziju i manifeste, svake večeri organizirani su koncerti, potom vatrometi. To je ujedno predstavljalo svu aktivnost vlade. Osamnaest mjeseci kasnije, kad je ponestalo vina i novca, i kad se NAPOSLIJETKU pojavila talijanska flota i ispalila par granata na Gradsku palaču, nitko nije imao snage da pruži otpor.
D’Annunzio je, poput mnogih talijanskih anarhista, kasnije skrenuo prema fašizmu – u stvari, sam je Mussolini (bivši sindikalist) zaveo pjesnika na taj put. Kad je D’Annunzio shvatio svoju pogrešku, bilo je kasno: već je bio suviše star i bolestan. No Il Duce ga je svejedno dao ubiti – gurnut je s balkona – a potom ga pretvorio u mučenika. Što se tiče Fiume, iako joj je nedostajalo OZBILJNOSTI koju su imale slobodna Ukrajina ili Barcelona, vjerojatno nas može više podučiti o pojedinim aspektima našeg istraživanja. To je na neki način bila posljednja piratska utopija (ili njen jedini moderni primjer) – s druge je pak strane bila možda vrlo blizu prvom modernom TAZ-u.
… ta ideja glazbe kao revolucionarne društvene promjene … zajednički duh privremenosti, spremnosti da se mijenja mjesto … nitko nije pokušavao nametnuti još jednu revolucionarnu doktrinu …
Svijet će se promijeniti, ili neće. U međuvremenu, treba ići dalje i ŽIVJETI INTENZIVNO."
Hakim Bey
PRIVREMENE AUTONOMNE ZONE i drugi tekstovi
Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2003.
(Hakim Bey, pravim imenom Peter Lamborn Wilson, jedan je od najkontraverznijih suvremenih američkih teoretičara. Zbirka anarhističkih tekstova T.A.Z.: The Temporary Autonomous Zone, Ontological Anarchy, Poetic Terrorism (Autonomedia, 1991.) najpoznatije je Beyevo djelo kojim, ubrzo po objavljivanju, ulazi u subkulturu i pokreće val komentara i izravnih akcija.
PRIVREMENE AUTONOMNE ZONE definiraju Beyev koncept pobune, ustanka ili gerilske operacije koja "oslobađa područje … a potom se rasplinjuje … prije nego je Država uspije ugušiti". Riječ je o svojevrsnom priručniku (post) revolucionarnih modela i metoda koje dans prepoznajemo na antiglobalističkim prosvjedima, mirovnim povorkama, tribalnim festivalima, partyjima …
Bey … predstavlja novu paradigmu otpora za 21. stoljeće … Čak i površan pogled na revolucije 19. i 20. stoljeća pokazuje da nisu uspjele u najbitnijoj stvari, a to je zaštititi prava pojedinaca pred nasiljem kolektiva … Za razliku od revolucije, Bey nudi ustanak bez krvi, bez sulude pogibelji, bez direktne konfrontacije s Državom i Spektaklom. Bey nudi privremene autonomne zone u svim varijantama od kojih neke zaista nude praktične i konkretne mogućnosti svakodnevnog otpora. No, tu ostaje vječito pitanje – što je sa stalnim autonomnim zonama?
Komentar napisao Dražen Šimleša
