18.7.2014. – 14.8.2014.
Zavičajni muzej (mala galerija, desno)
samostalna izložba: Oponašatelj, Ivan Tudek
Oponašatelj
Oponašatelj je strip bez slike. Izostanak vizualije kakvu podrazumijeva strip nadomješten je tekstom koji stvara dramaturgiju stripovskoga gledanja. Tekst zauzima mjesto kojim kritički progovara o samome sebi. Kako bi to postigao, mora se udvostručiti. To ga dovodi do prostora sagledavanja sebe i načina svoje reprezentacije unutar stripovskoga diskurza. Oponašatelj postavlja pitanje autorstva, a ideja i pojam autora u raznim razdobljima pretpostavljaju i raznorodna tumačenja. Romantičarsku ideju o autoru kao originalnom i isključivom tvorcu djela raskida još Barthes koji proglašava njegovu smrt u korist teksta i čitatelja. U Tudekovu stripu, čiji naslov postaje amblematskim za cijeli izložbeni ciklus, dolazi do svojevrsne derogacije autorskoga stila, do otklona od generativnoga, samoreproducirajućega modusa. Situacija je to slična karnevalu o kojemu piše Bahtin kao o duboko pozitivnom načelu gdje dolazi do suprapozicije stvarnosti gdje je sve izvrnuto i moguće. To je situacija u kojoj „konj potkiva gospodara”. U Tudekovu stripu oponašatelj „potkiva” samoga autora. Njegov je modus operandi oponašanje u čijoj se srži nazire liminalna situacija koja pretpostavlja transgresivnost. Naime, tu čin oponašanja nema pejorativno značenje epigona, nego pretpostavlja veseli, groteskni čin, a fungira kao dosjetka koja dovodi do regeneracije samoga autora koji u ovom slučaju nije nedodirljivi pojedinac jer sebi dopušta mogućnost pogreške, „iskliznuća” iz oficijelne autorske kulture što mu i dozvoljava komička struktura njegovih radova.
U srži je autorova iskaza zgusnuti imperativni usklik, naredba, upozorenje, ili zabrana – Ne oponašaj me! Razvijajući teoriju govornih činova, u svojoj knjizi How to Do Things with Words, J. L. Austin uvodi pojam performativa, a iskaz je to koji se odnosi na izvršavanje nekoga čina, gdje reći znači činiti, djelovati na sugovornika. Austin piše o ilokucijskom činu što se odnosi na govornu izvedbu u kojoj govor poprima ponad svojega značenja određenu snagu iskazivanja. Tu pripadaju razredi zabrana, naredbi, obveza, postupaka i izlaganja. Postavlja se pitanje komu je u Tudekovu stripu posredstvom ilokucije upućeno očitovanje moći, na koga se odnosi taj autorov imperativni uzvik. Tko je „majmun” u ovoj priči? Ironizira li autor samoga sebe? Podriva li on samoga sebe, postavljajući samome sebi „žgambetu”? Ili je tu riječ o autorovu nesvjesnom Drugom koji oponaša svoje vlastito umijeće postavljajući sebi izazov za zadovoljenjem strogih zahtjeva originalnosti. U svakom slučaju, autor nas, gledaoce, postavlja u nemoguću poziciju da odgonetnemo što je original, a što oponašano, imitirano. Govoreći s Derridaom, ne postoje originali, nego samo beskrajne produkcije, samo mimesis bez izvora, ali postoji jedinstvena gesta. U ovom slučaju gesta je performativni iskaz, čin, naredba – Ne oponašaj me! – gdje autor možda teži ka tome da potisne vlastito Ja, a u korist oponašatelja, ili oponašanoga. Performativni je iskaz jedinstven, autoreferencijalan, referira na stvarnost što je sam tvori. Izazov je performativa da nešto čini, ali pretpostavlja i mogućnost promašaja, neuspjeh čina. Autor sam sebi dozvoljava pogrešku, misfire (Austin) ili pogrešnu izvedbu, misperformance (McKenzie) i upravo time ostvaruje svoju nepretencioznu originalnost.
U Tudekovu stripu dolazi do apostrofiranja anaforičnosti. Naime, u samom se stripovskom diskurzu (monološki ili dijaloški?) implicira dvostrukost samoga ponavljanja, a time dolazi do oponašanja već izrečenoga; sam se naredbodavni usklik umnožava, što signira beskonačno ponavljanje izrečenoga čina. Govoreći sa Shoshanom Felman, autoritet performativa autoritet je prvoga lica, a kojega ruši čineći performativ parazitskim, beskonačnim ponavljanjem. Tu autorovo Drugo parazitira na samome autoru, na njegovoj bezbroj puta ponovljenoj izvedbi. U skladu s tom tvrdnjom, strip kulminira autoironijskim poklikom.
Govoreći s Jonom McKenziejem, Tudekov nam strip postavlja izazov da izvedemo – ili snosimo posljedice: ne budemo li originalni, bit ćemo eliminirani, izbrisani, gurnuti na marginu. Nama, izvođačima u postindustrijskim društvima, izvođačima globalne izvedbe, steže se omča oko vrata, postavljaju se sve veći izazovi. Ne odgovorimo li na njih, bit ćemo izgnani na istitucionalne margine. Tudekov poziv na originalnost, poziv je za dokidanjem lažne majestičnosti, a autor nam se tu otkriva kao apologet pogreške koji čin oponašanja uspostavlja kao svoje poetičko načelo, što dozvoljava igranje sa samim sobom. Tudek dozvoljava sebi ono što i Austin, a to je „igranje đavla” sa samim sobom (to play Old Harry with).
Takav Tudekov stav prema vlastitu djelu prisutan je i u ostalim radovima iz ciklusa Oponašatelj. Haha predstavlja tableau gdje autor ponovno vrši „egzekuciju” nad samim sobom. On skriva svoj rad od sebe i sam sebi smije se u brk. Na slici Istost prikazani su psić i djevojka. Psić oponaša djevojku preuzimajući boju njezinih cipela na svoje šapice, a ono što slijedi jest tapkanje u zelenom. Osobni dolazak strip je u tri dijela gdje autor piše nekome, ili sam sebi, svoju (umjetničku?) referencu, a zatim gužva papir jer zaključuje kako je bolji „osobni dolazak”. Dosta mu je ponavljanja uvijek istih pogrešaka, on više ne šalje, već dolazi osobno. Video animacija, sastavnim dijelom koje je i objekt načinjen od bakrene žice, nosi naslov Suživot ljudi, životinja i radijatora, a prikazuje neobičnu zajednicu koju tvore ljudsko, životinjsko i materijalno. Taj se susret odvija u distopijskom krajoliku u kojemu radijator nastanjuje pješčanu stijenu koja je zapravo ptičja nastamba. Ti civilizacijski prefabrikati u ulozi su metaforičnoga prikaza nezadovoljnoga čovjeka koji uvijek želi više te na kraju stradava.
Irena Boćkai
Ivan Tudek rođen je 1983. godine u Zagrebu. 2010. godine diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na nastavničkom odsjeku u klasi izv. prof. Damira Sokića. Radi u školi kao nastavnik Likovne kulture i vodi likovne radionice. Član je HDLU-a Zagreb i HZSU-a.
