Muzej Mimara, Zagreb
od 01. 03. (u 12 sati) do 19. 03. 2014.
radovi
postav i otvorenje
SLIKE – ASAMBLAŽI – OBJEKTI
U konglomeratu postmodernističkih izričaja slikarica Iris Bondora, asimilirajući iskustva prethodnika, poglavito svoga profesora s ALU Nikole Reisera, stvara – potaknuta svojim unutarnjim motivima i razlozima djelovanja – osobni slikarski labirint koji odlikuje pikturalnost, autentična gesta i subjektivni prodor u prostor aktualnog spleta likovnog nasljeđa modernizma. Slijedeći trag afirmatora novog duha postmodernističke slike koji je zamašno zaživio 80-ih godina u hrvatskom slikarstvu, Bondora iz ponuđena obilja slobode slikarskih postupaka bira impulzivni kolorizam, eruptivno plodnu dinamiku slikanja i stvaranje po osi vlastite imaginacije i osjećajnosti kako u sferi figurativnog, tako i apstraktnog izričaja. Unatrag više od tri desetljeća njezina dosadašnjeg stvaralaštva taj se slikaričin trilateralni pristup kreativnom činu prepoznaje kao konstanta. U početku je u funkciji objektivne slike, zatim aluzivnog figurativizma, pa arabeskne apstrakcije u rasponu smirenih tonova do užarene kolorističke skale, a u posljednjih nekoliko godina i u asamblažima, objektima i slikoreljefima hermetičke oblikovne i kolorističke naracije. Metodom slobodne asimilacije Iris Bondora gradila je svoje djelo i izričaj na temeljima pikturalne tradicije i neuništivom vitalitetu njezinih oblikovnih, dekorativnih i métierskih značajki. Posežući gdjekad za fragmentima ikonografsko-simboličkog znakovlja, a u većoj mjeri slaveći slobodu imaginativne igre i bujnost medijacija suvremene slikarske materije, Bondora se prometnula u autoricu koja osvaja rafiniranim i inovativnim propitivanjima bogatstva jednostavnog i bogatstva složenog slikarskog i opće likovnog prosedea.
Već tijekom studija u klasi profesora Nikole Reisera na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti (1975./1976. – 1980.), Bondora se među generacijom njegovih tadašnjih studenata i studentica (Božidar Puškaš, Marija Danč, Leila Michieli i drugi) isticala predanošću kreativnom radu, analitičkim pristupom ekspresiji i studioznim crtačkim rukopisom (kat. 1, 5 i 7). Upravo je te osobine profesor najviše cijenio i rado poticao kod svojih učenika, pa nas stoga ne treba čuditi činjenica da je Bondora ubrzo postala jednom od najperspektivnijih mladih umjetnica svoje generacije. Podrška profesora Reisera mladoj je slikarici puno značila, te ju je sa zahvalnošću pamtila i s nekoliko slikarskih bilješka ovjekovječila (kat. 16).
Prvu samostalnu izložbu Bondora je priredila 1980. u Poreču, a drugu, iste godine, u Galeriji „Metz” u Münchenu, gdje se zadržala dvije godine aktivno sudjelujući u radu Udruženja profesionalnih umjetnika Bavarske. Njenu spremnost da svoj rad podastre javnosti, da se uvijek s novim radovima što češće ogleda na međunarodnoj i hrvatskoj likovnoj sceni likovna je kritika već uočila i pohvalno ocijenila. Ipak, u prigodi ove prve slikaričine retrospektive valja ponoviti da je njezina želja za što prisnijim kontaktima s publikom postojana i da se njezina zamašna nastojanja u tom smislu vrlo uspješno ostvaruju. O tomu nam svjedoči neuobičajeno velik broj samostalnih izložbi koje je priredila u redom uglednim galerijama. Od one prve u Poreču do ove posljednje u Muzeju Mimara proteklo je 34 godine, tijekom kojih je ostvarila 45 samostalnih i sudjelovala na 153 skupne izložbe hrvatskih i internacionalnih selekcija umjetnika, od kojih po učestalosti i uspjesima svakako treba istaknuti one u Njemačkoj. Više od tri desetljeća članica je hrvatskih udruženja profesionalnih likovnih umjetnika (HDLU, LIKUM) i Udruženja profesionalnih umjetnika Bavarske (BBK). Nesklona pedagoškom radu i lišena potrebe prihvaćanja neke službe iz sfere takozvanih sigurnih umjetničkih zanimanja, koja su često ograničavajući faktor razvoja i oduzimaju vrijeme za vlastita kreativna nastojanja te poput utega opterećuju mnoge suvremene stvaraoce, Iris Bondora Dvornik slobodna je umjetnica koja živi od slikarstva i za slikarstvo postojano koračajući utrtim putom prema vrhuncima aktualne likovnosti.
Prateći supruga fizičara na njegovim brojnim putovanjima, Iris je obišla dobar dio svijeta. Upoznala je drevne kulture srednje i južne Amerike, Dalekog istoka, Mediterana i, dakako, europska umjetnička središta. Za obilazak prirodnih ljepota i kulturnog nasljeđa hrvatskog priobalja rezervirani su bili ljetni mjeseci. Tijekom osamdesetih godina sa slikarskim priborom uza se često je pohodila mnoga mjesta u Dalmaciji. Od Istre do Dubrovnika tražila je motive izvan gradske vreve i u pustim krajobrazima crpila nadahnuća iz prirode. Najradije je slikala u praskozorje i to gvašem i pastelom, koje majstorskom lakoćom polaže na papir. Samo nekoliko njenih razgranatih poteza tonski usklađenog kolorita dovoljno je da doživljeni prizori rudila zora, utiha mora i bjeline kamene građe strukturiraju krajobraz i pretvore ga u minimalističke slike primorskih veduta raskošne svjetlosti i tajnovitih obzorja (kat. 8, 9). Uljanim i akrilnim bojama slikarica se posvećuje u svom zagrebačkom atelijeru kontinuirano istražujući njihove izražajne mogućnosti. Isti je slučaj i s delikatnom tehnikom kolaža u kojoj stvara već niz godina (kat. 15, 20, 22). Žila kucavica njezina kreativnog naboja koja ju potiče da u množini svojih postupaka na platnu, papiru, vivac podlozi, plexiglasu, drvu i metalu – bojom, listićima folija i komadićima filmske trake, zrncima pijeska, perlama, krhotinama stakla i minijaturnim oblutcima – dosegne univerzalnu sliku po načelu vlastita umjetničkog sustava pulsira i obistinjuje se već tri desetljeća. 3D forme pak – asemblaži, slikoreljefi i objekti – koje razvija unatrag nekoliko godina svojevrsna su introspekcija iskustva, sjećanja i akumulirane zaigranosti materijalnošću i tehnikama u kojima integrirana slikarska i plastička materija gustim bujicama teče oko oblika i traži nove putove u višeslojnost.
Slike nastale tijekom devedesetih godina koje smo izabrale za prvo retrospektivno prikazivanje stvaralaštva samo su djelić Bondorina bogata opusa, no po našoj subjektivnoj ocjeni i onaj ponajbolji. Karakterizira ih začudna raznovrsnost motiva i tehnika te, s jedne strane, koloristički gromka izražajnost postmodernistički osuvremenjenog ekspresionizma, a s druge zatamnjeni kolorit njegovane vibrantnosti koji pokazuje da vlastitom tankoćutnom prirodom i bujnom imaginacijom slikarica zornu pojavnost preoblikuje u maštovite forme i harmoničnu igru svjetla i pokreta. U slikanju odabranog motiva ili zamišljene kompozicije Bondora traži dobitnu kombinaciju i pravu mjeru pikturalne nadogradnje temeljnog crteža u ugljenu, olovci ili pastelu. Ritmizirano crtovlje, suzdržana uporaba zlatnih listića, komadića novina i drugih aplikacija uz kolorističke akcente čiste boje gradbeni su elementi većine slika. Nadahnuća crpi iz gradiva uspomena i svakodnevice koja ju okružuje, pa skladno kombinirajući tradicionalne slikarske tehnike i suvremene materijale stvara djela osebujne slikarske poetike na granici figuracije i apstrakcije. Primjerice, slike Čekanje u redu (kat. 18), Kao cvijeće (kat. 19), Maskenbal (kat. 27), Teška asocijacija (kat. 24) na kojima Bondora uravnoteženošću fragilnih struktura ublažava oštrinu tematske okosnice djela i slike Vrtlog (kat. 26), Veliko vijeće (kat. 48), Pogled s prozora (kat. 91) i Kaos (kat. 92) na kojima vehementnim crtežom i gustom pikturalnom materijom gradi sugestivnu sliku, djela su s kojih se zrcali dualizam krhke i moćne tvarnosti te magičnog i stvarnog ozračja prizora.
U razdoblju od 2002. do 2005. godine intenzitet Bondorine posvećenosti slikarstvu, izložbama i svakodnevnom radu uzmaknuli su pred bolešću koja je pogodila njezina supruga. Suočena s bolnom sudbinom gubitka bližnjega tri je godine živjela povučeno i rijetko se kad laćala boja i kista. Obnovljena radost slikanja ušla je u njen atelijer 2006. godine kada je na poticaj prof. Vjeke Bože Jarka naslikala niz slika sakralne tematike. Iskusivši istinu da je u osnovi naših života uvijek prisutna nerazdvojivost lirskih stanja i surove zbilje, Dvornikova motive bira na obje strane, vazda nastojeći ublažiti grubost materijalnog svijeta. Sadržaj slika ostaje u sferi jedva prepoznatljivog, odnosno asocijativnog i kad komentira neke naše životne slabosti ili vrline i kad se priklanja afirmiranju duhovne strane života. Njezin je rukopis impulzivan, ruka se često vraća da pojača neko mjesto snažnijom, crnjom linijom ugljena, lomi se i drhti. Slike Subotnja gradska vreva (kat. 45), Vještine razne (kat. 44), Znatiželja (kat. 46. i 47), Poput Isusa (kat. 40), Duhovna muka (kat. 53), Žrtva (kat. 31) i Mistika (kat. 56), redom teme koje ju često obuzimaju, jasno pokazuju da autorica promišljeno gradi slike tonskom paletom i bljeskovitim metalnim i staklenim inkrustacijama da bi dočarala sjetne privide zbilje svjesna njezine temporalnosti. U djelima sakralne tematike, među kojima prednjače slike Raspetoga, slikarica se snažnim potezima kista izrazite gestualnosti okrenula kolorističkoj ekspresivnosti i sugestivno uznemirujućoj kompoziciji. Ne robujući ikonografskim konvencijama, njezin nas Krist ne opominje, nego nas iskupljuje pun neiscrpne samilosti. Slikajući pastoznim namazima boja i gustim potezima kista, koji zornim grafizmima dinamiziraju prostor, a gustoćom pigmenta i akcentima čistih boja daju slici naizgled taktilni karakter, Dvornikova slika zgusnute kadrove vlastite proživljene boli i pritom uspijeva izraziti mnogo više sadržaja i potaknuti znatno više asocijacija nego što to sâma ikonografija prizora implicira. Nakon višegodišnje apstinencije i na tamnim i na prosvijetljenim podlogama eruptirale su izvanredne kolorističke vrijednosti, autentična slikarska poetika i produhovljenost pomalo i pasionskog autoričina stvaralačkog svijeta.
Općenito, valja primijetiti da su Bondorine slike, uza svu svojstvenu im ekspresivnost, posve lišene groteskne, pa i svake druge grubosti. Tonskoj mreži crtovlja i kontura što dočaravaju formu i pokret koloristička čvorišta daju autonomni prostor i ritam zbivanja. U slikama Šuma (kat. 57) i Nadmetanje boja (kat. 58) prizori zahvaćeni slikaričinim okom i nutrinom i dalje ne gube tragove izglednosti, no doneseni su u punome svjetlu i doimlju se univerzalnim i arkadijskim. Svjetlost je i dalje u Bondorinim slikama žarište koje joj pruža uvjete slikarske nazočnosti i kojoj se i dalje povremeno vraća.
Iris Bondora Dvornik, premda je otvorena za izazove što ih nude suvremena likovna strujanja, svoje mjesto na hrvatskoj likovnoj sceni ne traži u području takozvanih proširenih medija i izvan domašaja manualnog slikarskog postupka. Unutar njezina izražajnog područja, tema i tehnika, motiva i promišljanja uočavamo i značajke njezine posebnosti i ulančanost u suvremena likovna kretanja, ali na strani onih koji dilemu s tradicijom razrješavaju crpeći iz nje poticaje za inoviranje slikarske brazde umjetničke prakse. Bondoru na tom putu snaži njezina priroda stvarateljice, nagnuće strukturalnom propitivanju slikarske materije i vlastiti poetsko-slikovni značaj koji u svemu traži poticaje za razvoj i obogaćenje individualnog likovnog izraza. Uvijek nova u odnosu na tradiciju Bondora se pokazuje odanom slijednicom tradicionalnih vrijednosti u novom obličju.
Vjernost sebi i onom najboljem iz slikarskoga nasljeđa, istinska potreba da neprekidno radi i usavršava métier, darovitost s kojom prepleće imaginativne i stvarne elemente u dojmljivo ekspresivnu sliku, sposobnost da ikonografske prizore stilski dotjeranim jezikom uzdigne do suvremene semiološke aure duhovnosti i, naposljetku, iznimna srčanost da se izdvoji i na svoj način tumači modernost svoga vremena izvanredne su značajke kreativnog prosedea autorice. I da zaključim, upravo te posebnosti čine djelo Iris Bondore Dvornik vrijednim i bliskim mnogima, a suvremeno hrvatsko slikarstvo krijepe kultiviranim kolorizmom, sugestivnom imaginacijom, inventivnim kombiniranjem starih i novih tehnika, profinjenim likovnim govorom; ukratko, autentičnim slikarskim djelom.
Biserka Rauter Plančić
Iris Bondora Dvornik rođena je 1952. godine u Zagrebu. Diplomirala je 1980. na Slikarskom odsjeku ALU u Zagrebu, u klasi prof. Nikole Reisera. Od tada djeluje kao samostalna umjetnica i članica HDLU-a, ZUH-a (do 2002.), LIKUM-a i BBK-a (Udruženje profesionalnih umjetnika Bavarske). Ostvarila je 50 samostalnih, te 160 skupnih izložbi i sudjelovala na brojnim humanitarnim izložbama. Predgovore kataloga pisali su eminentni povjesničari umjetnosti. Slike joj se danas nalaze u privatnim i javnim kolekcijama u zemlji i inozemstvu.
Predgovore kataloga pisali su eminentni povjesničari umjetnosti: Sergije Mihić, Josip Škunca, Hrvoje Blagus, Damir Grubić, Stanko Špoljarić, Arijana Kralj, Guido Quien, Danica Plazibat Zima, Josip Depolo, Elena Cvetkova, pisac Duško Arežina, Darko Glavan, nadalje Enes Quien, Ive Šimat Banov, Višnja Slavica Gabout, Ljiljana Domić, Koraljka Jurčec Kos, Sanda Stanićev Bazjek, Biserka Rauter Plančić, Nikola Albaneže, Branka Hlevnjak, Danijel Žapčić, Marin Ivanović, Darja Radović – Mahečić, Igor Brešan, Milena Žic, Miroslav Pelikan i dr. Živi i radi u Zagrebu.
){kind=link}