Muzej likovnih umjetnosti, Europska avenija 9, Osijek
u četvrtak, 18. rujna 2014., u 19 sati
Izložba se ostvaruje u suradnji osječkog Muzeja i galerije prsten – Dom HDLU, Zagreb
Rad je sačinjen od devet crteža, tonskih studija u olovci, koji su realizirani kroz prenatalni vremenski period i prema tomu su koncipirani kao ekvivalenti devet prenatalnih mjeseci. Grafitna olovka na papiru likovna je crtačka tehnika koja je u ovom istraživanju odabrana kao likovno izražajno sredstvo zbog svojih tradicionalnih manira prema kojima je crtež u umjetnosti najčešće definiran kao znak od kojeg simbolički rečeno sve započinje, skica u kojoj se bilježi prvotna zamisao. Metoda crtanja sadrži direktan odnos umjetnika i umjetničkog djela koji u ovako koncipiranom obliku sadrži u sebi osobni crtački stil i osobni rukopis kao doprinos razumjevanju subjektivnosti i govorenju u prvom licu. Svaki crtež u ovom ciklusu nastao je unutar pojedinog stadija – mjeseca trudnoće. Kompozicije crteža ostvarene su unutar okruklog kadra koji je odabran prema simboličkom značenju punog mjeseca, te prema tomu predstavlja vremenski period u kojem je pojedini crtež nastao. Nazivi pojedinih crteža su prema vremnu nastanka numerirani od 1 do 9, odnosno 1. mjesec – iščekivanje, 2. mjesec – upadica, 3. mjesec – identitet, 4. mjesec – ljubav itd. Ovaj crtački poliptih izražen je u svojevrsnoj formi grafičke novele koja svoj narativ gradi kroz sabiranje i interpretaciju sadržaja proizašlih iz sinergije proučavanja psihoanalize, dnevničkih zapisa i vizualnih komentara kroz niz figurativnih crteža. Obzirom na sadržaj i formu crteži se sastoje od kombinacije teksta i slike. (Ines Matijević Cakić)
U fokusu devet priča (devet mjeseci trudnoće) umjetnica postavlja vlastito golo žensko tijelo, svoje ne maskirana osjećanja, razmišljanja, intimnost, ljubav i nedoumice. Ona je sasvim sasvim unutar kruga, ima svoje mjesto u sistemu jezika koji sama kreira i u kojem govori s pozicije Subjekta. Naravno i više od toga, van njega njeno jouissance progovara i drugima Piši sebe! Tvoje se tijelo mora čuti” (Cixous). Postavlja se ovdje pitanje zašto se mora čuti, a odgovor nije zbog razbijanja granica primarno muškog sustava jezika, društvena transgresija nije motiv. Jezik kojim govori umjetnica, je način da prevlada vlastita stanja, matrica kroz koju je slobodna je govoriti istinu. Način na koju je pušta je iz sebe, je govor pokriven teorijskim diskursom, promišljanjem vlastitog stanja, vođenjem dnevničkih zapisa, koncentriranjem, preispitivanjem i likovnim minucioznim radom koje joj pruža zadovoljstvo govora.
Intersubjetivnost i kontekst drugog stanja autoricu stavlja u poziciju za umjetničko istraživanje i djelovanje. Gravidnost postaje potencijal za kreativni govor u prvom licu. Time rad koji je usmjeren na vlastito stanje, postaje način za samo-oslobađanja i djeluje terapeutski. Primijenjeno umijeće, odličan je spoj koji rezultira u vidu devet self-imagea u devet različitih faza koje poput ogledala – reflektirajuća stanja koja umjetnica prolazi kroz trudnoću. Umjetnica uspostavlja diskurs sa samom sobom, a pokušavajući pronaći prostor za sebe uspostavlja odnos s djetetom odnosno prema djetetu.
Autoričin govor je složen, u njemu ima čitljivih i teže dokučivih mjesta, simbola i elemenata iz stvarnog okruženja umjetnice koje čine kolaž emocija i stanja i riječi koji ga opisuju, crteži su zaokružene cjeline od kojih svaki predstavlja po jedan mjesec.
Fiktivno i stvarno, priroda i artefakt, privatno i javno, prisutno i odsutno, disciplina i kaos su dihotomije koje čine svaku od ovih cjelina. Višeslojnost jezika, tumačenja, značenja i mogućnosti su načini na koje umjetnica nalazi ono barthesovsko zadovoljstvo u jeziku. (Davorka Perić, Matriksijalne priče, iz predgovora u katalogu)
Ovaj crtački poliptih izražen je u svojevrsnoj formi grafičke novele koja svoj narativ gradi kroz sabiranje i interpretaciju sadržaja proizašlih iz sinergije proučavanja psihoanalize, dnevničkih zapisa i vizualnih komentara kroz niz figurativnih crteža. Obzirom na sadržaj i formu crteži se sastoje od kombinacije teksta i slike. Slikovni dio ovih kompozicija sadrži simulirane figurativne interpretacije oblikovane u imaginarne prizore kroz sustav osobnih simbola, autoportreta i portreta kćeri. Sustav simbola, izražen kroz motive prirode, životinja, mrtve prirode, zajedno s kćerinim portretima, autoportretima u narativnim kompozicijama smještenim u interirjere i eksterijere i dnevničkim zapisima metafore su za interpretaciju iskustva, pojmova i pitanja koje istražujem u Matriksijalnim pričama, a to su: iščekivanje, upadica, identitet, kontrola, ljubav, identifikacija, ime, oblik, razdvajanje”.
U tome svijetu, svijetu kao prostoru kome su spolno/rodno feminističke teorije ali i iskustvo drugih umjetničkih praksi itekako poznate, ona traži i nalazi mjesto svome umjetničkom biću i jednako tako dakako životnom biću, biću žene. Zajedničko jednom i drugom putu ali i cilju je iskustvo, stečeno znanjem ali još i više onom stečenom, u životu i umjetnosti. I to je onaj put kada se razmišljanje slikajući, kao i razmišljanje pišući, ostvaruje kao djelo koje vidimo, gledamo, promišljamo, tumačimo, i zapravo je na djelu postupak i proces u nama koji gledamo identičan onome kroz koji je prošla i prolazi umjetnica. Na jednoj i svih devet slika. Medij a ne tehnika crtanja i koncem, kroz koje su prošli i ovi crteži metafora su jednoko koliko stvarnost konkretne slikarske prakse, hegelijanske misli o “tihom tkanju duha”kojom se oblikuje cjelosnost civilizacije, ali, u slikarskoj praksi Ines Matijević to je prije svega ono tiho tkanje kojim ona gradi cjelosnost vlastitog bića. (Vlastimir Kusik, iz predgovora u katalogu, Kratki uvod u Matriksijalne priče ili devet slika u jednoj slici Ines Matijević Cakić)
