Izlaže se nekoliko Imrovićevih skulptura u terakoti i gipsu, postavljenih u kontrapunktni odnos prema kompoziciji crteža – portreta iz autorova znanog ciklusa „Crtačev dnevnik."
Kustosica izložbe, koja je ujedno i otvara, je Višnja Slavica Gabout, povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka.
Vila, terakota
Kiparev kontrapunkt
Ivan Branko Imrović često zajedno izlaže crteže i skulpture, postavljajući ih u određene odnose – suprotstavljene i napete, ali uvijek i strogo proračunate, kako bi bili u balansu. Crtež i skulpturu on nerijetko združuje sa živim pokretom (plesni performance) i s akcijom (modeliranje in situ, u galeriji), dovodeći tako sve skupa u dramatični kontrapunkt i stvarajući u prostoru zbir gustih, energetskih silnica. Gotovo da se tad mogu osjertiti „jogunasti" pojedinačni otpori i sučeljavanja, te istaknuta čvorišta koja žele vući na jednu ili na drugu stranu, ali ipak, u konačnici prevlada neka fluidna, homogena interakcija i krhka, ali dinamična ravnoteža cjeline.
Unutar te cjeline, prostor – onaj izložbeni, u kojem se crteži, skulpture i pokret nadmeću i usuglašavaju, nikad nije obična neutralna pozadina, nego je za Imrovića-kipara „supstancija koju se oblikuje". Jer taj prostor je za ovoga autora također akter događanja i jedan od nositelja cjelokupnog vizualnog zbivanja, pa o njemu, kao o svim ostalim elementima, on strogo vodi računa, usmjeravajući sve prema svome konceptu, pritom uzimajući u obzir način na koji „diše" ne samo svaki medij pojedinačno, nego i svi oni zajedno. Tako se umjesto pasivnoga postava tu sve pretvara u živi, interaktivni vizualni „happening", u kojem je istraživanje i sudjelovanje publike dobrodošlo. Ivan Branko Imrović na ovaj način već niz godina kroz svoje izložbe provodi propitivanje suodnosa medija u zajedništvu – ponajprije onih njemu važnih, skulpture i crteža, kojima često dodaje plesni pokret, a ponekad i neku od svojih slika (akvarel/kolaž). Svaka nova izložba zato je za njega intrigantna i izazovna, ali i scenična, dajući mu mogućnost poigravanja medijima u kontrapunktu, što uvijek može biti kreativni poticaj za neka nova likovna istraživanja – i to na nekoliko razina. Prije svega na prostorno-ambijentalnoj razini, a onda i na onoj koja se tiče svakog pojedinačnog medija, osobito crteža i skulpture, jer oni znaju u ambijentalnim situacijama nerijetko funkcionirati na nov i drukčiji način, što stvara podlogu i daje mogućnosti za neočekivane pomake.
Uvijek prisutni dvojac u Imrovićevim sinergijama medijskoga kontrapunkta je onaj crtež – skulptura. A u tom dvojcu autor ističe za kipara (i ne samo za kipara!) ogromnu važnost crteža, od kojega on uvijek polazi, stavljajući ga na početak svega i ističući ga kao temelj bez kojega se kiparsko djelo ne može ni početi, niti završiti. Imroviću je crtež alfa i omega; medij u kojem, prije nego što krene u borbu s kiparskom materijom, te s procesom gradnje i oprostorenja forme, propituje svoje oko i ruku, svoju percepciju, svoj likovni nerv – i svoje emocije. Njegova cjelokupna umjetnost – i kiparski i slikarski opus, započinje crtežom, koji međutim kod njega nikad nije u potčinjenom položaju, nego zadržava snagu svoje samostalnosti (sjetimo se slične situacije kod Radovanija, Goldonija, Radauša, Đamonje…), pa su crteži uključeni u Imrovićeve izložbe, pogotovo one kiparske, uvijek tretirani kao samosvojni dijelovi cjeline.
Čak i onda kad su to „brzopotezne" zabilješke: portreti dragih osoba, susreti prijatelja i znanaca na ulici, u „kafiću", u atelijeru, ili skicozne scene svakodnevice. A upravo su takvi crteži unutar cjeline „Crtačev dnevnik", gdje oni funkcioniraju kao pravi dnevnički zapis, jer imaju i pisani dodatak: niz zanimljivih autorovih primjedbi, citata, razmišljanja o crtežu, skulpturi i umjetnosti uopće, opaski o etici, životu i egzistenciji. Imrović tu dokazuje kako crtež, kao autorova osobna i profesionalna intima, ponajbolje govori o njegovoj kompletnoj osobnosti, otkrivajući ne samo njegovu duhovno-emotivnu, nego i profesionalnu stranu, osobito pristup radu – disciplinu mišljenja i provedbu ideje. Ideje koju Branko pri prvoj impresiji „hvata" u crtežu, ostavljajući je da tu živi, ali nekad je razvijajući i dalje i pretvarajući u skulpturu.
Prvu uhvaćenu impresiju Imrović često realizira i direktno u skulpturi – modelirajući u glini, pa zato njegove plastike, posebno terakote, nose oznaku ekspresivnosti, gestualnosti, taktilnosti, čak i dramatičnosti. U osnovi, ovaj autor u cijelom svom opusu, posebno u kiparstvu, nikad nije napuštao klasični sklad, mjeru i proporcije, ne odmaknuvši se pretjerano od figurativne prepoznatljivosti. Jedino što je formu uvijek na svoj način znao pokrenuti (čemu je plesni performance bio uzorom i „vizualnom paralelom"), sileći tako gledatelja na aktivno prostorno-vremensko iščitavanje.
Dražen Petrović, terakota
Njegove skulpture klasične su „kiparske vertikale" (odnosno „kiparske horizontale") začudno kompaktnog, zgusnutog i u nutrini dinamiziranog volumena, čija je površina jednom gotovo tektonski oštro uleknuta/ispupčena, a drugi put ekspresivno namreškana, s naboranom epidermom s koje se lako iščitava stanje unutrašnjosti i dubinsko ponašanje materije koja je u pokretu i kroz koju se iz amorfnog bloka probija forma nastojeći se osloboditi. A tom oslobađanju forme – začudno profinjene, delikatne i asocijativne, mi kod svake skulpture možemo svjedočiti obilazeći je i pronalazeći u njezinim zanimljivim vizurama, koje se stalno otvaraju i mijenjaju , „mjesta proboja" i mjesta srazova; mjesta napetosti i mjesta razrješenja; mjesta kontrapunkta i vizualnoga uzbuđenja. I pritom beskrajno uživati u bogatstvu senzacija.
Ivan Branko Imrović, kipar i crtač, rođen je 1957. godine u Popovači – Podbrđe. Završio je Školu primijenjene umjetnosti – slikarski odjel, u Zagrebu 1977. godine, nakon čega je upisao zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti – prvo nastavnički, a zatim slikarski odjel, da bi na 3.godini prešao na kiparski odjel i diplomirao kiparstvo u klasi profesora Ivana Sabolića, pod čijim je vodstvom od 1983. do 1985. polazio Majstorsku radionicu Antuna Augustinčića. Od 1986. bio je član ZUH-a, djelujući kao samostalni umjetnik, a od 1992. postaje profesor na Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagreb, gdje i sad predaje. Od 1991. do 1992. bio je sudionik Domovinskog rata u 33. samostalnom inž. bataljunu. Skupno izlaže od 1985. (Paris,Mainz,Zagreb, Rijeka), a samostalno od 1986. Do sada je priredio trideset samostalnih izložbi. Skulpture mu se nalaze postavljene u javnim prostorima (Kutina). Dobitnik je nagrade Izložbenog salona Izidor Kršnjavi 2007. (Zagreb), te druge nagrade na natječaju za spomenik Stjepanu Radiću 2007. (Zagreb). Živi i djeluje u Zagrebu.
Akademija-Art.net
.jpg&url=https://akademija-art.hr/2020/01/03/imrovikiparev-kontrapunkt/&description=Imrović:%20Kiparev%20kontrapunkt){kind=link}