Otvorenje izložbe Tragovi prisutnosti / Pejzaž kao odraz, autora Patricije Purgar i Igora Taritaša, održat će se u ponedjeljak, 24. veljače u Galeriji SC, s početkom u 20 sati. Izložbe je dio projekta Oni dolaze….
Izložbu posjetite do 1. ožujka, u radno vrijeme Galeriji SC, radnim danom od 12 do 20 te subotom od 10 do 13 sati.
Oni dolaze… je projekt čiji je cilj promovirati mlade autore koji su tek (ili još nisu) napustili sustav Akademije te se upoznaju s novim sustavima i kodovima koje diktira umjetnička „scena” izvan nje. Ujedno, umjetnici na projektu rade s mladim povjesničarima umjetnosti i kustosima te zajednički realiziraju samostalne izložbe navedenih autora. Uz praktičan rad naglasak je na komunikaciji između mladih umjetnika i kustosa čime se razvija spona i mreža novih generacija te, nadamo se, i budući zanimljivi projekti.
Crpeći inspiraciju iz filmova Andreja Tarkovskog i Konstantina Lopushanskog te vlastite specifične okoline, Patricija Purgar stvara osobne slikarske pejzažne montaže. Riječ je o triptisima segmentiranih krajolika koje povezuje u skladnu cjelinu istovremeno jasno odvajajući njihove sastavne dijelove. Prva i zadnja slika u triptihu pejzažni su prikazi oronulih, napuštenih i ruševnih industrijskih gradilišta i stambenih objekata u Zagrebu. Središnja slika je pak segment zaustavljenog filmskog prizora u kojemu su smješteni diskretni obrisi likova koji se gotovo stapaju s okolinom te svojom nazočnošću upućuju na naraciju.
Na taj način stvara se zaokružena pejzažna priča kojom autorica filmskim prizorima upućuje slikarski pogled fiksirajući ih, dok s druge strane, stvarnu prirodu gleda poput filma. U tom procesu traženja i zaustavljanja filmskih reminiscencija u stvarnom krajoliku, gubi se jasna granica između slikarstva i filma, stvaralačkog i stvarnog te konstruiraju kompozicije koje posjeduju vlastiti život. Tako nastaju zone, mjesta koja su označena, odvojena te nerijetko i zabranjena u pristupu. Koračajući tim zonama, baš kao što se korača kroz život, mijenja ih i sudjeluje u njihovom oblikovanju unoseći čitav niz osobnih značenja. Filmskom prizoru ističe slikarske kvalitete, tj. onu fundamentalnu nepokretnost koja odlikuje slikarstvo, a u filmu ostaje skrivena. Tako duboko pohranjene filmske slike progovaraju svojim praiskonskim formama pomirujući afinitet Patricije Purgar spram oba medija, ali u konačnoj pobjedi slikarstva.
Igor Taritaš slika u vlastitoj inačici njemu poznata mjesta, čije predloške pronalazi na području Zagreba. Krečući se naslikanim prostorom struganjem, šaranjem i spontanim prolijevanjem boje, ostavlja osobne tragove čineći tako snažne privide realnih prostora metafizičkog značenja. Prikazuje vrijeme prostora te ujedno prisutnost i odsutnost čovjeka kao njegovog kreatora, ali i destruktora. Naslikani prostori su metafora za vlastite zidove, ograničenja i granice. Motiv ljestvi ipak nudi izlaze iz zadanih prostora u nepoznate visine, kao što vrata simboliziraju otvorenost, kojima autor probija ograničenja ma kamo nas ona odvela. Pridonoseći vidljivosti prostora koji slika, Igor Taritaš osvještava javnosti njihov široki potencijal, pogotovo u umjetničke svrhe, te mogućnost revitalizacije tih prostora.
Nijemi svjedoci likova poput crne mačke ili pak promatrača pred zidom svjedoče nestvarnu stvarnost i tajanstvenost atmosfere u kojoj prividi postaju opipljivi, a neživi predmeti oživljavaju. Autor uvlači promatrača u svoje prostore zadržavajući mu pozornost, potičući istovremeno slobodu vlastite interpretacije i tumačenja. Zagonetnost metafizičkih slika dehumanizirajućih prostora Igora Taritaša uznemiruje i privlači odražavajući vrijeme i društvo u kojem živimo, poput svojevrsnog spomenika.
Povezanost čovjeka s prirodom ili njegovo otuđenje, bilo da je riječ o Patricijinim opustjelim pejzažima ili Igorovim metafizičkim prostorima, opredmećeni su slikama ovih autora koje nadilaze prostor i vrijeme. Imaginarni pejzaži stvarnih predložaka, poput snova filtriraju te projiciraju duboke želje, strahove i tjeskobe. Svaki okoliš ili pejzaž odraz je čovjekovih intencija i stanja, ali i šireg konteksta društvene stvarnosti. Samim time, napušteni i oronuli prostori i pejzaži, lako postaju društveno angažirana tema ili pak ona usmjerena na pojedinca. Drugim riječima, zona u koju spremno projiciramo vlastita viđenja, sjećanje i nas same.
Marijana Paula Ferenčić
