Fotomonografija sadrži 80-tak umjetničkih fotografija četvorice eminentnih fotografa, članova ULUPUH- ove Sekcije za fotografiju, Dražena Lapića, Željka Jelenskog, Ratka Mavara i Damila Kalogjere koji su, putujući više od godinu dana čudnovatim mjestima Ćićarije uspjeli uhvatiti ‘dušu’ planine i njezinih stanovnika.
Fotomonografija priča priču o prostoru zahvaćenom ozbiljnom depopulacijom i emigracijom stanovništva i svoj njegovoj ljepoti,lišenoj turističke komercijalizacije i industrijske eksploatacije.
Izložba ima humanitarni karakter pa će prihod od prodanih fotomonografija biti namjenjen liječenju dječaka Davida Krušvara.
Izložba će biti otvorena do 04. prosinca 2008.
Do danas FAU – Foto Art Unija (neprofitna umjetnička organizacija pri Ministarstvu Republike Hrvatske) izdala je četiri umjetničke fotomonografije i to redom:
"A u Lubenicama Lubenice", 2004./2005. godine dva izdanja; autori su umjetnički fotografi: Dražen Lapić, Tomislav Rastić, Walter & Željko Jelenski.
"Lonjsko polje – Voda u oblacima", 2006. godine; autori su umjetnički fotografi: Dražen Lapić, Tomislav Rastić, Walter & Željko Jelenski.
"Pažani su možda /vjerojatno/ sigurno Marsovci", 2007. godine; autori su umjetnički fotografi: Dražen Lapić, Adriana Škunca, Damil Kalodjera & Željko Jelenski.
"Ćićarija – ponosna udovica", 2008. godine; autori su umjetnički fotografi: Dražen Lapić, Ratko Mavar, Damil Kalodjera & Željko Jelenski.
Pejsaž, ta opsesivna tema medija, ugrađen je u povijest fotografije od njena samog početka, a niti danas nije manje zanimljiv onima koji starom ili novom tehnologijom nastoje opisati i prikazati sve čarolije koje nam nudi ta jedina Zemlja čiji smo stanovnici. U sveopćoj brzini kojom se krajolicima Zemlje njeni stanovnici kreću cestama ili zrakom, i koju postupno prekrivamo betonom ili otpadom, krajolik se najčešće pojavljuje kao kič-razglednica, neka vrsta iskupljenja za nagomilane grijhe.
Tu i tamo – a fotografija je upravo takav medij – pojavljuju se slike koje malo pričaju, ali više govore specifičnim jezikom vizualnih umjetnosti, ugrađujući u vizualnu percepciju šum vjetra, miris sjena, toplinu sunca. Tada fotografija nadilazi okvire što ih zadaje jedan medij i tada nalazi svoje mjesto u jednom širem kulturnom kontekstu.
Čini se da je upravo to znakoviti smisao podhvata što su ga po bespućima Čičarije poduzeli, četiri fotografa u namjeri da sa iskustvom nakupljenim na ranijim zajedničkim projektima (Lonjsko Polje, Pag, Lubenice) osmisle i vizualiziraju jedan pomalo zaboravljeni pejsaž i da ga slikom predaju na opću uporabu. Ovdje nije dakako riječ o pastoralnoj viziji, putnim bilješkama, topografiji ili o neorealističkom naturalizmu. Riječ je o ekspresivnom potencijalu medija fotografije, čija svrha nije da opiše ili oriše, već da potakne misao i osnaži doživljaj. U pretvorbi pejsaža u sliku, autori su se potrudili da u nju unesu mnogo više duha i duhovnosti od puke optike, kemije i piksela, kojima im sprave raspolažu. Zbog toga im slike nadilaze pejsaž, Čičariju i tehnologiju, i mogu mirno biti primljene kao umjetničko svjedočanstvo o „Ponosnoj udovici" , odnosno Čičariji, koja na svu sreću još uvijek živi svoj život izvan turističkog simulakruma u njenom podnožju, i ne daj Bože, da je netko „otkrije".
Premda majstorski učinjene fotografije sadrže u sebi znatnu količinu ikoničkog, jer je tako sam pejsaž u stvarnosti strukturiran, poetika „Ponosne udovice" prepoznaje se i čita na simboličkoj razini. U osnovi sve što uopće čini fotografsku sliku, sublimirano je jezikom simbola. Tako ni nebo, ni zemlja, niti svjetlost što se probija kroz prozor u sjenu kuće, ni jutarnja ispaša stoke, nisu jedno, drugo ili treće, već su tihi govor slike, koju možda više prožima jutarnja svježina i miris pokošena polja od stvarnosti koja se na slici vidi. Nitko ovdje ne poriče objektivnu istinu „Ponosne udovice" i namjeru autora da mediju fotografije povjere svoj autorski doživljaj istine kojoj su svjedočili svojim lutanjima Čičarijom, ali bolji pogled na slike otima trivijalnu istinu zapuštene i siromašne zemlje od nje same, i predaje je kao potku jednom vrlo ozbiljnom promišljaju ne samo o umjetnosti, vizualnoj kulturi, već i o ekologiji, ekonomskoj, kulturnoj, ali i regionalnoj strategiji. „Razvoj" je ovdje izostavljen, jer fotografske slike nisu tu da upute na „razvitak", već više na očuvanje istinskih kulturnih i civilizacijskih stratuma. Mali, ali dovoljan dio tog stratuma što je duboko ugrađen u tlo Čičarije i nebo iznad, predali su u vidu slika Dražen Lapić, Damil Kalogjera, Željko Jelenski i Ratko Mavar na širu uporabu zahvaljujući čaroliji medija da objektivnu istinu stvarnosti pretvori u objektivnu istinu umjetnosti.
Završio je fotografiju na zagrebačkoj Školi primijenjenih umjetnosti. Profesionalno se bavio kazališnom, reklamnom i primijenjenom fotografijom. 1990. se počeo profesionalno baviti novinskom fotografijom kao fotograf i urednik u Danasu, Svijetu, Obzoru i mnoštvu drugih časopisa. Od 2002. godine je urednik fotografije u Vjesniku gdje piše i kolumnu o fotografiji. Dobitnik je nagrade HND-a za najbolju fotografiju 2005. godine. Dobitnik je nagrade HND-a za najbolju fotografiju na temu kulture i umjetnosti 2006. godine.Član je ULUPUH-a od 2006. godine. Održao je sedam samostalnih izložbi. Autor je fotografija na više plakata, knjiga i nosača zvuka.
Damil Kalogjera
Damil Kalogjera rođen je 12. svibnja 1962. u Zagrebu. U srednjoj školi mentori su Pavao Cajzek i Zvonimir Zagoda. 1979. počinje objavljivati fotografije u "Studentskom Listu" i raznim novinskim izdanjima, od 1985. stalno surađuje u magazinu "Start". Sredinom 90.-ih snima seriju portreta za časopis "Metro". U zagrebačkom "B.P. clubu" godinama nadopunjuje stalni postav od preko 200 fotografskih portreta jazz glazbenika. Snima arhitekturu, teatar, ples, studijsku, pejsažnu, portretnu, modnu, primjenjenu , putopisnu, dokumentarnu itd. fotografiju. Bilježi i izlaže fotografije iz Domovinskog rata. Surađuje sa raznim vizualnim kreativcima, redovito portretira muzičare i skladatelje, snima jedriličarske regate. Član HZSU, živi u Zagrebu, izlaže lijeno, radi gdje treba. Izdanja:1992. – Dubovica,1995., 2000. – Vis otok tajni, 1997. – 10 godina B.P. Cluba. U pripremi je fotografska knjiga o Uskršnjim običajima i procesijama otoka Hvara.
Željko Jelenski
Umjetnički fotograf, rođen je 23.11.1961. Željko Jelenski je eminentan hrvatski fotograf koji djeluje već dvadeset godina. Pripada generaciji koja je rasla i srasla s buntovnim duhom zagrebačkog Novog vala, u kojem umjetnost nije bila samo posao ili pozerstvo nego doista i način življena u svoj njegovoj punini. Vrhunski je stilista i do danas je održao 30 samostalnih i 13 skupnih žiriranih izložbi. "Riječ je o svestranu fotografu kojemu je svaki snimak umjetnički unikat, kojemu je priroda najuzbudljiviji izazov. Jelenski ima japansko poštovanje prema prirodi u kojemu motiv postaje najraskošnija vizura."- (Marina Tenžera, Vjesnik). Radio je na mnogim umjetničkim projektima od apstraktne do modne fotografije, a kontinuirano objavljuje fotografije s rock tematikom. Surađivao je u mnogim hrvatskim novinskim publikacijama (Polet, Studentski List, Val, Oko, Maldina – (SLO), Studio, Danas, Start, Nedjeljna Dalmacija, Stil, Panorama, Dekor – (glavni urednik i urednik fotografije), Slobodna Dalmacija, Glorija, Globus…) u kojima je do sada objavio preko deset tisuća fotografija. Član je ULUPUH-a i HZSU-a. Što se tiče novinskih publikacija, trenutno radi kao stalni fotograf poslonog tjednika "Lider". 2006. godine izdaje samostalnu fotomonografiju pod nazivom "Buđenja / Awakening". 2006. – Nagrađen za najbolju fotografiju na temu Priroda, – FUJIFILM – Euro Press Proffesional Awards 2006. U studenome 2008. realizirao je svoju 30 samostalnu izložbu pod nazivom "Strukture/Structures", koja se tematski bavi kamenim strukturama otoka Paga. www.photo-jelenski.com