Igor Brkić: Lude gljive

Sample Image
Dana 19. rujna 2009. godine, u križevačkoj Galeriji Kvark izlaže Igor Brkić, ak. kipar i prof. likovne kulture. Izložbu pod nazivom „Ludo vrijeme – lude gljive" čini 10 skulptura od bojenog drveta gljivolikih formi, koje svojim imenima te načinom na koji su obojene pkušavaju aludirati na apsurde vremena u kojemu živimo.

Sample Image
Ludarikus do neba ludens, 200cm

Ludo vrijeme – lude gljive

Dragi ljubitelju umjetnosti. Došao si, nadam se, na ovu izložbu akademskog kipara i slikara Igora Brkića kako bi nahranio svoja osjetila novim formama, bojama, novom slikom stvarnosti. Nije valjda da si došao jer si načuo da će poslije biti i nekakav domjenak, c, c, c…
Igor je zaslužio da pogledaš njegovu izložbu. Njegove lude gljive rasipaju oko sebe svoju ljepotu i tajnovitost. One zovu da ih se takne, pomiriše, gleda. Magnetski privlače svojim „popartističkim" bojama i linijama od onih vitkih, visokih, koje podsjećaju na Kolarovu Brezu (ja sam ipak profesor književnosti – ne mogu se oduprijeti ovakvim usporedbama), do onih malih, zdepastih ili onih rasplesanih kao „King Jacko".
Ako bolje pogledate, vidjet ćete da niti jedna gljiva nije samo gljiva. Kroz njihovu je formu Igor oslikao ili naše vrijeme ili svoje raspoloženje. Kroz naizgled realistički prikaz (sve gljive imitiraju formom  originale iz prirode), Igor je „prokrijumčario" simbole, aluzije, ideje koje će otkriti svako od nas. Stoga je svaka njegova gljiva novi original, nikako imitacija.

Sample Image
Ludarikus jacko ludens king, 63 cm

Gljive su same po sebi tajanstvene, nedovoljno proučene, ne pripadaju ni biljnom, ni životinjskom svijetu, već su svijet za sebe. Prve zapise o gljivama ostavio nam je još Aristotel. Same po sebi su kontradiktorne – s jedne strane privlačne, mirisne lijepe i ukusne, s druge pak životno opasne – odnijele su mnoge poznate i nepoznate žrtve u kratkoj ljudskoj povijesti. Bilo je tu i rimskih papa i francuskih kraljeva. Pripisuju im se mitske moći, a još 60-ih godina Indijanci, hipi društvo i Karlos Kastaneda zapadnom su svijetu otkrili halucinogene mogućnosti nekih gljiva. U Slavoniji pak postoji vjerovanje da gljive rastu tamo gdje su plesale vile.

Nije li logično da se umjetnici snalaze u ovakvom svijetu gljiva kao „ribe u vodi"? Gljivama su se bavili i slikari i kipari i književnici. Slikao ih je Hieronimus Bosch, a u Oluji ih u kontekstu vilinskog plesa spominje i Shakespeare. Igor također nije mogao odoljeti izazovu gljiva i svega što one predstavljaju. Njegove gljive su od drveta, materijala usko vezanog uz gljive, koji dopušta igru vlastitom teksturom i bojanje,  a svojom „mekoćom" priziva carstvo gljiva. Uostalom, pogledajte Igorove gljive i one će vam reći nešto što ćete razumjeti samo Vi, nešto što vjerojatno ni samom autoru nisu rekle.

Sample Image
Ludarikus ludens croaticus, 103 cm

Bonus priča: Mihael i njegove gljive

Nakon dugog vijećanja i pretresanja razloga za i protiv, dijete je konačno dobilo svoje ime. Uža i šira familija složila se oko imena Mihael tek 5 dana nakon rođenja prvorođenog sina u obitelji Štefice i Franje (iliti Franca) Jantaleka. U malom prigorskom selu na padinama Kalnika i s pogledom na Bilogoru, rođenje djeteta postalo je u zadnjih 30-ak godina prvorazredna senzacija kojom su se bavili ama baš svi u selu, a pravo da predlože ime sebi je pridavala barem polovica seljana ne računamo li užu i širu obitelj  i kumove (druga polovica seljana). Dakle, rođenje našeg junaka prije dvadeset i dvije godine u Brezjancu bilo je tadašnjim Brezjančanima ravno senzacijama koje nam danas priređuju Simona i Ante,  Dolores i Dikan, te poneki nogometaš  na nacionalnoj razini.
Preskočit ćemo ovaj put seoske brige i probleme oko Franjine i Šteficine veze i vratiti se na problematiku imena glavnog junaka. Naime Franjo i Štefica su nakon vjenčanja živjeli u kući zajedno s Franjinim roditeljima, cijenjenim poljoprivrednicima koji su sina ipak školovali za kuhara jer su shvatili da je život na poljoprivredi težak, slabo cijenjen, a još manje perspektivan.
Uskoro je Štefica bila trudna i na sveopće veselje, rodio se sin. E sad. Novopečena baka, odlučna žena i prava domaćica i vjernica, smatrala je da bi djetetu najbolje odgovaralo ime po nekom svecu koji će ga onda štititi cijeli život. Djed, kao glava obitelji, mudro je prosudio „da se nebi štel puno mešati, al kad ga već pitaju, možda bi bilo dobro da je ime neko domače". Tome se oštro usprotivio ponosni otac zdravog dječačića koji je stremio modernome, a i s kuharskim zanatom se namjeravao zaposliti u Njemačkoj pa nekakvo priprosto ime nije dolazilo u obzir. Izbila je svađa, pale su teške riječi i tko zna što bi se dogodilo da se na kraju nije u raspravu mudro ubacila samozatajna majka Štefica. Ona je svojim kompromisnim prijedlogom imena koji je zadovoljavao kriterije gotovo svih sudionika u raspravi, pokazala zavidnu diplomatsku intuiciju: „Neka se dijete zove Mihael"- tiho je bacila prijedlog među bijesne i zapuhane članove obitelji.  Zavladala je tišina. Svi su iznenađeno gledali Šteficu ne očekujući od nje bilo kakvu inicijativu, a kamoli ovako mudru ideju. Baki su odmah pred očima zaplesali arhanđeli, ponosni tata Franz već je vidio natpis nad poznatim restoranom u Stuttgartu: Franz und Michael. Djed se ionako morao složiti s bakom i u kući Jantalekovih tek je sad mogla zavladati sreća. Proslavili su krstitke u društvu cijelog sela, a onda su Mihaelovi roditelji krenuli u Njemačku.

Sample Image
Ludarikus ludens sexyi, 55 cm

Mihael je ostao kod bake i djeda i provodio sretno djetinjstvo u Brezjancu. Bio je bistar dječak koji je brzo rastao i najviše volio sam lutati šumom i livadama a njih je ovdje bilo u izobilju. Zanimao se za ljekovite biljke i za gljive i uskoro u Brezjancu nije imao više od koga učiti. Brezjančani nisu marili za takve stvari. Od gljiva su brali vrganje i lisičice, od ljekovitih biljaka cijenili su kamilicu (neki su je zvali gamalicija?!?) i mentu, neki su još poznavali majčinu dušicu i to bi uglavnom bilo sve što ih je zanimalo. Mihael je htio znati više. Puno više. Nažalost, bio je od one sorte ljudi koja teško mijenja okolinu. Razapet između želje za znanjem i straha od svijeta, mučio se, loše je spavao, bio je ljutit…Ostarjele baku i djeda takva je promjena žalostila, a otac…Otac je bio ljut na sina zbog potpune nezainteresiranosti za biznis u obiteljskom restoranu u Stuttgartu kojeg su uspješno vodili Franz und Stefie. Majka…kako to već biva…majka ga je razumjela, nije ga osuđivala… jednostavno, bila mu je predaleko.

U međuvremenu, vođen žudnjom za novim spoznajama, Mihael je počeo eksperimentirati sam. Ubrzo su ga zaintrigirale gljive. Gljive su bile prava avantura. Svakog dana otkrivao je nove gljive i nova staništa. Nebrojeni oblici, čudesne boje, mirisi i okusi…dobro, s okusom je bio malo oprezniji…sve to ga je izluđivalo. Gljive su bile uzbudljive i zbog opasnosti. O njihovoj ubojitosti svjedočili su mnoge priče i poneki grob u okolnim selima. Zato su Mihaela koji ih je redovito skupljao, s ljubavlju mirisao, sušio i isprobavao, smatrali čudakom. Družio se s ljudima sve manje i manje, a s gljivama sve više i više.
Nakon djedove smrti, a godinu poslije i bakine, Mihael je glatko odbio očev poziv da se priključi obiteljskom poslu u Njemačkoj i tako je zapravo prekinuo sve veze s roditeljima. Povukao se u sebe i bez ženske ruke, kako se to kaže, uskoro je izgledao kao pustinjak: u tom mršavom odrpancu s dugom čupavom bradom, nitko više nije mogao prepoznati Mihaela – bakinog arhanđela.

Sample Image
Ludarikus mini ludens, 45 cm

Kako život često piše neke neobične i nepredvidive priče, Mihaelov ugled naglo je porastao u njegovoj 29-oj godini, kad je izliječio djevojčicu od koje su liječnici digli ruke. Moramo naglasiti da su seljani tada percipirali liječnike kao bića tek nešto niže rangirana od crkvenih velikodostojnika i svetaca. Iza njih su se na toj neslužbenoj top listi izmjenjivali suci, advokati, učitelji i pisari. Danas je, kako vrlo dobro svi znamo, situacija bitno promijenjena.

Što je Mihael učinio nitko zapravo ne zna, a djevojčica se ne sjeća. Dan-dva nakon njegova tretmana njoj je bilo bolje. I tako, vrijeme je prolazilo, a Mihaelu su pacijenti dolazili sve češće. Na kraju je došlo vrijeme i za Mihaelovih pet minuta slave (rekao bi dobri, stari Andy Warhol). Od početka ove priče, naime, mnogo se toga promijenilo. Internet, televizija u svakoj sobi, mobiteli, SMS, facebook, twiter, blog, Veliki brat i Farma koju ljudi gledaju, a koju više ne znaju živjeti – to su odlike ovog trenutka kojih u vrijeme Mihaelovog rođenja nije bilo. Njega to doduše nije zanimalo, ali neke stvari ne možemo birati. Mihael je postao vijest – predmet zanimanja. U njegovom se dvorištu svakodnevno okupljalo mnoštvo – od onih koji su trebali pomoć i protiv kojih nije imao ništa, do izuzetno napornih novinara, snimatelja, običnih radoznalaca, menadžera, mafijaša koji su nanjušili lovu, političara koji su se htjeli slikati…
I dalje je pomagao koliko je mogao. Njegovi su pacijenti svi odreda ozdravljali nakon što su nekoliko puta popili njegove preparate. Hvalili su ga i slavili gotovo kao sveca. E tu si je Mihael priskrbio neprijatelje iako nikad nije učinio nešto loše, nešto što bi nekog ugrozilo. Najprije se protiv njega okrenuo seoski liječnik, zatim i seoski pop, narogušene su bile i farmaceutske kuće koje nikako nisu mogle otkriti njegovu tajnu, a i oni silni menadžeri koje je uporno odbijao. Jedne je večeri, kad se masa konačno maknula iz dvorišta, prozor njegovog sobička razbio kamen omotan prijetećom porukom u kojoj mu se naređuje da odmah prestane sa svojom poganom rabotom. Tri dana kasnije netko je, također noću, zapalio stari štagalj kojeg ionako nije koristio, osim što su ljudi u njemu nalazili sjenu i sklonište od proloma oblaka. Već dan kasnije na oronuloj fasadi kuće netko je napisao: „Smrdljivi vraču, nosi se iz Brezjanca." Na kućna vrata pokucala mu je i porezna inspekcija iako Mihael svoje usluge nije nikad naplaćivao, a uskoro je navratila i prava policija reagirajući na anonimnu dojavu o nadriliječništvu i remećenju javnog reda i mira. Napisali su nešto na papirić i naplatili mu kaznu.
Siroti Mihael, nenaviknut na takve nevolje koje nama običnim ljudima nisu ništa do obična svakodnevica, ubrzo je puknuo. Zatvorio se u kuću i nikom, ni svojim pacijentima, nije otvarao vrata. Samo je želio da ga svi zaborave i da opet na miru može proučavati svoje gljive, diviti im se, mirisati ih, slikati ih, upijati ih… „Lude gljive" …mislio je …"kako ih mogu zvati ludima"…„Ljudi su ludi, a ne gljive".
Nakon tjedan dana zatvorenih vrata, opsada njegove kuće nije jenjavala. Osmi dan Mihael je otvorio vrata. Žamor u dvorištu naglo je utihnuo. Mihael je stao na terasu, a iza njegovih leđa izlazilo je sunce. U jednom trenutku izgledao je kao pravi arhanđeo. Ljudi su opčinjeno zurili u njega, a on je progovorio: „Evo, gledajte, sve ću vas izliječiti. Na stolu su posude sa ljekovitom juhom. Svakom je dovoljna jedna čaša i slijedećih godina nećete bolovati ni od čega. Stanite u red a ja ću dijeliti. Molim vas mirno dolazite jedan po jedan i ne gurajte se jer ima dovoljno za sve. Kad dobijete svoju čašu, sjednite na travu u dvorištu i mirno je popijte, a onda pričekajte par minuta da počne djelovati."
Nekoliko sati kasnije oko Mihaelovog dvorišta zvrndalo je mnoštvo policijskih sirena, vozila hitne pomoći, terenaca i kombija s oznakom „press"…a u dvorištu – tišina, potpuna tišina…

Gordana Juran-Ratković

Sample Image
Ludarikus ufo ludens, 58 cm

Igor Brkić je rođen 1976. godine u Tuzli, BiH. Godine 2002. diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu. Godine 2004. na smotri Drava art anale u Koprivnici osvaja prvu nagradu stručnog  žirija. Dva njegova rada krase javne prostore u Rasinji, a jedan u Velikom Grđevcu. Sudjelovao je na skupnim izložbama od Križevaca, preko Širokog Brijega, Sarajeva, Stona, Čitluka,Dubrovnika, Zagvozda (Festival glumca) do Varaždina i Maribora. Zaposlen je u Osnovnoj školi „Vladimir Nazor" u Križevcima. Djeluje i kao član Kulturnog vijeća grada Križevaca.

Samostalne izložbe:

2003. Peteranec, Zavičajni muzej Ivana Sabolića

2004. Koprivnica, Multimedijalni centar Kuglana 2
1996. Sisak, Galerija Gimnazije
2006. Koprivnica, u Galeriji povodom svjetskog nogometnog prvenstva, ciklus The Name Of The Game
2009. Križevci, sakralna plastika u crkvi Sv. Ane
Adresa:
Igor Brkić, ak. kipar, prof. likovne kulture
F. Galovića 33, 48260 Križevci

Sample Image
Igor Brkić
e-mail: brkaart@gmail.com

Akademija-Art.net