Uz otvaranje izložbe “Rukovet” / eksponati, projekti, crteži, kolaži, edicije, dokumentacija u palači HAZU
Izložba otvorena 8. ožujka u palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti jedna je od najznačajnijih kod nas ne samo ove godine nego i šire
Naime, izložba “Rukovet” nudi pravo obilje likovnog i pisanog djelovanja velikoga intelektualca i akademika Josipa Vanište i to kroz niz crteža, kolaža, edicija, projekata i dokumentacije iz bogatoga šezdesetogodišnjeg umjetničkog stvaralaštva. Obilje je to znakovitoga i umjetnički nadmoćnoga a opet indikativno samozatajnoga djelovanja tog istaknutog hrvatskog slikara i esejista, a smještanje izložbe u palači HAZU, gdje se na otvaranju okupila intelektualna i umjetnička elita ne samo Zagreba nego i cijele Hrvatske, sve dobiva na jednom dodatnom i visoko estetiziranom značenju.
Kad bi se secirala izložba Rukovet, koja ostaje otvorena do 8. travnja, posjetitelju se može predložiti šetnja prizemljem gdje su izložene knjige i publikacije, pisma i dokumentacija koji se odnose na rad velikoga umjetnika, ali kojima je i odao počast svojim učiteljima, suputnicima i duhovnim mentorima. Posebno je impresivan postav u desetoj dvorani Akademije gdje je predstavljen antologijski presjek crteža, kolaža, umjetnikovih stavova i slika, s nekoliko vrlo ranih ostvarenja i nizom recentnih radova većeg formata. Tako se na neki način spaja prošlost i sadašnjost kroz rad Vanište kao misleće osobe, kroz pogled na budućnost, jer to sve ostaje kao trajna baština zauvijek.
Na otvorenju izložbe je akademik Zvonko Kusić, predsjednik HAZU-a, o Vaništi je govorio kao o umjetniku, ali i prijatelju od kojega je mnogo naučio tijekom dugogodišnjeg druženja. Posebno je ponosan, rekao je, što je na čelu institucije kojoj je Vaništa redoviti član već 20 godina. Vaništu je teško jednoznačno opisati, svi ga smatraju značajnim slikarom, no važni su i tekstovi u kojima se prisjeća svojih učitelja i prijatelja, Tartaglie, Krleže, Babića, rekao je Kusić.
Izložbu je, očito počašćena tom ulogom, otvorila ministrica kulture Andrea Zlatar Violić koja je istaknula kako je za razumijevanje Vaništinih novijih radova ključno poznavanje njegovih ranijih djela, a sve može povezati pojam osobnog postojanja, kojega su sva njegova djela tragovi. Ovako ga je opisala: „Umjetnici su stoljećima tražili rješenja za prostor i vrijeme, a Vaništa to radi s lakoćom, veseljem i sjetom.”
Kažimo sada da likovni postav izložbe Rukovet potpisuje Nenad Fabijanić, a izloženi su, uz ostalo, kolaži “Protiv rata” iz 1944., “Postmodernizam nema značenja… Jean Baudrillard” iz 2000., crteži olovkom “Prolaz na Savskoj cesti” iz 1951., “Put” iz 1953., “Ravnica” iz 1954., ulja na platnu “Mrtva priroda” iz 1956., “Diptih: Zanimanje za nešto s one strane slikarstva” i “Srebrna linija” iz 1968. te noviji radovi “Laterna magica” i “Golgota” iz 2013.
Tumačenje Tonka Maroevića
Svoj veliki doprinos otvorenju i uopće izložbi dao je akademik Tonko Maroveić. Ovdje donosimo njegovo tumačenje, a svoj tekst u katalogu naslovljuje RUKOVET RADOVA JOSIPA VANIŠTE:
– Predstaviti Josipa Vaništu doista je zadatak koji se ne može iscrpiti i do kraja zadovoljavajuće zaokružiti. Raznolikost i život njegova djela, a pritom unutarnja koherencija i strogost, izmiču svakom pokušaju cjelovitog predstavljanja. Čak je manji razlog teškoćama u žanrovskoj, discipliniranoj i tehničkoj razvedenosti djelovanja (crteži, slike, kolaži, zapisi, knjige, stavovi, naukovanje i poučavanje), a više u razgranatoj kronologiji, u nelinearnom i neortodoksnom shvaćanju vremena, u poricanju i preispitivanju ustaljenih tekovina, u procesualnosti i trajnoj nestabilnosti dosegnutih rezultata, čemu se – kao kontrapunkt – suprotstavlja maksimalna ozbiljnost korištenih postupaka, iznimna zahtjevnost i dorađenost predstavljenih djela, istančana osjetljivost apartnog likovnog (ali i književnog, pretežno lirskog) izraza.
Stoga sve izložbe Josipa Vanište imaju karakter privremenog uvida, no ujedno i težnju nekog panoramskog pogleda i transepohalna presjeka. I razmjerno recentni pokušaj monografskog sagledavanja cjeline – ili barem: osovine – opusa, iz perspektive moderne povijesti ili ideje aktualne suvremenosti, rezultirao je manifestacijom koja je opravdano bila naslovljena “Ukidanje retrospektive”. Nakon što je u svojim lucidnim prostorno-konceptualnim zamislima sam Vaništa došao do “ukidanja perspektive”, razumljivo je da su mu se ograničenja čvrstoga povijesnoumjetničkog, stilsko-morfološkog koordinantnog sustava učinila neprimjerenima, neprikladnima, suvišnima.
Predstavljanje djela i učinka Josipa Vanište ovom je zgodom vođeno idejom ukazivanja na raspone, a ne pretenzijama iscrpnosti i potpunosti. Stoga uzimamo pojam rukoveti, kojim se Tin Ujević (našem slikaru iznimno drag i poticajan idealni sugovornik) ponizno poslužio kad je došao u priliku dati uvid u glavne etape dotad prijeđena puta. Rukovet radova Josipa Vanište dat će nam prigodnu (ali i prikladnu) informaciju o ishodišnim i uporišnim točkama slikareva-piščeva nastojanja i djelovanja, drugovanja i dugovanja, sumnji i obasjanja, otkrivanja i odricanja.
Možda nije sasvim neumjesno smatrati kako Josip Vaništa čitavog života vodi emotivno-intelektualni dnevnik, kako raznim sredstvima registrira svoja viđenja i doživljaje, kako slovima i likovima reagira na raznovrsne izazove i poticaje. Doista, uz sve ostalo, on je sasvim sigurno jedan od najneravnodušnijih svjedoka i tumača mnogih pojava i vrijednih ljudi naše sredine, a i nevolja i nepogoda što su nas povijesno zadesile. Ali prije svega on je ustrajni zagovornik vrhunskih kriterija i normi prema medijima kojima se služi i jednako uporni skeptik u mogućnost dosezanja apsolutnog. Nitko poput njega nije bio (i ostao) u trajnoj dvojbi oko mogućeg cilja, premda on nipošto nije imao nedoumica oko potrebe, čak nužde, tegobnoga puta prema svladavanju tvari u korist duhovne emanacije.
Shvatimo li da nam ovom prilikom Josip Vaništa nudi pogled u svoj radni ambijent i neke od svladavanja postaja, približit ćemo se meritumu i motivaciji izlaganja. Neke od ispisanih stranica intimno vođenog dnevnika i mnogi od iscrtanih listova komorno shvaćenog likovnog govora zadobili su već ionako ne samo pravo javnosti nego i zasluženi kritički ugled, a sada im se pridodaje niz komplementarnih ili paralelnih kristaliziranih iskustava da bi se ulančali u projektivnu veću cjelinu. Naravno iz niza naročito lucidnih stavova, posebno sabranih ostvarenja iznimno nadahnutih djela dade se naslutiti bitan pozitivni saldo, čak impresivna životna aktiva, ali ovom je prigodnom manifestacijom posebno naglašena umjetnikova agilnost i aktivnost, širina i dubina angažmana, težina radnoga uloga na mnogim područjima.
S obzirom da je prostor omogućio dvodijelnu prezentaciju, “donja” polovica izložbe posvećena je Vaništinim publikacijama, pisanim tekstovima i sakupljenoj dokumentaciji, koja se odnosi na vlastiti rad, ali još mnogo više na rad kolega i prethodnih uzora i velikana. Neosporno afektivan, a ipak čvrstom disciplinom “procijeđen”, odnos prema drugima, bližima i daljima, vitalno je ugrađen u Vaništin duhovni habitus, pa i u stvaralačku etiku. Stranice knjiga i kataloga, deplijana i fascikala u kojima je magazinirana (ali ne i inventarizirana) povijest umjetnikovih suputničko-suradničkih ili pratilačko-pobudbenih relacija s protagonistima hrvatske kulture i kreativnosti možemo shvatiti kao podlogu na kojoj je izrasla vlastita dionica, ili pak kao postament na kojemu se bolje vidi dosegnuta osobna mjera. U svakom slučaju, Josip Vaništa nas je sve zadužio održavanjem spomena i čuvanjem uspomena na zbivanja oko “Gorgone” i na atmosferu vlastitoga školovanja (na Babića i Tartagliju, naročito), na atmosferu zavičajnog Karlovca (uz Detonija i Šestića, posebice), na intenzivna druženja (s Putarom i Stančićem, nadasve) i na možda još snažnija odavanja počasti (Račiću i Juneku, ponajprije). Čitavu malu epohu predstavlja Vaništvino hodočašće Krleži i neosporno opravdano uzvraćena sklonost “gromovnika s Gvozda”.
Pisana određenja i “radovi na papiru” mogu poslužiti i kao poveznica dokumentaristike i memoaristike s izvornim stvaralačkim i meta-stvaralačkim tvorevinama, s originalnim autorovim umjetninama izloženima u X. dvorani Strossmayerove galerije. I tu je slikar u učestalom dijalogu s drugima, u uhodanoj razradi vlastitih premisa (i ranijih ostvarenja), u kritičkom odnosu prema mediju koji koristi, pa i u povremenoj zamjeni likovnog čina ispisom mentalnog diktata. Ali koliko god se Vaništa trapio krajnjom posnošću linearnih i materičkih sredstava, koliko god sam trpio radikalnu askezu plastičnih znakova, njegovo je mjesto u hrvatskoj umjetnosti sasvim nemimoilazno, a njegov položaj u našem slikarstvu paradoksalno ključan.
Da, istina je, on slikarstvu gotovo da radije prilazi isključivo crtežom, linijom, škrtim tragovima crnine ili sivila (ili srebrnkastog sjaja grafita) na bjelini. Istina je također da se i čitavim razdobljima klonio slikanja kao razmetljive i bujne, sviđanju odveć namijenjene radnje. Istina je isto tako da je i eksplicitno poricao šanse mimetičkog oblikovanja, odnosno barem žalio što je mogućnost slikanja ostala zaturenom u nekim drugim vremenima, sretnijim epohama. Ali neosporna je istina da Vaništa prilazeći slikarstvu s opravdanim strahopoštovanjem, slikarstvu daje jak osobni pečat i od slikarstva dobija, teško iznuđenu, skupo plaćenu, ali uloga dostojnu zadovoljštinu.
Od najranijih radova, čak s početka četrdesetih godina, zamjetljiva je sažetost i reduktivnost, svođenje na bitno i akcentiranje “metafizičke” čovjekove odsutnosti ili pak alijenirajuće nazočnosti simboličkih predmeta. Podrazumijevano “tragično osjećanje života”, uračunata egzistencijalna tjeskoba i mučnina nikad nisu patetično ili kričavo prezentirani već suspregnuti, suzdržani, unutar kadra stegnuti i samim odnosima elemenata naznačeni, te utoliko iznimno efikasni, djelatni “potkožno” i “na duge pruge”.
Razdoblje “Gorgone”, dakako, nije ni slučajna epizoda niti tek prolazna inkubacija nego upravo logična posljedica latentne i evidentne krize vrijednosti i iscrpljenih potencijala tradicionalnog likovnog jezika. Vaniština participacija ima svojstva apsurda, crnog humora, zenbudističkog odustajanja, pesimističnog i nihilističkog inata, situacionističke oklade s ništavilom itd. Ali njegov najposebniji i najpertinetniji odgovor je ipak slikarski: “Srebrna linija”, slika prerezana, presječena, razdvojena neutralnom horizontalnom crtom. To razdvajanje dvije bjeline, dvaju praznina (gornje i donje) korelativno je dvojenju i zdvajanju, dakle dvojbi i očaju.
Korak dalje bio je sam opis iste slike, odnosno prodor kroz nju tekstom “Interes za ono što je s druge strane slikarstva”. Nizom izloženih maksima ili aforističkih sintagmi produžena je “gorgonaška” linija autorefleksije i konceptualne zaoštrenosti. Primjerice: “Ne izlagati treba samo isprazniti prostor”, odnos “Postoji praznina i ja je propitujem”. Zadnje navedena rečenica potječe od Baudrillarda i ona je istovremeno i obračun s iluzijom (ili zabludom) postmodernizma. Na kraju se s razlogom afirmira i tehnika “crtež riječima”, te primjenjuje na portretnu evokaciju.
Stroga selekcija crteža i kolaža, fotografija i kombiniranih tehnika (uz mali “začin” krede i pastela) premošćuje razdoblja, povezuje ono što prethodi i ono što slijedi gorgonskom postu, pretežno šesto s osmim desetljećem prošloga stoljeća. Logiku opusa, dakle, ne narušava jaka cezura neproizvođenja predmetnih materijalizacija, samo što umjesto pravocrtne dobijamo isprekidanu parabolu rasta, odnosno kompenzativno nadoknađivanje prividnoga praznog hoda. Koliko god je značajna i čak sudbonosna Vaniština nazočnost u okrilju i problematici neoavangarde, ništa manje je važno i njegovo nadmašivanje svih trendovskih okvira i tendencijskih aktualiteta. Pada nam na pamet analogija s Cézanneovom težnjom da od impresionizma načini nešto čvršće i objektivnije. Tako je i Vaništa imao potrebu da od radikalnog ništenja ide dalje prema nečemu drugačijem, nesvodivom na ponavljanu prolaznu gestu, otvorenom za širu gamu iskustava.
Indikativno je i više nego dobrodošlo što ovu manifestaciju kruni ciklus sasvim recentnih radova, uglavnom slika, zamjetnih dimenzija i neospornih sinteznih pretenzija. Svaka je od njih dodatna razrada davno započetih usmjerenja i upravo opsesivnih motiva. Kolaž nazvan “Bolnica u Dubravi” neskrivene je autobiografske naravi i emotivnog svođenja računa s bolnim trenutkom, a kolaž s ikonikom jedne Derainove slike i fotografijom kipa Krista iz Perpignana znači oduživanje davnim fascinacijama. Upravo je amblematska slikareva odluka da načini, ne tek novu verziju nego, svojevrsni “in memoriam” svojoj glasovitoj ishodišnoj kompoziciji nazvanoj “Laterna magica”. Kroz filtar uvećanoga iskustva, a nesmanjene vještine i sabranosti, nastala je majstorska rekapitulacija osvojene vlastitosti. Ali slika nazvana “Golgotom” izvanredno je sugestivne fakture, gdje se relativnom iluzionizmu zemljine kore i konkavno-konveksnih naznaka dramatičnog područja pridodaju aplikacije sasvim nemimetičkog predznaka na mjestima križeva i žrtava.
Intenzivno djelujući i stvaralački se dokazujući kroz brojna desetljeća, a posebno u sadašnjem trenutku Josip Vaništa daje mjeru i dostojanstvo poslu kojim se bavi, vokaciji koju slijedi i stvaralačkim darovima kojima nas obogaćuje. – tako piše akademik Tonko Maroević.
Iz biografije umjetnika
JOSIP VANIŠTA
VANIŠTA, Josip, slikar i esejist (Karlovac, 17. V. 1924.) Diplomirao je 1948. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi M: Tartaglie. Godine 1951-1994. bio je profesor crtanja i lkovnog oblikovanja na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1959. jedan je od osnivača grupe Gorgona, u kojoj su bili J.Knifer, Đ. Seder, M. Jevšovar, I. Kožarić, M. Horvatr, R. Putar, M. Meštrović i M. Bišćević; grupa je 1961-1966. objavila jedanaest brojeva antičasopisa Gorgona. Minimalizam i tzv. estetika šutnje, kao naličje bučnom entuzijazmu epohe, za koje se zalagala skupina, snažno su obilježili Vaništino likovno i književno djelo. Premda se bavio novinarskim i književnom ilustracijom te scenografijom, njegovi znameniti portreti velikih stvaralaca, izrađeni u olovci, kao što su M. Proust, F. Kafka, A. Schönberg, T. Ujevć i dr., nisu obične ilustrativne tvorevine, nego izrazi usredotočene meditacije o ljudskoj sudbini i odmaknutosti od svijeta, a u skladu s gorgonskom estetikom, ljudi koji su obilježili svoje vrijeme. No najpoznatiji su njegovi portreti M. Krleže: ta serija, sa završnim krokijem u kojem pisac suočen sa smrću zaranja lice među dlanove, plod je najintimnije povezanosti, rijetke u našoj sredini, svijeta slikara i književnika. Ta su dva svijeta, likovnosti i književnosti, nerazdvojna u Vanište.
Kao esejist i memoarist-minimalist objavio je pet knjiga: Zapisi (1988), Zapisi (1995), Knjiga zapisa (2001), Novi zapisi (2007) i Skizzenbuch 1932-2010. (2010). To su bljeskoviti uvidi, često bez širega konteksta, u pojave, umjetničke, društvene i političke, memoarskoga i meditativno-poetskoga karaktera, u povijesnoj panorami njegova života, lucidni, diskretno ironični i evokativni, te se čitaju i kao dokument i kao estetski fragmenti. Osobit su odjek imale Krležine oštre ocjene o suvremenicima, prenesene u knjizi Skizzenbuch, u kojima se Vaništa očituje i kao provokativan dokumentarist. Premda fragmentarni, Vaništini zapisi, po ocjeni kritike pokazuju njegovu moć da se riječima izrazi jednako precizno kao i slikom, te,. po tome, pripada nevelikoj modernoj domaćoj tradiciji koju je uspostavio LJ. Babić, a, uz njega, nastavili Z. Šulentić, Đ. Seder, D. Popović, Ž. Kipke i neki drugi slikari.
DJELA: Zapisi Zagreb 1988, Zapisi, Zagreb 1995, Knjiga zapisa, Zagreb 2001, Novi zapisi, Zagreb 2007, Skizzenbuch 1932-2010, Sveta Nedjelja 2010.
LIT.: I: Zidić, Zapis o Knjizi zapisa, u knj. J: Vaništa, Knjiga zapisa, Zagreb 2001; N. Ožegović, Josip Vaništa – samozatajni slikar velikan, Nacional, 2002, 365; Z. Tonković, Vaništa, Zagreb 2004; R. DRagojević, Umjetnička pustolovina dvadesetog stoljeća, Novi list, 26. IX. 2004; G. Cvitan, Redukcija iza kišne zavjese, Zarez, 2004, 141; J. Putar, Pisma J: V., Zagreb 1005; M. Jurišić, Vaništini novi zapisi, Večernji list, 3. VIII. 2007; Ž. Ivanjek, Svijet starog dječaka iz maloga grada, Karlovca, Jutarnji list, 14. VIII. 2007; T. Gromača, Nijemi krik, Feral Tribune, 29. VIII. 2007; K. Nemec, Ekspresija sabranog promatrača, Vjesnik, 4. IX. 2007; M. Grčić, Predgovor, u knjizi J: Vaništa, Skizzenbuch 1932-2010, Sveta Nedjelja 2010; T. Maroević, Riječ dopunjuje sliku, Vijenac, 2010, 427/429. I. Zidić, Slika i vrijeme: Josip Vaništa, Zagreb 2013.
Što reći na kraju uz otvaranje izložbe nego: Vaništino je djelo ponovno pred nama, kroz jedan selektivan i atraktivno predstavljen izbor, te na uvažavanje i poštovanje mnogih.
Tekst i foto: Nives Gajdobranski
