Hrvatsko zagorje

slikama iz ovog opusa obogaćena žarkim koloritom, karakterističnim i za neke druge modernističke stilove koji su se nadovezali na impresionizam, poput ranog njemačkog ekspresionizma, a koji je europskom slikarstvu podario jednu dimenziju nesputane emocionalnosti i autorske slobode, posebno izražene u ranim pejsažima autora kao što su August Macke, Max Pechstein, Karl Schmidt – Rottluff i dr.

U tom smislu i kroz Katićev slikarski opus možemo uočiti ovaj razvoj i preklapanje raznih modernističkih stilova u europskom, pa kasnije i u hrvatskom slikarstvu, prvenstveno na razini kolorističke kompozicije, nesputane geste, uzgibanosti i raskoši forme, kao i u izboru motiva koji su pritegnuli njegovu pažnju: riječ je o motivima iz prirode, većinom uočenim u našem hrvatskom Zagorju, u plodnim vinogradima, razigranim brežuljcima i šarolikim oranicama. Katić  tako slika prizore iz hrvatske provincije, njezine prirodne ljepote i darove, on uočava liričnost tih ljupkih zaselaka i dočarava je s nesputanom radošću, gotovo chagallovski oslobođene imaginacije u svojim pitoresknim kompozicijama.

Njegovi proplanci poškropljeni su bjeličastim odrazima nježnih breza na tamnoljubičastoj podlozi sjenovitih šumaraka, tik do zalaska večernjeg sunca u vrućim ljetnim mjesecima, ili su obučeni u čipku od ciklaminih pupoljka u dionizijskom plesu ranog proljeća, kad sve buja i pupa zlaćenim sjajem nakon kratkih i žestokih oluja, a divlje, zamršene stabljike biljaka povijaju se po livadama, mameći zavodljivo putnike namjerike da zastanu i utope svoja čula u tom obilju boja, u skrivenoj nazočnosti vilinskih bića, u Perzefoninom cvatu i probuđenom erosu prirode.

 

Senzualni kontrasti krvavo crvene i žute, ružičaste i bijele, narančaste i zelene boje potenciraju dinamiku tih pejsaža, u kojima se valovite padine brežuljaka susreću sa ravnicom, čija je površina ispresjecana brojnim oranicama i puteljcima, obrađenim poljima i pitomim livadama, okupanim u mjestimičnoj sjeni malih, ali razgranatih stabala. Katićeva stabla djeluju gotovo poput živih bića, njihova prozračna bjelina asocira na drevne priče o Drvetu Života, koje povezuje svjetove Peruna i Velesa – neba i podzemlja – u vječitoj mijeni godišnjih doba i prirodnih ciklusa rasta i stagnacije.

Tako su Katićevi pejsaži ujedno i vrlo scenični, poput nekih prirodnih svetišta na otvorenom prostoru, gdje možemo zamisliti kako uz ples i pjesmu, nakon napornog dana seoski trudbenici dolaze proslaviti buđenje prirode, to su i travnate ložnice u koje mladi momci dovode svoje djevojke, napojeni slatkim vinom Diogeneša slave eros života, baš kao što ga i Katić nesputano slavi u svojim likovnim ekspresijama, odabirući ovog puta tehniku pastela, kroz čiju intenzivnost i punoću boje na papiru najlakše dočarava strastvenu prirodu svojih djela. (ak. slik. Krešimira Gojanović)

189.  Motiv iz Hrvatskog zagorja I

190.  Slika u podlozi: Motiv iz Hrvatskog zagorja II