Jednomu od najvećih europskih slikara, Zoranu Mušiču u povodu stote obljetnice njegova rođenja Venecija daje hommage prigodnom izložbom s izborom od osamdesetak radova u tehnici ulja na platnu i crteža, otvorenom početkom prosinca u tamošnjoj Palači Franchetti, sjedištu Instituta za znanost, književnost i umjetnost (do 3. ožujka).

Iako je Mušič veći dio života proveo u Veneciji, zanimljiv je podatak da je on zapravo bio zagrebački đak. Mušič, rođen 1909. godine blizu Gorizije, slikarstvo je diplomirao u klasi Ljube Babića na Likovnoj akademiji u Zagrebu. U Zagrebu odnosno Dalmaciji živio je sve do talijanske okupacije, kada se seli u Veneciju, gdje živi do smrti 2005. godine.
Mušičev život trajno je obilježen kada je 1943. godine deportiran u Dachau, gdje u tajnosti ovjekovječuje crtežima život u koncentracionom logoru, no logoraškim temama vratit će se tek sedamdesetih godina u ciklusu »Non siamo gli ultimi« (Nismo posljednji) s motivima mrtvaca.

Nakon rata vraća se u Veneciju i posvećuje slikarstvu, a inspiraciju pronalazi upravo u sjećanjima na dalmatinski krajolik iz mladenačkih dana. Uslijedila je međunarodna afirmacija, osobito nakon osvajanja prve nagrade na venecijanskome Biennalu 1950. godine.
Živio je neko vrijeme, pedesetih godina, u Parizu, gdje je proučavao francusku lirsku apstrakciju, poznatu i kao enformel. Velika Mušičeva retrospektiva održana je upravo u tome gradu 1995. godine u Grand palaisu.

Na izložbi u Veneciji pokazani su radovi iz svih Mušičevih faza, osobito oni nastali tijekom posljednjih tridesetak godina njegova života. Najveći broj djela je iz umjetnikova atelijera, te se mnoge slike prvi put mogu vidjeti u javnosti.
Autorici izložbe Giovanni del Bon u odabiru djela pomogla je Mušičeva supruga i muza Ida Barbarigo Cadorin, koja se pojavljuje na brojnim portretima te seriji »Dvostrukih portreta« iz slikareve posljednje faze portreta i autoportreta iz osamdesetih i devedesetih godina, koji su na granici figuracije i apstrakcije.

Mušičevim autoportretima u sivim tonovima nastalim krajem devedesetih godina prošlog stoljeća posvećena je cijela jedna izložbena soba. Na izložbi su zastupljena i djela inspirirana Venecijom i Dalmacijom te ona iz spomenutog ciklusa njegovih sjećanja na Dachau.

Uzor i hrvatskim umjetnicima
Mušiča zbog njegove biografije nazivaju i slikarom bez domovine, a svojataju Slovenci, Talijani i Francuzi. Utjecao je međutim i na brojne hrvatske slikare – slikar Vasilije Jordan posjećivao ga je u njegovu venecijanskome atelijeru i s velikim poštovanjem i danas govori o njemu kao velikom slikaru i uzoru.

Romina Peritz

(Vjesnik.hr)

Akademija-Art.net