Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja
Karakteristike stanja: tijek/mijena
kolektivni, selektirani, tematski, fotografski, likovni projekt

otvorenje:
četvrtak, 1. V. 2014. u 20.00 sati, Gradska galerija Fonticus Grožnjan

 Izložbu će, u prisustvu autora, predstaviti kustos projekta Eugen Borkovsky

Autori: studenti ADU, Zagreb (HR) i FAMU, Prag (CZ), (smjer fotografija)

Kustos projekta: Eugen Borkovsky

Inicijator, koordinator: Nina Šperanda

Autori: studenti ADU, Zagreb (HR) i FAMU, Prag (CZ), (smjer fotografija)
Kustos projekta: Eugen Borkovsky
Inicijator, koordinator: Nina Šperanda

Autori ADU Zagreb: Dario Belić, Igor Ilić, Tjaša Kalkan, Jakov Lerotić, Nives Milješić, Marina Paulenka, Dino Šertović, Nikola Šerventić, Ino Zeljak

Autori FAMU Prag: Michal Adamovský, Martin Atanasov, Michal Czanderle, Jan Douša, Veronika Durbáková, Čeněk Folk, Silvie Kořenková, Lali Laytadze, Fabiana Mertová, Eliška Šárková, Urška Savič, Xiaohui Shan, Jiří Straka, Nina Šperanda, Zuzana Tomková, Tereza Trautmannová, Ira Zakharova

Kataloški tekst, opći predgovor:
Mijena je stanje / Stanje je tijek / Mijenjamo stanje / U tijeku promjena…

Fotografija nas ipak ne nosi na neko mjesto, nego u vlastitu ideju tog mjesta. Ana Opalić

Ovaj projekt određuju rezultati kreativnog truda studenata dvije umjetničke akademije. Prisutno je 17 autora s FAMU iz Praga i 9 autora s ADU Zagreb, smjer fotografije. Željelo se potaknuti na vizualno i tematsko promišljanje grupu mladih ljudi koji su još uvijek u procesu edukacije. Pokazalo se da i prije formalnog završetka studija velika većina može autorizirati svoja vizualna promišljanja. Zamisao nije bila natjecateljska već kolegijalna, suradnička, s idejom upoznavanja autora kroz radove, ali i osobno. Usporedbe rezultata će se neminovno događati, ali na nivou osobnih dosega pojedinih izabranih sudionika projekta. Ukupno je u projektu stotinjak artističkih predmeta. Oni će biti predstavljeni ritmom postava izložbe u Gradskoj galeriji Fonticus na Grožnjanu. Pored toga, svi su predstavljeni abecednim redom na CD-rom katalogu.

Intencija ovog projekta je pokazati karakteristike vremena u kojem svi zajedno živimo. Naše doba obilježeno je pojavom velikih planetarnih nelogičnosti i problema. Tehnološki napredak ne pobuđuje optimizam. Sve je više zabrana, tzv. demokratskih odricanja u korist neke povlaštene grupe. Pitanje pozitivne globalizacije ogleda se samo kroz elektronske medije i političke proklamacije. Ne možemo preskočiti događanja kojima smo okruženi. Politički pritisci, nametanje GMO-a te uzurpacije sloboda izazivaju neposluh vladajućoj (financijskoj) eliti na ulicama gradova diljem svijeta. Presporo se širi ekološka osviještenost. Već smo odavno svjedoci vulgarne eksploatacije i uništavanja Afrike, podmukle borbe za prevlast nad naftnim resursima na bliskom istoku, pokušaja novog rasporeda interesa novim oblicima kolonijalizma. Kapital je posegnuo i za životima onih koji su ga poštovali, stanovnika tzv. zapadnih demokracija. Od pohlepe je previdio da time odsijeca vlastitu stabilnost. Mnoštvo ljudi je na rubu egzistencije, a upornim profiterstvom bit će ih sve više. Kapital se nije osvijestio. Ne slušaju se apeli o tome da nije rješenje u štednji prosječnog čovjeka već u preraspodijeli profita. Neuspjeh projekta stvaranja mirnog svijeta, širenje krvavih, prikrivenih interesnih i vjersko etničkih sukoba, izazivaju indignaciju i reakciju umjetnika.

Kriza kriterija vrijednosti i sumnja u povijesne priče reflektiraju se u umjetnosti mijenjanjem i nepoštivanjem uobičajenih pristupa, tehnika i plasmana umjetničkog predmeta. Odnos između autora, umjetnosti i publike pod utjecajem je novih spoznaja. Pojam (alter) postmodernizam pokušava obuhvatiti nov način davanja smisla svijetu. Iako još nepotpuno definiran termin, ipak, pokriva vrijeme i situaciju u kojoj živimo. Odbacuju se privilegirane pozicije tipično modernih pravaca i usmjerava pažnja na mnogostrukost stilova. Pokrenut je izostanak jednoobraznosti i kulturalne centriranosti. Naglasak je na različitostima i promjeni. Umjesto isključivo estetskog poštuje se instinktivno. Naglasak je na igri, a ne na pravilu. Tako subjekt više nije u tijelo i um zarobljena supstanca, već proces postojanja, kojeg pokreću stalne promjene odnosa energija različitih materija i uvjeta. Usud zamjenjuje sudionička realnost. Ovime energija, njen tijek i mijena, zauzima pojam božanskog. Stari Bog je umro. Mi smo zajedno s cijelim univerzumom dio tijeka, pokretači, ali ujedno i sudionici mijene.

Niz pojava oko nas odražava se na naša čula putem pet osnovnih osjetila: vida, sluha, dodira, okusa i njuha. No, stanovnici Plavog planeta još nisu osvijestili činjenicu da se mijena događa i na stvarima koje iz naše male, ljudske perspektive ne uočavamo. Tek u suvremenosti postajemo svjesni kako se svakim pokretom, svakom pa i najmanjom promjenom, nešto novo događa u cijelom univerzumu: dodaje se djelić nove realnosti. Princip determiniranosti, kvantna teorija, teorija relativnosti, fraktali, bozoni, otvorili su nov pogled na sve oko nas. Princip promjenljivosti je pokazao da ne možemo sa sigurnošću odrediti točnost položaja i vrijeme događanja, već da možemo tek naznačiti postojeće tendencije događaja. U suprotnosti s njutnovskim, mehaničkim pogledom na svijet, svaki djelić nas i svijeta oko nas pokazuje se u novom svjetlu, kao interaktivna, organska, ekološka, univerzumska pojava.

Povijest umjetničke prakse odlikuje se mijenom u povijesnom vremenu. Pronalazak dagerotipije i mogućnost multipliciranja viđenog znatno su utjecali na izmjenu percepcije. Susan Sontag, na strani fotografa, kaže: „…Fotograf sebe projicira u sve što vidi, poistovjećuje se sa svime kako bi to bolje upoznao i osjetio…” Oblikovanje svjetlom postaje način igre za autora, ali i za promatrača. Bilježenje, zaustavljanje trenutka podijelilo je doživljaj vremena. To je utjecalo na memoriju pojedinca što kao posljedicu nosi promjene u socijalnoj konfiguraciji doživljaja i odnosa. Efemerni se trenutak, zabilježen na fotografskom materijalu, percipira u tijeku vremena. U igri su prošlo vrijeme koje nudi odraz i buduće vrijeme u kojem taj materijalizirani odraz traje. Vizualnim se jezikom otvara metaforično, indirektno suočavanja s realnošću kao skupom pristupačnih entiteta. U međusobnoj interakciji između promatrača i predmeta promatranja, uvođenjem iskustva promatrača pri opisivanju sustava, razvila su se nova shvaćanja o našoj spoznaji. Jer, danas smo svi u mogućnosti bilježiti ili vidjeti tuđe trenutke. Svi smo postali fotografi i promatrači. Očito je da treba brisati stari pojam „promatrač”, a na njegovo mjesto postaviti novi: „sudionik”. Naravno, fotografija nije izgubila svoju važnost unutar vremena koje obilježava, ali je zasićenje slikama dovelo do izbirljivosti. Fotografija je prešla na drugu stranu samovažnosti. Ukoliko je skoro sve već snimljeno, uključujući daleki svemir ili unutrašnjost tijela rendgenskim zrakama, preostaje nam zamor gledanja. Nakon napona stoljeća obilježenog fotografijom slijedi selekcija. Fotografu preostaje istraživanje mogućnosti da ponovno prodre do promatrača i da ga zainteresira, ovaj put ne samo za fotografirani motiv već i za svoj, osobni izričaj interpretacije motiva. Fotograf sada ima dvije dužnosti: ukrasti motiv i uz to prisvojiti interes promatrača. Promatrač više ne prihvaća „čudo” realnosti na fotografskom papiru već je postao probirljiv. Ova igra suočava partnere: fotografa i promatrača. To je suočavanje uvijek privremeno i vezano za više diskursa. Realnost je uvijek polazište i okosnica fotografskih radova. Pritiskom na okidač događaju se spontani nadrealizmi i bez želje. Svaka je svjetlosna bilješka, odmah poslije okidanja, nadrealna jer bilježi jedan u nizu već prošlih trenutaka. To je uvijek vizualizacija tijeka osobnih sadašnjosti i svjedok mijene.

Pojmovi TIJEK i MIJENA tematski su okvir likovnog projekta sa znatnim učešćem medija fotografije. Prema izabranim radovima gradio se projekt. Izložba predstavlja radove koji odgovaraju na temu u nekom od slojeva interpretacije. Radovi svjedoče kontemplativno poniranje i osobni doživljaj. U konačnici je očito da rezultati problematiziraju sadašnjost oslanjajući se na vizualne komentare trenutaka. Tendencije radova se prelijevaju. Prisutan je široki dijapazon tehnološki, tematski, koloristički i kompozicijski raznolikih radova. Ispalo je da je inicijativa urodila snažnom produkcijom heterogenih pristupa autora koju možemo smatrati umjetničkom. Iako nisu svi radovi u mediju fotografije, smatram da tehnologija ne određuje status djela. Radovi prihvaćeni u projekt pokrivaju mnoge od silnica života: grubost, nježnost, osobno, javno, prisutnost, neprisutnost, kolektivno, ekološko, socijalno, erotsko, političko, ekonomsko, vjersko… Svi radovi prihvaćeni u projekt plasirani su pažljivom postavom čineći privremene cjeline.
Sada, na kraju opsežnih poslova u ime Nine Šperande i osobno mogu reći da ova mala svečanost fotografskog medija izaziva radost. Zahvaljujem svim autorima i suradnicima na realizaciji projekta. Slijede komentari za svakog selektiranog autora i njegov rad. Krenimo abecednim redom.

Eugen Borkovsky, kustos projekta, IV. 2014.

Komentari o radovima (abecedni red)

Fraktalna formacija nema vrijeme. Njeno mjesto je relacija, a ne pozicija. Fraktal je objekt koji daje jednaku razinu detalja neovisno o razlučivosti koju koristimo. Umjetnik smije zadržati trenutak, izdvajati iz mogućnosti strukturu, ideju oblika, na način koji želi. Michal Adamovsky to čini prikazom muškog, možda i svog tijela. On nam ne prikazuje omot, ambalažu, tjelesnost. On plasira vibracije, titrave mogućnosti tijela. Nutrina unutar privremenog oblika postaje treperenje. Rad naziva Line of force, Silnice. Ovime nas poziva u ideju bića, da preskočimo koru, stav, socijalni odnos. Ukazuje nam da čovječje nije status niti uspješnost ili omiljenost u društvu. Ljudsko je u frekvenciji. Tijek i mijena odigravaju se u tehnološkim eksperimentima i u vizualizaciji poput ove, a koja odražava ideju ovog projekta.

Adamovský Michal

Michal Adamovsky potpisuje još jedan rad. Dojmljivost postiže prezentacijom sredstava izvedbe. To je metak i višeslojna nakupina papira. Umjetnik u neispunjenu, neispisanu bilježnicu upisuje putanju i rezultate razaranja streljiva. Proces je jednostavan: pucanj u sloj papira. Rezultat je ispisan agresijom, silinom oružja koje prodire i oštećuje tkivo plemenitog materijala. Ovaj rad nas upozorava na dramatiku stanja vremena koje dijelimo. Recentni povijesni trenutak rjeđe je ispisan plemenitim mislima. Češće je određen čvrstinom jačeg, grubljeg, agresivnijeg. U suvremenosti to više nije neka osoba ili narod već kapital u svom divljanju. Ljudi su sredstvo. Mi smo bespomoćni i poput listova papira isprženi gramzivošću profita. Trag vatrenog dokazivanja snage u srazu je s nježnom dušom. Autor posprema elemente događaja. I oštećeni, knjiga s progorenim listovima i agresivac, metak, bivaju upakirani u ambalažu građanske podobnosti. Izuzetan rad koji upozorava. U našim osjećajima ostavlja tragove osvješćivanja.

Atanasov Martin

Prispodobe iluzionističkih uvjeravanja o početku i kraju, koji u životnom (među)vremenu traži poslušnost, izvrgnute su ruglu radom Martina Atanasova. On čini jednostavnu akciju: oko svoje glave zamata jeftini svjetlucajući ukras. Dio je to asortimana dekora kojeg se rabi u vrijeme zimskog solsticija, kratkodnevnice koja je zlorabljena i kamuflirana u Božić. Lijepi dio stanovnika Plavog planeta poštuje ovu transmisiju prirodnog događaja u ritual fanatično – interesne skupine ljudi koji sebe nazivaju vjernicima. Rituali se obavljaju u podružnicama halapljivih centara moći, u nametljivim i glomaznim crkvama ili prodajnim centrima. Prirodna mijena ovim obilježavanjem biva priznata, ali je kamuflirana i pretvorena u potrošačku svetkovinu. Autor provokativno svoj rad naziva HERE COMES JESUS. Tok radnje videa svodi se na svjetalca koja bljeskaju u industrijski programiranom ritmu. Umjetnik parafrazira stanje pojašnjavajući: „…Slika Isusa, koji ispunjava moderni koncept Božića u 21. stoljeću…” Potrošačko ludilo koje se događa dirigirano, krajem XII. mjeseca, osuvremenjeno je uporabom struje. Tako je iskonstruirana drama dobila karakteristike Disney Landa. Nikolu Teslu je vjerojatno sram.

belic dario

Urbano uvijek ima dva lica. Jedno lice je umiveno, nosi reprezentativnost i ulaštenost. Drugo lice se ne pokazuje; ono nije reprezentativno. Njega se prikriva. Dojmljivom serijom fotografskih radova Dario Belić nam otkriva da ono ipak postoji. Zavirujući i istražujući zakutke grada, gdje rijetko tko nepozvan uđe, otkriva nam drugu sliku urbanog. Niz fotografija detalja iz unutrašnjih dvorišta u Savskoj ulici u Zagrebu, u prvi mah izaziva lirske konotacije, primjerice, podsjećanja na djetinjstvo. No, autor ove prostore ne bilježi ljudima. Stara lopta, vlažni zidovi, mrtvo stablo, zahrđale rešetke, istrošeni odjevni predmeti, razbijeno prozorsko staklo, odaju problematiziranje grubog povijesnog trenutka. Poznata su nam predgrađa mega-gradova u kojima nehumano žive ljudi bez identiteta. Kapital, u početku industrijalizacije, pod krinkom napretka pozdravlja pučanstvo koje pred feudalnim gospodarima preživljavanje traži u gradu. No, uskoro se profit i grad očituju kao nehumani. Povratka nema. Zemlja i imanje su izgubljeni, akterima preostaje prodavanje vlastite radne snage. I, kao što bijaše na početku epohe kapitalizma, svjedoci smo da pomamljeni kapital danas nudi ono isto što je nudio odmah nakon svog rođenja: bijednu nadnicu, mala ili nikakva socijalna prava, nemogućnost pritužbe, nemogućnost izražavanja glasa pojedinca. O tome piše Marko Lederer, u odličnom članku povodom uličnih incidenata u Londonu, Madridu, Ateni, Berlinu, Parizu i drugim mjestima: „…Kapitalističke demokracije danas nam se nameću kao nezaobilazne tvorevine. One se smatraju jedinim sistemom koji može omogućiti kvalitetan životni standard. Za alternativu nam nedostaje hrabrosti. Čak i oni koji su iz očaja izašli na ceste diljem Europe ne bore se da bi promijenili sustav, nego kako bi izborili pravo u njemu sudjelovati.”

Suvremeni nomadi više ne istražuju teritorij temeljem slučajnosti, avanture ili hrabrosti putovanja. Oni ciljano unaprijed dogovaraju destinacije koje žele. Zauzvrat dobivaju unificirana betonska zdanja s ili bez pogleda. Pogled je nešto skuplji. Marc Augé smatra da su prostori putovanja arhetip NE-MJESTA. Putnik prolazi kroz lokacije bez poimanja identiteta ili spoznaje posebnosti mjesta. Nešto slično događa se s turističkom destinacijom resorta, turističkog naselja izdvojenog od urbane lokacije, na kojoj boravimo sedam ili 14 dana, s doručkom ili punim pansionom. Putnik, turist dolazi na lokaciju, a da ju ne doživljava kao specifično mjesto. Iskustvo turista svedeno je na tekst, znak ili oglasnu ploču o uslugama u suženom smislu: depandansa, kat, lift, wc, plaža, bazen… Takve oznake zamjenjuju doživljaj lokacije. NE-MJESTA karakterizira minimalni socijalni odnos. Tako jedinka ne stvara vezu s NE-MJESTOM, tranzitnim prostorom koji služi za instant odmor.

Czanderle Michal

Hrvatska se pretvara u unificiranu ekonomiju gdje ništa osim turizma nije u funkciji. Još gore, i hotelske destinacije i objekte smo poklonili kao da ne znamo sami voditi hotele nakon tolikih godina iskustva i uz studije turističkih smjerova raznih veleučilišta. Stotine tvornica je tranzicija ubila, tisuće ljudi ostavila bez posla. Postajemo zemlja uslužnih djelatnosti, konobara, kuhara, recepcionara. Michal Czanderle, iz Češke, kao jedan od posjetioca naše obale, vizualno komentira stanje. Rad naziva Various views. Ovaj odličan rad problematizira i osobni dojam i stanje okoline u kojoj je privremeno boravio. Arhitektura koja podliježe seriji komora za iznajmljivanje, kosi se s razvedenošću i ljepotom priobalja. Ovaj fotografski rad sadrži isječke razglednica gdje su izdvojeni arhitektonski, najčešće betonski, sklopovi hotelske ponude. Humorni pristup ideji ljetovanja na Jadranu autor plasira kao niz. Tako je vjerojatno doživio i serijski tretman na nekoj destinaciji.

Potrebno je reći da su Česi i Slovaci bili među prvim gostima koji su otkrili jadransku obalu. Dugujemo im ispriku zbog zanemarivanja nakon rođenja mlade nam domovinice. Tada su ih bahati iznajmljivači i drugi naši turistički djelatnici zapostavljali, a preferirali njemačke ili talijanske ljetne posjetioce.

Dousa Jan

Jan Douša predstavlja zanimljiv rad kojeg formalno temelji na nizu, seriji, ponavljanju i ideji tijeka. On uzima gotove fotografije datirane otprilike 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Radi se o skijalištu, planini na koju ljude penje žičara, sedežnica. Radnja na fotografijama odvija se u toplije godišnje doba jer nema snijega. Autor uzima C/B fotografije urađene na istoj/sličnoj lokaciji. Može se pretpostaviti da je na toj poziciji neki fotograf instalirao svoju opremu i ovdje sačekivao i bilježio osobe koje bi iz doline prispjele na vrhunac. Najvjerojatnije bi fotografije poslije ponudio akterima koji bi se prepoznavali. Jan Douša ponavlja tri motiva/osobe i ponavlja ih nekoliko puta čineći humorni niz. U pozadini se vidi osoba koja na sljedećoj fotografiji dolazi u prvi plan. Imamo dojam beskonačne trake. Ljudi dođu, prođu, odu. Takve situacije imamo na mnogim atraktivnim, turističkim destinacijama širom svijeta. Bez obzira što su fotografije nastale u vrijeme ruske dominacije, one nose ideju univerzalnog. Problematiziraju stanje svijesti i ljudi koji se usude i ljudi koji ne smiju otići daleko od lokacije stanovanja. U povijesti, sistem industrijskih pokretnih traka trebao je osloboditi radništvo od teškog rada. No, poslije postaje osnovni formalni problem zamjene za radnu snagu, razlog otkaza radnicima. Kapitalizam je ovim sistemima napretka uspio postići pojeftinjenje rada i unaprijediti eksploataciju, ali isključivo u svoju korist. Radniku nije olakšao jer je radnik postao suvišan i završio na ulici. Ova pokretna traka na radu Jana Douša ipak je služila za opuštanje i bijeg od svakodnevnice.

Durbáková Veronika

Odrastanje uvijek nosi nelagodu i osviještene i nametnute konvencije. Često su to neželjena pravila. Veronika Durbakova kreće u promišljanje iz razloga osobnog sjećanja. Ideja propitivanja svog odnosa prema situacijama koje su se dogodile iziskuje hrabrost. Dramatika i reskost prikazanih situacija govori o ozbiljnom doživljaju. Odgoj, pedagogija dobrih ili loših roditelja uvijek je svedena na uvjeravanja o kompromisima. Osobnost, posebnost se pokušava ukinuti, a pojedinca se tjera u kolektivno prihvatljivo ponašanje. Autorica progovara u prvom licu. Triptih obilježava osobnim. Ona plasira tri režirana motiva. Sva tri odišu egzotičnim, napadnim, pink kolorom. Prvi motiv donosi dekorativno ovalno ogledalo i kaktus. Asocira na falus i vaginu. Drugi rad prezentira živu životinju pod staklenim zvonom. Radi se o bijelom zecu na dizajniranom staklenom pladnju u roza okruženju. Asocira na zametak. Treći dio triptiha donosi pramen kose, opet u roza tonovima u okolnostima kupaonice. Ove situacije, povezane u triptih, kao da govore o nesigurnosti odnosa želje i ostvarenog. O stasanju koje nosi propitivanje emocionalnog određenja. Kao da se autorica želi osloboditi nesigurnosti neminovnog slijeda događanja vezanih uz erotiku. Tako su ogledalo i falusoidni kaktus priča o ideji/želji. Zec pod staklenim zvonom je osobni osjećaj trenutka inicijacije. Izrezak scene u kupatilu problematizira određenja. Nigdje nema osobe, prisutni su samo znakovi. Scene prenose umjetničine dileme. Ona je čas u djetinjstvu, čas u zrelosti. Dok bi djetinjstvo željelo pustiti krik nezadovoljstva, zrelost ne dozvoljava krik već samo interpretaciju i komentar. Pretpostavljamo da je bilježenje uslijedilo događaju. Bez obzira na to, autorica postiže odličnu bilješku stanja predočenu nizom fotografija, nizom događanja unutar tijeka kojeg nazivamo životom.

Folk Cenek

Osim velikih, opranih, dizajnerski obilježenih izloga u gradovima postoje i paralelni svjetovi slučajnog uređenja izloga ili fasade. Neautorizirane intervencije u urbanom prostoru zapaža i fotografskom tehnologijom evidentira Cenek Folk. Izvjesna poetika ulice zrači iz radova. Ovjekovječeni oblici fotografskom tehnologijom govore o tijeku i vremenu. Tijek se očituje promjenama, a promjene se događaju u vremenu. Autor dokumentira razdoblje u kojem i mi živimo. Nesigurnost promatrača, radi li se o istom ili različitom mjestu, autor podupire potvrdnom tvrdnjom i obrazlaže kako je na radu ista scena koja se u vremenu promijenila. Ovdje je u ponudi senzibilno primjećivanje i strukovno bilježenje. Konglomerat vizualnih informacija primiren je odustajanjem od boje. Ostaju nam na doživljaj čisti oblici bogatih tonova. Začudna mješavina sloja, oblika pukotine, uklopljenih obavijesti, tragova grafita progovaraju o suvremenosti. Kadrovi ilustriraju neurozu vremena u kojem svatko pokušava izgovoriti neku potrebu. Ovaj motiv svjedoči mnogim aktivnostima na ili s raznorodnim materijalima koji prethode fotografiranju. Tu je postavljanje teksture drva, razbijanje stakla pa plakatiranje i ulično slikarstvo. Ponovno se pojavljuje plakat pa slijedi izvedba grafita pa obavijest. Fotografija ih sve ujedinjuje u odličan konceptualni likovni rad.

Ilic Igor

Marc Augé definira ne-mjesto kao prostor s kojim ne možemo poistovjetiti svoj identitet, kojeg ne možemo doživjeti kao mjesto susreta. To su prostori u kojima se mimoilaze tisuće ljudi, a da ne stupaju u prisniji odnos ili neurbane lokacije gdje nećemo susresti nikoga, gdje smo zalutali i ne želimo tu više nikada biti. To može biti i cyber prostor kojeg karakterizira površnost virtualne komunikacije. Ova socijalna definicija pojma podliježe propitivanju i ovisi o osobnom stavu. Moguća razrada ide kroz tri stupnja: definiranje ne-mjesta/mjesta bez identiteta. Na drugom stupnju je odnos koji se stvara između osobe i takvih lokacija. Treći stupanj je materijalizacija, vizualizacija takvog ne-mjesta. Sličan postupak čini Igor Ilić. On podastire knjigu, predmet s listovima, na čijim stranicama nalazimo raznolike krajobraze. Fotografije nemaju kolor već se tonovi rasprostiru unutar crno-bijelog raspona. Izvjesno sivilo karakteristika je svih reproduciranih fotografija. Zapažamo široke pejzaže koji asociraju osamljenost i tjeskobu. Autor Igor Ilić obrazlaže intenciju: „… ‘Nema me’ je serija fotografija koju karakterizira praznina, odsustvo i negdjedrugost predstavljena kroz niz pejzaža snimljenih pomoću google earth pretraživača.”

Promatrač, pregledavajući podastrte krajolike, prema vlastitom senzibilitetu ili iskustvu procjenjuje ponudu lokacija. Autor se trudi ne prikazati, ali upravo time izaziva pažnju. On se pokušava povući izvodeći izvjesnu kontradikciju: nudi predmet, a pokušava ne ponuditi sadržaj. Odlazeći na izložbu ili listajući ilustriranu knjigu, prilazeći nekoj vizualnoj ponudi, imamo ideju vidjeti, osjetiti. Ukoliko ponuda ne izgovara neki znak, možemo biti razočarani. U ovom slučaju shvaćamo da autor pokušava biti u trendu propitivanja smisla svih stvari. Promatrač je tako na neki način izazvan, isprovociran da preispita realnost, ali i ideju predmeta fotografije kao bilješke nekog trenutka/stanja. U vrijeme poplave fotografija koje žele nešto poručiti, ovdje je prisutna ideja pauze, odmora od gledanja/iščitavanja. Skoro kao ponuda za meditaciju.

Kalkan Tjasa

Autorski obilježenu, zanimljivu seriju radova predstavlja Tjaša Kalkan. Ona rad, niz fotografija s podnapisima, naziva „Negdje, Nakon”. Čvrsti radovi, argumentiran naziv i odlično obrazloženje karakteristike su prezentacije ove autorice. Ona kaže: „…kroz intimni dijalog s vanjskim podražajima i prizorima istražujem javni prostor. Nadzor javnih površina, ljudsko nepovjerenje, sve češća paranoja zbog nadzornih kamera i fotoaparata, ili pak vlastita nesigurnost i nelagoda često su razlog nemogućnosti fotografiranja…” Na mjesta ili na ne-mjesta ona namjerno dolazi kasnije. Zapravo, dolazi na vrijeme, ali ih bilježi kasnije. Autorica osjeća bliskost i prihvaća te nepoznate ljude jer, kako kaže „…oni postaju dio našeg toka svijesti… usmjeravam pažnju na misli koje oni izazivaju…”. Tko nema takvo iskustvo? Pomalo nadrealne u prvom pogledu, situacije odišu trenucima. Autorica drsko progovara o stvarima koje se prešućuju. Ljudsko, tjelesno i socijalno ovdje se prelamaju u ispovjednoj nomenklaturi iskrenosti. Pitamo se, hoće li to stanje iskrenosti trajati? Nažalost, civilizacija globalizacije u koju smo uronjeni ne liječi osamljenost, upravo suprotno, potiče ju. Jer kapital, politiku i institucionaliziranu profitersku vjeru ne zanima jedan čovjek. Pojedinac je nebitan. Važno je imati krdo kojim se manipulira. U korist nekog višeg, uvijek materijalnog interesa pojedinac može poginuti, umrijeti od gladi, jednostavno nestati u nekom od ovakvih pejzaža. Problem se pojavljuje kad svi postajemo šutljivi i poslušni. Kad spoznamo da bi naše izgovorene misli mogle biti u neskladu s „javnim skladom” prestajemo izgovarati. Onda nas boli želudac.

Korenkova Silvie

Svako izlaženje pred publiku javni je čin. Uobičajenu socijalnu interakciju autora i promatrača, izložbu, Silvie Kořenková koristi za ispovijed i za sučeljavanje. Ona predstavlja dokumentacijski niz fotografija koje je snimila tijekom studijskog boravka u Londonu. Ona tamo izvodi autorsku uličnu akciju. Spajajući osobnu nelagodu od izlaska na prometna mjesta, performerskim radom pokušava se osloboditi nesigurnosti nastupa. Ona ispisuje na papir rečenice koje lociraju njeno stanje i pomažu dešifriranju nelagode. „…Ne znam tko sam…, bojim se…, ne idem sama…” i sl. dijelovi su pokazanih, plasiranih tekstova. Zapise postavlja baš na mjesta kojima prolazi. Tako realizira uličnu izložbu svojih propitivanja. Nametanje informacija promatrač može pokušati dešifrirati no, uslijed bombardiranja informacija i komercijalnih reklama primjećivanje ovih „plakata stanja” postaje upitno. Moguće je da njihova jednostavnost i izostanak kolora privuče pažnju prolaznika. Kasnije, autorica fotografira situacije zajedno sa slučajnim namjernicima i tu fotodokumentaciju uvezuje u predmet, oblik knjige. Tako opredmećuje strahove koji, kad zatvorimo knjigu mogu nestati kao i sadržaj neke druge knjige kojeg smo nakon čitanja zaboravili.

laytadze lali

Pitanje osobnog identiteta tema je dva rada Lali Laytadze. Autorica predstavlja dva diptiha. Jedan je postavljen spojeno, a drugi se sastoji od dva razdvojena dijela, od dvije scene. Jedan rad, kojeg autorica naziva Untitled, duboko nas uvlači u propitivanje smisla postojanja. Snimak dijela tijela postavljen je u suodnos s praznom stolicom socijalno upitnog ruševnog prostora. Ideja gubljenja svrhe u suvremenosti sve se više provlači mladim ljudima koji su odlučili ne poslušati priče o uspjehu, novcu, bogatstvu, elitizmu… Nabrojeno ne nosi sa sobom misao o dobroti, ljubavi, suosjećanju, empatiji. Tu je naglašeno pitanje, kao što sama autorica kaže, osobnosti, samoće i odnosa s okolinom. Socijalni odnosi često traže previše kompromisa, posebno za mlade i slobodne duhove. Forsiranje ujednačenosti grupe, krda, stvara frustracije mnogim ljudima već u ranoj mladosti. Svi se možemo prisjetiti svoje socijalizacije tijekom koje smo nerijetko bili maltretirani od vršnjaka ili odraslih. Cijeli odgoj, i dobrih i loših roditelja, sastoji se od ponude kompromisa koje bi mlada osoba trebala prihvatiti. Autorica se određuje u okolini kao fotografkinja. Tome svjedoče perforacije filma kojeg autorica ne sakriva s rada.

Drugi rad Lali Laytadze, diptih, suptilno postavlja LGBT problematiku. I ovdje je u pitanju identitet, ali u odnosu na osobni izbor spolnog opredjeljenja, transrodnosti ili rodnog identiteta. Autorica u iste vizualne gabarite postavlja žensko i muško tijelo. Fizičke karakteristike žene prevladavaju na jednom radu dok se na drugom prelijevaju ka muškim oznakama. I ovim radom problematizirana su nametana uvjeravanja odgojem i/ili socijalnim okruženjem. Umjetnica postavlja pitanje rodnog identiteta: Jesam li ja žena ili muškarac ili nešto drugo? Mnogi ljudi dozvoljava da njihov spol znači i njihov rodni identitet. Taj osjećaj može biti pod utjecajem bioloških faktora, a još češće određen sredinom, socijalnim okruženjem. Često su to kulturološka uvjerenja i ideje o tome što muškarci, a što žene moraju biti i što se od njih očekuje. No, osjećaj određenog roda može imati veze sa sklonošću prema nekoj ulozi, našim ponašanjem ili erotskim fantazijama. Identitet je osobna, intimna stvar. To je ono što osjećamo u nekom određenom trenutku. Autorica postavlja pitanje: kako se osjećaju i doživljavaju akteri rada? Bilo bi pristojno da osjećaj roda ostavimo njima na odluku.

Lerotic jakov

Broj tri Pitagora smatra znamenkom dovršenosti jer sadrži tri kategorije: početak, sredinu i završetak. Tri su osnovne boje: crvena, žuta i plava. Kršćanska simbolika preuzima ovaj broj kojim predstavlja božansko. Tri mušketira, tri sestre, tri kralja, tri praščića, tri zvijezde, triangl, sve ove pojmove označava karakteristika trojstva. Ovaj magični broj Jakov Lerotić uporablja pri kolekcioniranju svojih fotografskih promišljanja. On predstavlja pet radova koji se prezentiraju kao triptisi. Unutrašnju vezu izrezaka realnosti čine tri glavne poveznice: strukturalne, geometrijske i smislene. Značajke pojedinih triptiha, tri strukture, tri kruga, tri kvadra, tri socijalne teme, tri geometrizirane dosjetke, objedinjene su kao neambiciozne, ali spoznate cjeline. Ovi nizovi od tri vizualizirane misli odišu svježinom autorskog izgovora. Slijed unutar pojedinog trodijelnog rada izaziva iznenađenja, cjeline su logično i likovno nerazrješive. Iako autor kaže: „…Triptisima objedinjujem prizore koji se međusobno ne moraju tumačiti…”, treba reći da se međuodnosi scena usuglašuju i pojačavaju. Upravo majstorstvo spajanja odaje majstora. Doživljavamo ovo promišljanje kao zrelo i bez ambicioznih ili trendovskih distanciranih odaziva koji bi mogli zadovoljiti samo malu grupaciju promatrača. Ovo je zaista vizualni haiku uradak: „…između slika nastaje prostor za gledateljeve slobodne asocijacije…”. Promatrač je poštovan i suptilno naveden da propita smisao podastrtih nizova shodno osobnoj sklonosti kaosu ili dogovorenom redu. Osobno, sviđa mi se ovaj organizirani kaos.

Mertová Fabiana

Impresivan, znalački režiran i montiran video-rad podastire Fabiana Alex Mertová. Autorica koristi priliku izložbene prezentacije pa miješa prizore samog videa sa scenama osmišljene galerijske prezentacije. Tako smo čas u dokumentu čas u majstorski oblikovanim scenama. Značajno je da ovi prijelazi ne umanjuju snažan dojam video-rada. Igrane scene izmjenjuju se s fotografijama kojima je vrijeme uvida određeno autoričinom režijom. Cijeli njen projekt inspiriran je Starim češkim legendama Aloisa Jiráseka. Njegovo povijesno štivo autorica uklapa u suvremenost na izuzetno inventivan način. I bez da detaljno poznajemo direktan kontekst, rad izaziva pažnju i budi mnoge asocijacije. Prateći radnju bivamo uvučeni u znakovite scene koje nas ne ostavljaju ravnodušnima. Shvaćamo da se ovdje problematiziraju muško-ženski odnosi i progovaranje o dominaciji. Unatoč dramatičnoj i podosta krvavoj legendi o Šarki, Libussi i Ctiradu video-rad situacije interpretira meditativno, uz mnogo pozitivnih emocija i naznačene erotike. Sve je podložno interpretaciji. Naravno, impresije se ne moraju podudarati. U ovom slučaju, očita je uložena energija koja rezultira natprosječnim promišljanjem. Uronjenost u dokument izaziva meditaciju. Pred nama je virtuozno realizirana poveznica legende i realnosti.

Miljesic Nives

Asketski prostor i asketsko tijelo. Prostoru je dodano tijelo ili je tijelu dodan prostor. Oba elementa su važna za dojam. Tijelo ne smije biti golo za javnu prezentaciju. Ne smije biti mršavo ili predebelo. Ne smiju se vidjeti genitalije niti erogene zone, Treba upotrebljavati koprene, sjene, vjenčanice, da se obnaženost prikrije. Nives Milješić radi sve upravo suprotno. Djevojka je gola, vidi joj se mršavo tijelo, dijelovi erogenih zona, a nazire čak i psihičko stanje. Zove se Morana i sliči na lutku. Čini nam se da nije dobro. Autorica u kadar pripušta elemente koji čine da tijelu biva oduzeta erotika, a naglašen asketizam, samopropitivanje. Mi ne znamo je li ime Morana pravo ime modela ili je postavljeno kao simbol. Ime Morana se veže uz praindijsku riječ “mara” što znači: silom umrijeti. U slavenskoj mitologiji spominje da je noću Morana ulazila kroz ključanice u kuće da bi mučila stanare, najradije djecu, tako što bi ih u snu pritiskala i oduzimala im dah. Od tuda i uzrečicama: Noćna mora. Uz to, verbalne uspomene na boginju Moranu su mnoge: Mori me žed, Mori me ljubav, Smori me itd. Arhaična Morana je letjela na metli i plovila na ljusci jajeta. Morana je boginja smrti i zime, pojavljuje se u raznim obličjima. Najčešće je opisana kao lik lijepe djevojke crne kose i izuzetno bijele puti, naglašenih očnjaka i kandži na rukama. Kasnije, ove odlike će biti pripisane novom biću, vještici. Fotografkinja Nives Milješić joj ukida moć, a lijepi slabost trenutka. Ritualnim bilježenjem tijela i znakovitog prostora izgovoreno je stanje. Ove asocijacije daju naslutiti da je ova Morana neko autoričino moguće Ja. Prenesen identitet. Ilustracija vremena krize, promišljanja, nesigurnosti trenutka. Ovaj ispovjedni solilokvij biva završen postignućem upečatljivih vizualnih rezultata. Uvučeni smo u osobnu dramu. Ali, moramo se vratiti u moguću realnost: Kasnije, nakon snimanja, Morana pije kavu i traži honorar. Problem uslužnosti pojavljuje se na pladnju obaveza.

PAULENKA MARINA

Dvije osobe istog spola u zagrljaju. I više od toga, serija koju potpisuje Marina Paulenka, govori kako to nije zagrljaj prijateljstva već ljubavi. Sinopsis gradacija značenja: želja, zavođenje, realizacija, veza, poštovanje i ljubav. Odnos uvlači erotiku kao najnormalniji, esencijalni dio odnosa. Ovo je niz voajerskih ili osobnih vizualnih svjedočanstava rijetkih životnih trenutaka ispunjenih emocionalnim nabojem. Ali: evo prilike za paniku! Svjedočimo kako se ponovo želi uvesti pticu rodu u biografije. Sili nas se da djeci pričamo bedastoće o Adamu, Evi i zmiji. Biti s istim spolom ili griješiti sam sa sobom je blud. To treba zabraniti, viču čistunci s pozornica. Optužuje se priroda sama jer, ako je uvela nepoćudne organe na našem tijelu, zašto oni tijekom evolucije nisu zakržljali? Zašto nas erotski privlači isti ili drugi spol? Zašto neki vole starije, neki mlađe, a neke ljude privlače vitkost manekenki i nabildanost dok se neki pale na mršave i bez mišića…? Tko smije odrediti pravila?

Pokušavaju nam se nametnuti rigidne norme pozivanjem na falsificirana svjedočanstva iz nesigurne povijesti koja se međusobno čak i pobijaju. Mnogo više od društvenih uređenja na odrastanje i osvješćivanje negativno utječu religije. Utemeljene su na interesu pa im nije strana licemjernost. Prešutno, primjerima pokazuju, kako se smije i ono što se ne smije, samo da to nitko ne vidi. Ali, to nije sve zlo. Prečesto, već od malih nogu, djecu podajemo ideji autoriteta i poštovanju materijalnih vrijednosti. Odrasli propagiramo poštenost, vrijednost i zalaganje, a da naš trud i rad nisu adekvatno vrednovani. Tako je cijela organizacija suvremenih društava, od rođenja malih bića, podređena zakonu imanja, a ne zakonu voljenja.

Marina Paulenka drastično ruši konvencije. Ona predstavlja kolekciju fotografija na kojima svjedoči trenutke intime dvije osobe istog spola. I riječ „istospolne” biva podcrtana u hrvatskom pravopisu. Treba ih odijeliti na „isto-spolne”. Ali to ne želimo. Želimo kvariti pravila zatucanim i lažnim materijalistima vjere. Jer, umjetnik na izložbi ne ide skupljati milodare. On daruje ideju. Pop, fratar, religijski radnik bez srama skuplja materijalno. On ne daje račun i ne podliježe PDV-u kao svaki drugi pregalac. Zaista, sramotno. Da se vjera nije podijelila kroz povijest na pravoslavnu, katoličku, protestantsku te Islam, još bi spaljivali sve koji misle i ponašaju se drugačije.

sarkova eliska

“I am giving freedom to my feelings and thoughts”, kaže Eliska Šarkova u obrazloženju svoga rada. Ona predstavlja kolaž sukladnih segmenata. Svi su tonski i oblikovno uklopljeni u likovnu cjelinu. Nakon ukupnog doživljaja, zavirujemo u segmente. Na njima zapažamo tonsko-slikarske gestualne poteze/oblike koje autorica poštuje. Ona pomiruje slikarsko i fotografsko. Poštujući oba medija sklapa, kolažira polje suradnje oblika i boja. U povijesti najčešće imamo fotografiju koja samosvojno govori svojim jezikom ili slikarstvo koje, ponekad otkrivajući medij fotografije u premisi, izgovara svoj način. Ovdje su te granice umanjene. Iako sastavnice nalikuju na studijsko propitivanje svjetla, zamućenja i geometrijskih oblika, autorica je uspjela od raspoloživog materijala složiti snažnu cjelinu kultiviranog vizualnog promišljanja. Oblici koje prepoznajemo, segmenti sami ili u sklopu, bude i mnoge druge asocijacije. Tu je ideja fraktalnih pojava koje ne možemo vidjeti, ali ih već možemo pojmiti. Svakako su prisutne različite boje, topline svjetla kojima je, na ovom izvrsnom radu, suptilno oglašena promjenljivost i neprekidno, uporno kretanje svega oko nas i u nama samima.

savic urska

„Bitter butter” naslov je zbirke kolaža autorice Urske Savič. Ona uzima vizualne segmente poznatih reklamnih ili osobnih događaja te s njima tvori izvjesnu mitsku vokaciju rada. Tu su povijesne, stare fotografije, izresci tekstova iz novina, fotografije grupa ljudi ili pojedinaca, TV-ekran, ponešto od kućnih ljubimaca, citat revolucionarne pjesme… Iz ovog šarolikog materijala ona oblikuje i kolažira listove smisla. Ovaj niz zapažanja i upozorenja uvezuje u predmet, knjigu. Naslovom Gorki maslac autorica parafrazira Poznati kolaž Johna Heartfielda iz 1935. godine u prigodi otkrića margarina: „Hura, maslac je gotov” (Hurrah, the Butter is Gone!). Još tada autor karikature sluti i ukazuje na mračnu, fašističku budućnost vremena koja je uslijedilo.

Promatrač se mora udubiti u situacije kako bi mu cijeli projekt postao čitak. Autorica pojašnjava: „Gorki maslac je zbirka kolaža nadahnutih percepcijom situacije u svijetu danas…”. Ona pokušava izazvati osvješćivanje. Stanovnici Plavog planeta još nisu shvatili novokomponirani fašizam koji se plasira pod parolama demokracije i globalizacije. Prijeteći dio povijesti koji se nekad pojavljivao na uskom dijelu planete, u nacističkim državama, pojavljuje se opetovano, ali u mnogo širim i prikrivenijim razmjerima. Tada se utjecaj, potican nacionalizmima, rasama i ideologijom, morao fizički plasirati. Danas je utjecaj na pojedinca mnogo jednostavniji. Prije svega, smanjivanjem kvote multidisciplinarnih saznanja i pojednostavljivanje i specijaliziranje edukativnih područja, razvijenim sistemom medijskih dezinformacija, dozvoljavanjem vjerskih fanatizama utjecaj na privatnost pa do uporabe drona. Ovi zabrinjavajući rezultati tijeka civilizacije izazivaju crne slutnje. Autorica ipak, na humoran, sarkastičan način komentira suvremenost rabeći medijski poznata događanja.

Urška Savič nudi još jedan rad. Ovaj puta je to video u kojem propituje medij i promatračevu pažnju. Ona na celuloidnu traku gestualno urisuje, grebe linije koje kroz nizanje postaju oblici. Njima bombardira promatračevo oko jer se sekvence naglo izmjenjuju, opetuju, formirajući različite oblike ili ideje oblika. Naslovljujući rad kao State of mind/Stanje uma, autorica provocira i apelira na promatrača želeći ga osvijestiti. Želi ga navesti da primjećuje stvari i situacije kakve one jesu, a ne prema kontroliranom plasmanu reklama i medijskih kontroliranih i usmjerenih informacija.

Shan

Različitosti civilizacija još su intenzivno prisutne na Plavom planetu. Iako samouvjereno mi, stanovnici tzv. zapadnih demokracija, vjerujemo kako u 21. stoljeću baratamo svim stvarima, postoje na nekim predjelima planete Zemlje kutci kojima se čudimo i koje nismo uspjeli do kraja uništiti. Danas ih poštujemo zbog autentičnosti, a nažalost i zato što nemaju resurse koji zapadu trebaju. Jedan od takvih kutaka je Tibet kojeg na svojim radovima predstavlja Xiaohui Shan. Veći dio dojma povlači nam egzotičnost sredine gdje su radovi nastali. No, autorica uspijeva postići autorstvo izborom, sadržajem i organizacijom kadra. Ovi radovi izabrani su iz veće serije uradaka. Izabrano možemo ugrubo svrstati u socijalno-portretne teme. Uz to pažnju privlači i izdvojeni rad gdje se osobe ne pojavljuju. Na tom radu koji je jedini u C/B tehnici, iskazana je snažna prisutnost čovjeka iako ga formalno na fotografiji nema. U kadru je odjevni predmet sapet za žičanu ogradu koji kao da na vjetru bruji mantru. Umjesto molitvenih zastavica pojavljuju se hlače. Ova bizarna izmjena uvodi dramatiku. Svjedočanstvo je to o virtualnosti svakodnevnice. Ostale odlične fotografije koje potpisuje Xiaohui Shan odaju autoricu koja senzibilno zapaža svijet da bi ga autorski zabilježila. Njene fotografije djeluju kao eseji o trenucima. Daju se čitati na više razina kao socijalne, političke i emocijama ispunjene bilješke svjetlom. A sve ispunjeno dozom humorne evokacije.

straka jiri

Mali, ali dramatični video-rad predstavlja Jiři Straka. Od prvog trenutka do kraja niza sekvenci autor uspijeva zadržati našu pažnju. Scenarij je sasvim jednostavan: autor snima sebe kako hoda po nesigurnoj površini vode prekrivenoj ledenom korom. Zvuk je funkcionalan i dokumentira događanje dodajući dramatiku. Ovo malo remek-djelo bez dekorativne ambicioznosti progovara o upornosti, a ujedno i o oprezu. Spaja pokrenutu avanturu i sigurnost promišljene reakcije. Ljudskost, sasvim obični koraci pretvaraju se u pažljivo ispitivanje prije sljedećeg zakoračivanja. Rad nosi ideju nesigurnosti civilizacije u koju smo svi uronjeni. Tlo nam izmiče pod nogama uslijed socijalno-političkih nelogičnosti, ali i pred prirodnim zakonima koje kršimo. Ljudski je rod uobrazio da je jači od samog sebe i od prirode. No, zaboravljamo kako smo i sami prirodna bića bez obzira na kemiju ili genetske promjene kojima se izlažemo, htjeli to ili ne. Jiri Straka odlučuje ispitati teritorij unutar nekog svog osobnog stanja. Njegova avantura, vrhunski sklopljena u ovaj video-rad, daje nam znak, upozorava nas na naše mogućnosti koje ne treba precjenjivati. Sreća je na ledu, ali i na obali, pokraj nesigurne sjajne površine. Iako autor navodi da je ovaj uradak eksperiment, osobni i vizualni, možemo ga prihvatiti kao odličan umjetnički rad. Iskrenost šetača u dijalogu s prirodom ogleda se u iskrenosti i snazi rezultata video bilješke.

Sertovic Dino

Naša civilizacija bilježi se zagađivanjem okoliša. Ona proizvodi predmete čiju kvalitetu mora zlorabiti vrijeme. Činjenica je da su prirodne čak i najlon vrećice. One nisu natprirodne, ali im za razgradnju i ponovno uvrštavanje u elemente treba zaista dugi niz godina. Isto je i s automobilskim gumama. Naše licemjerje je vrhunsko: kad kupujemo nove gume tražimo da traju zauvijek. No, one imaju rok trajanja koji je kapitalizam odredio ne bi li ponovno morali kupovati istu stvar jer se „stara” potrošila. Dino Šertović progovara o tome. On predstavlja dramatičan pejzaž u kojem dominiraju odbačene automobilske gume.

Autor postavlja odlično pitanje: „…Koliko je prizor štetan za okoliš, toliko je i likovno atraktivan, pa se stoga postavlja pitanje:kako odvagati te dvije činjenice?” Autor problematizira vizualno zagađenje okolice. Osim automobilskih guma, sve crkvice na brežuljcima, zidinama okruženi stari gradovi, spomenici poput kipa Isusa u Rio de Janeiru ili neboderi u Kataru ili New Yorku zapravo su vizualna zagađenja. Tu pripadaju i klaparanje crkvenih zvona ili vikanje s minareta koji zvučno zagađuju okolicu. Turizam i mega hotelska zdanja ili kampovi po prelijepim uvalama pripadaju istom napadnom mijenjanju krajolika.
Iako scena izaziva burnu reakciju promatrača, autor bilježi situaciju bez naglašenog stava. Tako rad pripada više dokumentarnoj nego artističkoj fotografiji. Svakako, ovim zapažanjem i prezentacijom upozoreni smo na stanje civilizacije.

Serventic Nikola

Kako je ugodno vidjeti dojmljive radove kojima nije neophodno u startu saznati značenje ili intenciju autora! U ovom slučaju, Nikola Šerventić nas upozorava na naše ponašanje. On progovara o borovima, jelkama koje volimo: „…poslije blagdana Božića…prikazuje mjesta na kojima ih ljudi odbacuju, takvim postupkom postaju potrošačka masa koja bezglavo, iz ustaljenih običaja žrtvuje život da bi slavila život…” Čini se da i sam autor poštuje taj falsificirani blagdan. Radi se o zimskom solsticiju, suncostaju, kojeg katolička crkva pretvara u Božić. Crkva i kapital se podupiru pa su taj datum pretvorili u tzv. vrijeme darivanja što znači kupovanja, trošenja, zarade prodavačima. Tim slijedom, u to vrijeme darivanja, ubijamo stabalca i trošimo. Često, prečesto trošimo na besmislene predmete bez prave ideje što kome pokloniti, ako uopće treba pokloniti predmet, a ne pažnju.

Ovim radovima autor poklanja pažnju mrtvom i živom stabalcu. Uz to vizualizira odlične duele urbano-neurbano. Ili, urbano po obliku, a neurbano po ponašanju. Kad živimo na selu bivamo svjedoci ciklusa svakogodišnjeg rađanja i umiranja. Tada smijemo ubiti neku biljku da bi oslobodili ili preodredili neki prostor za neku drugu vrstu. Kad smo u gradu, ovisimo o tržnici. Ukoliko smo svjesni građani onda poštujemo zbilju, shvaćamo cijenu urbanog i značenje ruralnog. Generalizirano, problem je „građana” koji urbani okoliš doživljavaju kao ruralni pa nemaju ideju odlaganja otpada. Tu nastaju nesuglasja. Čini mi se da je to i ideja ovog niza izuzetnih diptiha Nikole Šerventića. On nas upozorava na nesklad forme proslave i posljedica. Crkva se o tome i tako ne oglašava, ona je pobrala milodare, drugo je se ne tiče. Još nigdje na propovjedi nisam čuo da se ekologija tretira kao situacija. Obično je važnije legalno piti vino i ne pitati o tajnama vjere. Ako pitaš, nemaš pravu vjeru, osobno iskustvo. Strašan rezultat uljudbe! Zahvaljujemo autoru na uprizorenju posljedica post-diznijevskih obilježavanja zimskog solsticija.

Speranda Nina

Homo ludens. Čovjek igrač. Kreativnost i igra su putovanja u nepoznato. Pomiriti stečeno sa svojim osjećajima i senzibilno reagirati na oblik može samo umjetnik. Bez kalkulacija. Igrajući se. Naravno, temeljem obrazovanja, iskustva, senzibiliteta. Igra obuzima, ona se ponaša poput pokretača, inicijatora mijene. Ona može biti simbolična, formalna ili realna. Nina Šperanda nudi igru. Ona plasira ideju dogovorene slučajnosti kao pandan organiziranom kaosu. U žižu uzima teritorij iz kojeg potječe, potkontinent, poluotok Istru na sjeveru Jadranskog mora. Podloga, materijal iz kojeg oblikuje čarobnu formu jest mapa Istre autora Matthaeusa Seuttera iz 1720. godine. Rad prezentira u prozirnom kubusu koji ga štiti od neželjene uporabe. Igra kartografskom projekcijom Nine Šperande grubo urušava svrhu karte, snalaženje i određivanje odnosa tijela i predmeta u širem prostoru. Zemljovid umjetnica koristi u svrhu slučajnog određivanja, pogađanja budućnosti. Ova ideja potječe iz njene mladosti kada su se presloženim oblicima papira pridavale proročanske uloge. Sam naslov rada, Istok-Zapad-Sjever-Jug, govori o izvjesnom nomadstvu, ideji odlaska pa dolazaka bez fanatizma, ali s radošću prepoznavanja širina mogućnosti. Identitet se ne može nametnuti. Kao pripadnica „plemena” koje je uraslo, ali i obilježilo mali teritorij zvan Istra/Histria, predstavlja se kao neopterećeni sudionik igre suprotne igri prijestolja u kojoj gube oni koji jako žele, a pobjeđuju oni koji osjećaju. Autorica želi kazati kako nacionalnosti mogu zaglibiti u isključivost. Kako pripadamo manjim dijelovima zemaljske kugle, regijama. Kako države, ukoliko su nekomforne ili prevelike ne nose i naš osjećaj pripadnosti. Poštujući bogatu povijest, ali i sadašnju liberalnost regije Istre, pronosi ideju da se ne treba odreći te posebnosti. Dječja igra mora ostati u svakoj ideji zrele osobe. Tako plemenitost ipak pobjeđuje materijalističke težnje. Umjetnik-igrač je kao putnik koji se usuđuje krenuti u nepoznato. Rizik gubitka maleni je ulog u odnosu na zadovoljstvo igrača. Jer: igra je jedino igra kad se igra zbog igre. Kada se igra zbog rezultata onda se to zove borba.

tomkova  Zuzana

Propitivanje o osobnom položaju unutar recentnog trenutka može rezultirati krizom ili dohvaćanjem stava. Zuzana Tomkova čini tehničkim faktorom, ali i individualnošću ispunjen eksperiment. Ona se bilježi 3D skeniranjem. Formalni rezultati su začudni oblici u kojima, negdje više, a negdje manje realno, raspoznajemo (njeno) ljudsko tijelo. Ova vizualizacija izgovara tonske zapise bez kolora što unosi dramatiku. Autorica rad naziva Auto portret. Osim profila s portretnim karakteristikama tu je raspoznatljiv još pogled iz ptičje ili žablje perspektive. Ostali prikazi odgovaraju nelogičnoj predstavi mašine koja po nekom programu izvodi transformaciju oblika. Zuzana Tomkova niz vizualnih, kompjuteriziranih zapisa uvezuje u format oblika knjige. Time je promatraču određen redoslijed zapisa. Plasman u obliku knjige, zbirke, čvrstog rasporeda, problematizira moguće interpretacije kada bi listovi bili slobodni i podložni mogućnosti plasmana prema nekoj drugoj viziji od autoričine. Čini nam se da autorica hrabro problematizira osobna stanja, ali nam ne dozvoljava uplitanje ili bilo koju intervenciju.

Trautmannová Tereza

Ljudski rod svim sredstvima pokušava uvesti red za sve stvari oko nas. Iz razloga što je čovjek društveno biće, kroz povijest imamo niz pokušaja organiziranja socijalnih grupa. Postaje vidljivo da se, iz praktičnosti, pokušavaju uvesti ili nametnuti neka srednja, prosječna određenja. Povremeno se pojavljuju i grubi diktati. Sve opcije žele organizirati tuđe živote bez obzira na pristajanje uklopljenih. Filozofi vjekovima pokušavaju uvesti red u misao. Religije doktrinama tumače nastanak i poredak stvari pa tamo gdje logika zapne, uvode tzv. tajnu vjere. Političari nameću neku zamisao o ustrojstvu podijeljenih cjelina pravdajući se uvođenjem nacionalnosti, ali uvijek pod okriljem ili po diktatu ekonomije. Uz ideju organiziranja socijalnih grupa pojavljuje se organizacija prostora. Na širem nivou to su zemljopisne podjele ispisivanje granica te javna arhitektonska i urbanistička rješenja. Već smo dresirani da prostor bolje doživljavamo na ekranu računala ili TV-a od pogleda uživo. Tereza Trautmannova jednim višedijelnim radom čini provokaciju. Ona postavlja ekran i fotelju u bizarne krajolike. Na ekranu prezentira istu sliku koju vidimo i uživo. Nama ostavlja da odlučimo u kojem obliku ćemo istu vizuru uvjerljivije doživjeti.

Na mikro planu nalazimo situacije uređenja prostora u kojima radimo ili stanujemo. Na još manjem planu imamo organizacije soba, polica, kuhinjskih pretinaca ili garderobnih ormara koji može biti kreativan ili površan. Upravo ovu, sasvim intimnu, osobnu ideju sistematiziranja predstavlja Tereza Trautmannova. Radoznalim objektivom ona zaviruje u spavaću sobu pa u frižider, kuhinju. No, ni to joj nije dosta. Ona bilježi i raspored veša na sušilu. Organizacija prostora, poredak stvari u ormarima ili kuhinji ima neki rok trajanja u određenom obliku. Najkratkoročnije i najpromjenljivije je stanje sušenja oprane robe, no sve je podložno mijeni. Unutar gabarita funkcionalnog predmeta nalazimo kolorističke blokove. Svakako, najupečatljiviji je prikaz garderobnog ormara s geometrijski podijeljenom površinom. Autorica, očito širokog obrazovanja, zamjećuje u starinskom ormaru raspored površina/tekstura po kolorističkim segmentima. Postignuti red, raspored kolora, podsjeća na likovna promišljanja Pieta Mondriana. Tereza Trautmannová u obrazloženju problematizira pojam domaćice, žene koja radi kućne poslove i vodi domaćinstvo. Ona fotografskom bilješkom primjećuje izvjesnu opsjednutost poslovima i idejom sklada kreatorice motiva koju također moramo uvažavati. Ova šarmantna, ali upozoravajuća serija radova ove, ali i druge opsesije stavlja na upit.

Zakharova Ira

Uživljavanje u uloge uvijek traži samodisciplinu. Kreatorica dvaju video-radova, Iryna Zakharova, od aktera uspijeva osigurati koncentraciju i samodostatnost. Autorica predstavlja video-radove u kojima uzima tjelesno kao matricu. U prvom videu je to njeno tijelo a u drugom životinja. Oba rada problematiziraju religijske teme. U radu “Pope (the holy jumper)” autorica se presvlači u svećeničku odoru, u bijelu, svečanu haljinu. Isti tip odjeće karakterističan je za žene, ali i svećenike. Ovo saznanje odvodi nas ritualu što se kasnije, odgledavanjem radnje videa i potvrđuje. Autorica ne uvodi dodatne informacije osim ideje jednostavne tjelesne igre. Pred nama se odvija monotona radnja: skakanje na mreži. Prva misao promatrača dodiruje pitanje odjeće, kako i do koje mjere odijelo označava čovjeka. Bijelo, uobičajeno označava čednost. Pitanje je da li je osoba u bjelini oskvrnula svoj status igrajući se. Znamo da osobe na poslovima religija uglavnom bivaju uštogljene i žele nositi ideju ozbiljnosti i čednosti. Pitamo se jesu li se one ikada igrale. Odmah slijedi upit, smiju li osobe koje službeno ne prakticiraju erotske aktivnosti i nemaju djece propovijedati o pitanjima erotike i odgoja.

Iryna Zakharova nudi još jedan video rad. Ona ga naziva: „Cat (the holy cat is sitting)”. Sadržaj otkriva (moguću) djecu koja se igraju strpljenjem jedne mačke. Životinja je smještena u nezatvorenu vreću što je bitna pojedinost. Radnja videa donosi napetost. Propituje se odnos neuroznih ljudi i dobroćudnih životinja. Na upitu je nervna izdržljivost životinje oko koje se odigrava prava drama. No, mačka mirno podnosi sve događaje oko sebe da bi ju pokrenula tek materijalnost vlastita tijela. Video iskaz problematizira materijalno tijelo. Jer, tijelo je temeljna datost. U ljudskom se miješaju užitak, patnja, misao, emocija, bolest, smrt. U mačjem pretpostavljamo nešto manje kategorija. Oba tijela moraju podnijeti biološke i socijalne funkcije. Video znakovito završava: Mačka gubi koncentraciju osobnom tjelesnom nestabilnošću što uzrokuje prevrtanje „mačke u vreći”.

Zeljak Ino

Ino Zeljak kazuje prizore uočene i bilježene sa iste pozicije, čekača s tramvajske postaje. Čini nam se da autor fiksira kameru, a da sekvence promiču. On izabire one koje mu se čine zanimljive za dojam tijeka/promjene kojeg želi postići. Iako se scene mijenjaju, imamo dojam monotonije, ponavljanja. Odmah pažnju preusmjerujemo na aktere. Možda nekoga poznajemo. U većem gradu to biva slučajnost. U manjem gradu prepoznajemo lica koja smo već sretali, a da se ipak s njima nikada nismo upoznali. No, moramo biti svjesni da je stajalište tramvaja ne-mjesto. Antropolog Marc Augé definira ne-mjesta kao prostor s kojim ne možemo poistovjetiti svoj identitet, kojeg ne možemo doživjeti kao mjesto susreta, a ni odrediti kao povijesni prostor. Najuvjerljiviji primjeri ne-mjesta su lokacije potrebne za cirkulaciju ljudi i dobara: prijevozni sistemi, autoceste, zračne luke, čvorišta tranzita i velika trgovačka središta. To su prostori u kojima se mimoilaze tisuće ljudi, a da ne stupaju u prisniji odnos. No, to mogu biti i sasvim zapuštena mjesta bez ili s rijetkim prolaznicima.

Autor ove serije fotografija svjedoči kako bit urbanog ne-mjesta jest da stvaraju samotnjačku obvezatnost umjesto organske društvenosti, koja je proizvod mjesta. Paradoksalno, čini se da budućnost društva ide prema sve većoj akumulaciji ne-mjesta u kojima se, najvećom koncentracijom ljudi, realiziraju minimalni socijalni odnosi.

Respektirajući intenciju autora teorije, ipak možemo pronaći slabost teorije ne-mjesta jer se doživljaj okoline odvija na osobnom planu. Uvjeren sam da se i na otuđenom mjestu može doživjeti susret osoba. To je ovisno o senzibilitetu pojedinca. Istina je da je kretanje na ne-mjestima određeno mnogim pravilima i oznakama, no ta činjenica nas ne mora smetati ukoliko uspijemo sklopiti kontakt. I već time kršimo poneko pravilo jer u redu više ne stojimo sami već sa sugovornikom. I tu postajemo na neki način revolucionari, buntovnici. Problem je što većina ostalih, umjesto da podržavaju neku međuljudsku komunikaciju na otuđenom prostoru, s čuđenjem ili čak negodovanjem prati naše veselje pronalaska drugog čovjeka. Nažalost, needuciranost, podložnost krdu, poštovanje svih pa i najnelogičnijih zabrana većina pučanstva prihvaća kao datost. Većina poštuje direktivu, većina vjeruje obećanjima političara. Ne-mjesta jesu možda praktična, ali se i na njima možemo ponašati ljudskije!

Eugen Borkovsky, IV. 2014.

Podaci o projektu:
Naziv projekta:
Karakteristike stanja: tijek / mijena
Charakteristiky stavu: průběh / změna

Suradnici / spolupracovníci / collaborators:
Mentori / Mentoři ADU Zagreb: asist. Jelena Blagović, doc.art. Darije Petković
Mentori / Mentoři FAMU Praha: Mgr. Štěpánka Šimlová, doc. Mgr. Rudolf Prekop
Michael Kráčmer (producent/produkčni)

Učestvuju studenti:
ADU: Sveučilište u Zagrebu, Akademija dramske umjetnosti, Diplomski studij fotografije
i
FAMU: Filmová a televizní fakulta Akademie múzických umění v Praze, Katedra fotografie

Realizacija / realizace:
Kustos projekta: Eugen Borkovsky (GG Fonticus Grožnjan)
Koordinator projekta: Nina Šperanda (FAMU Prague)

Realizirano: Gradska galerija Fonticus, Grožnjan / Grisignana, IV. / V. 2014.