Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja: Drugačijost

14 06 OTV Drugac 003
14 06 OTV Drugac 003

Kolektivni, selektirani, tematski, likovni projekt

Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Od 13.06. do 05.07. 2014.

Izložbu je, u prisustvu autora, predstavio kustos projekta Eugen Borkovsky.

foto-galerijaradovi

Autori: Nataša Bezić, Marijan Blažina, Darko Brajković Njapo, Marko Brajković, Tajči Čekada, Samir Cerić Kovačević, Katja Crevar, Ivo Dejanović, Saša Dejanović, Bruna Dobrilović, Slađan Dragojević, Diana Drcha, Bogomir Duzbaba, Fernando, Ana Glažar, Krešimira Gojanović, Željka Gradski, Igor Gustini, Slavica Isovska, Pamela Ivanković, Saša Jantolek, Sandra Jukica Čapeta, Radovan Kunić, Andrea Kustić, Edvard Kužina, Gordana Kužina, Lali Laytadze, Lovorka Lukani, Milan Marin, Sandra Masato, Mirjana Matić, Vesna Paladin, Saša Pančić, Davor Paponja, Iva Pevalek, Nika Rukavina, Refik Saliji, Urška Savič, Vedran Šilipetar, Luiza Štokovac, Ognjen Strpić, Eni Šuperina, Eugen Varzić, Jelena Vojinović, Roberta Weissman Nagy, Andrej Zbašnik.

Autor projekta / autore del progetto: Eugen Borkovsky

foto-galerijapostav i otvorenje

DRUGAČIJOST

Ideja ovog projekta bila je obraditi pojam/fenomen: različitost, posebnost, drugačijost. Vizualnim problematiziranjem predstaviti situacije i stvari koje se ne uklapaju u prosjek, željeno, očekivano, uobičajeno. Neki radovi izabrani za predstavljanje iznose na vidjelo oprečne pojmove, predmete, stanja. Neki su usmjereni na pojavnost ili propitivanje osobne situacije koja je različita u odnosu na uvriježeno.

Ovaj projekt je nastavak kolektivnih umjetničkih propitivanja na različite teme. Nakon serije projekata vezanih za likovnu problematiku, npr. tri osnovne boje, tematiziranje elemenata, pa ritma, ovaj puta izložba, oblikovana kao projekt, progovara o svim drugačijostima i, uz svjedočenje radova, povezana je sa socijalnim odnosima i stanjem recentnog povijesnog trenutka. U konačnici, projekt predstavlja radove 47 umjetnika. Problematiziralo se o Drugačijosti na zaista mnogo tema. Tu je likovno – tehničko problematiziranje oblika i boja. Mnogo radova vizualno komentira društvene i političke teme. Tu je nekoliko radova koji komentiraju erotiku, od redovne, hetero pa do pitanja LGBT i Queer populacije. Osobna psihološka stanja povezivana su s drugačijošću uz preklapanja sa pitanjima osobnog identiteta i pozicioniranja u prostoru i vremenu.

Moramo biti svjesni da se okviri i granice normalnog ne mogu u potpunosti doktrinarno definirati zbog stalnih, dinamičnih promjena u društvenoj strukturi. Snaga sistema normi i pravila koje nameće određeni kulturni krug rezultira interakcijom koja ima karakter borbe u kojoj se nagonskoj snazi individualnih stremljenja opire represivna priroda društvenih određenja. Imamo više mogućih pristupa. Sigmund Freud je dešifrirao i razotkrio mnoge tabue koji su ograničavali razumijevanje mehanizama ljudske motivacije, inzistirajući na individualnom bez određivanja ograničavajućih vrijednosnih kriterija.

Većina autora kao da poznaje razmišljanja Igora Carusa koji kaže: „Paradoks ljudskosti jest u činjenici da se čovjeku/osobi ne može prići u njegovom prirodnom već u kulturnom, društvenom, socijalnom okruženju (stanju).” Ovime je sama narav čovjeka obilježena kao neprirodna jer čovjek svoj osobni značaj dosiže preko kulture i okruženja u koje je usađen. Tako su u projektu vizualno obrađene situacije najčešće urbane i socijalno obojene. Uz to ponegdje možemo iščitati misli kojima Freud naglašava da je civiliziranost represivna, da stalno zahtijeva potiskivanje ljudskih nagonskih potreba. Toj se represiji prilagođavamo na željeni ili neželjeni način. Negdje na tom tragu je psihoanaliza. Ona se zanima za područje svjesnog i nesvjesnog otkrivajući varijetete. To izaziva podsvjesne reakcije pa dolazimo do ekstremne drugačijosti i Michela Foucaulta koji tvrdi da razvoj bolničke psihijatrije od 19. stoljeća nanosi štetu tzv. bolesnicima koji su izolirani ne zato što su bolesni, već da se sredina zaštiti od njihovih nepredvidljivosti te da je ludilo posljedica širih kulturno-povijesnih, društvenih zbivanja. Na taj se način, legalno, nepodobni i drugačiji isključuju iz društva. Nabrojeno nas dovodi do problema koji je locirao H. Marcuse; on u našoj zapadnjačkoj kulturi zapaža karakteristična teško primjetna otuđenja čovjeka. Npr: Ideali su Zapada, a često i Istoka najčešće muškog roda, zrelih godina, bijele rase i iz građanskog staleža. Tim uvriježenim pristupom događa se da su žena, mladi, djeca, starci, obojeni i radnici već otuđeni.

Ovisno o prispjelim i izabranim radovima, iskristalizirao se projekt koji rezultira kolektivnom izložbenom prezentacijom s radovima koji interpretiraju navedeni pojam. Sama bit umjetničkog oblikovanja nosi u sebi ideju drugačijosti. Ovdje se tražilo od tih istih drugačijih, umjetnika i kreativaca, da pokažu, predstave, ilustriraju, problematiziraju ili svoj osobni status ili primijećene situacije koje tu različitost naglašavaju. Jer, često nismo ni svjesni vlastitog nivoa normalnosti, poslušnosti. Uspješnošću tematskog vizualnog promišljanja možemo pripomoći rađanju novih kriterija prihvatljivosti.

Eugen Borkovsky, VI. 2014.

Natuknice, pojmovi za promišljanje: -uobičajenost / neuobičajenost; uklapanje u prosjek / iskakanje iz prosjeka; urbano / ruralno; nacionalnost; vjeroispovijest; vjernik / nevjernik; političko usmjerenje; vjernost / nevjernost; ružnoća / ljepota; izbor muzike; tjelesna težina, tjelesna visina; mainstream; bogat / siromašan; erotika: strejt, LGBT; gay, transrodno; alternativa; alternativni mediji; bolest; invalidnost; starost; odijevanje; ponašanje, boja kože…

Komentari o radovima:

Bezić Nataša

Osjećaj različitosti inicira provjeru odnosa sa okolinom. Nataša Bezić predstavlja slikarski rad, izveden akrilom i olovkom na platnu, koji već pri prvom pogledu asocira pitanje identiteta. Pred nama je ljudsko tijelo sa životinjskom glavom. Gesta ovog bića označava dvojbu i signira propitivanje. Umjetnica, problematizirajući temu ovog projekta, nudi osobnu dvojbu. Ona zasigurno ima osjećaj različitosti, posebnosti, izdvojenosti što izaziva nelagodu i nesigurnost. Rituali svakodnevnice ne dozvoljavaju drugačijost, traže posezanje za maskom. Umjetničin komentar je hrabra, provokativna, nadrealistička vizualna ponuda pred kojom nismo sigurni da li se radi o ilustracija akterke ili promatrača.

Blazina Marijan

Marijan Blažina predstavlja rad koji potražuje predznanje i pojašnjenja. Umjetnik kaže: „Zastava kao oblik komunikacije, pomorska zastava koja je nastala u vrijeme kada nije postojala radio veza, koja je u uporabi više od 150 godina, otkriva neka značenja koja su na simboličkoj i značenjskoj ravni vrlo aktualna za naše prostore; element grba HR, u alfabetskom smislu znači slovo U te u smislu poruke govori: “vi plovite u opasnost”, ili još bolje u originalu: “You are running into danger”. Ovaj rad progovara o drugačijem viđenju, dokumentiranom međunarodnim značenjem, raspad biše zajedničke države i oblikovanje države u kojoj živimo. Autor je uočio negativna značenja koja se potvrđuju u prisilama i restrikcijama prava koje ta nova tvorevina prisilno uvodi nama, svojim građanima. Drugačije je sve ali s tim drugačijostima zaista nismo zadovoljni. Ali, zar nismo već umorni od primjedaba a još uvijek lijeni da krenemo u borbu za sasvim elementarna, prije svega socijalna prava?

Brajkovic Darko Njapo

Ured za nebirokraciju, Darka Brajković Njape opet ureduje. Umjetnik problematizira smisao pojma humorno provocirajući prohladnu, nehumanu za one kojima bi trebala služiti nezainteresiranu birokraciju. Autor oblikuje pečate poigravajući se verbalno pojmom teme ovog projekta, mijenjajući mu značenje. No, spoj teme i materijalizacije ideje, nalazimo na šalteru svakog administrativnog ureda. Birokracija uredno dobiva plaću, ima godišnji odmor, pauzu za marendu, bolovanje. Radi u tuđem / našem uredu, koristi državni / naš kompjuter, ima grijanje / rashlađivanje o našem trošku. Umjetnik tih beneficija nema. Njapo obnavlja, doziva u sjećanje pojam „drug” transformacijom naslova zadane teme. Novi smisao izražen u sintagmi „Drug a čiji”, uvodi u razmišljanje mnogo konotacija a prva je da više ne smijemo biti drugovi i drugarice. Sada smo gospodin i gospođa ali u većini pučanstva bez prava i imovine. Drugovi su, nakon faze nacionalnog tituliranja i licemjernog gospodinovanja “..na svom” postali članovi nove klase prekariata*. *Na engleskom i drugim evropskim jezicima pojam je igra riječi: proletariat (radnici koji samo prodajom svoje radne snage zarađuju sredstva za život) i precarious (životne okolnosti gdje dugotrajna nesigurnost i nepredvidljivost ugrožavaju mentalno i fizičko blagostanje ljudi).

Brajkovic Marko

Marko Brajković reagira na temu projekta realizirajući konceptualan rad. On uzima zrcalo na kojeg crta i ispisuje misli. Ispisana je riječi „drugačiji” na nekoliko jezika. Prisutan je geometrizirani crtež koji asocira labirint. Umjetnik nam zapravo, i kratkim i dužim tekstualnim i slikovnim zapisima postavlja niz pitanja. Pri tom nam postavlja zamku, staklenu površinu u kojoj se ogledamo prilikom odgovaranja na postavljena pitanja. Mi vidimo vlastitu grimasu, gestu prilikom ovog dijaloga. Svoj lik u ogledalu možemo natjerati da djeluje uvjerljivo ali sami sa sobom, ovisno o iskrenosti prema sebi, osjećamo da li smo pristali na konvenciju ili smo iskreno reagirali na umjetnikove poruke. A njegove poruke tjeraju na razmišljanje. Na radu nalazimo ispisan komentar vezan uz situaciju u srcu Europe, iz Francuske gdje je fašistoidna stranka dobila znatnu podršku birača. Tu je i lik kojem umjesto jezika i mozga djeluje kukasti križ a iz očiju mu teku suze. Propitujući recentno vrijeme autor zaključuje kako romantizam može biti zlorabljen za totalitarni ustroj u kriznim situacijama. Čini nam se da se slična događanja kriza i danas mogu ponoviti. Pažnju privlači crtež Leonardovog Kabineta ogledala, osmokutnog prostora unutra obloženog ogledalima. U njemu se jedna od druge, pod različitim kutovima, zrcale uhvaćene slike. Ista slika postaje drugačija. Ova ilustracija, dokaz je iluzije realnog. Ovdje je priča zaokružena. Ista stvar iz jednog ugla izgleda na jedan način a iz drugog drugačije. Ali, ipak, umjetnik naznačuje da, iako iz problematičnog oka, suza ipak podliježe gravitaciji.

Cekada Tajci

Tajči Čekada problematizira pojam drugačijosti na zaista originalan način. Ona svoj identitet mijenja pretvarajući se u zeca. No, to nije obično maskiranje već dramatična transformacija fizičkog izgleda i pokušaj što dubljeg prodiranja u socio – fizikalne karakteristike zeca. Tijek radnje, više činova ovog dugotrajnog performance zabilježeno je na video čija kasnija montaža postaje rad. Imamo scene gdje umjetnica odlazi zubarici i traži umetanje dva gigantska sjekutića koji su karakteristični za zečju fizionomiju. Nakon intervencija ugradnje nižu se scene maskiranja. Slijedi portretiranja kolegice slikarice te odlazak na teren. Naziv rada „F to H” je kratica za shape-shifterse, transformacije spolnih karakteristika, female to hare. Ona ne koristi riječ rabbit, kunić, jer joj se to čini sladunjav naziv za zeca. Autorica opširno i smisleno opisuje svoj rad. „…U samom procesu stvaranja video performansa „F to H” neizbježno je bilo razmišljati o Beuysu i njegovom liku vezanom uz zeca i tada sam shvatila da je njegov utjecaj, osobito utjecaj fotografije sa tog performansa, za koju neki kritičari često upotrebljavaju termin Mona Lisa XX.st toliko moćan, popularan i sveprisutan da je njegova figura svjesno a i velikim djelom podsvjesno utisnuta u mom odnosno našim umovima…” Video rad, snimak performansa Tajči Čekada, pored unaprijed smišljene radnje, svjedoči o mijenjanju prvobitne ideje kroz razvoj, realizaciju performances. Umjetnica uzima pa odbacuje neke elemente. Rad završava dramatičnim scenama gdje zec odlaže štap i poskakujući, kako zecu dolikuje, nestaje iz ekrana. Nije definirano da li je umjetnica preduboko zašla u psihologiju jednog zeca ili je reinkarnirani Beuysov zec ipak pobjegao. Transformacija je izvršena.

Ceric Kovacevic Samir

Samir Cerić Kovačević drugačijost primjećuje na klupi u parku. On bilježi parove ljudi koji, svaki na svoj način, gestama odražavaju svoje osobno stanje. Dva rada prikazuju slučajne parove čemu slijede dvojci koji jesu u nekom odnosu. Tu su djevojka koja čita brošuru i dečko koji je zauzet kotačem bicikle. Slijedi duo sjedača na klupi gdje starija osoba čita novine a krupniji je mladić udubljen u zvukove iz slušalica. Na trećoj i četvrtoj fotografiji po dvoje ljudi, dvije cure i dva dečka, komuniciraju. Drugačijost se očituje u izgledu, ponašanju i atribucijama prikazanih likova. Dvije djevojke kao da, iako odjevene stilski različito, razmjenjuju informacije o kozmetici. Dva mladića, također različitog imiđa, kao da manje komuniciraju jedan s drugim a usredotočeni su, vjerojatno, na mobitele i virtualnu komunikaciju. Slijedi par koji je distanciran životnim dobom ali i djelatnostima. Stariji čovjek je opušten i čita a mlađi kao da nekoga izčekuje. Najdramatičnija razlika je kod para na klupi gdje djevojka pregledava neki katalog a na koljenima drži reklamnu torbu mondene trgovine. Pored nje, sasvim udubljeno, mladić pregledava gumu bicikle. Pretpostavljamo da je ovdje najprisutnija i socijalna različitost. Fotograf voajerski bilježi tijek slučajnih mijena a bilješke sprema kao album, uvezujući ih u oblik knjige.

Naša civilizacija, sve njene religije, sadrže naglašeno neprijateljstvo prema ljudskom tijelu i njegovim prirodnim funkcijama. Neki dijelovi ljudskog tijelo često bivaju preskakani ili prikrivani. Tom idejom rukovodi se Katja Crevar te predstavlja diptih koji prikazuje zabranjene dijelove tijela. Autorica rad naziva Tabu. Na jednom radu vidimo ženske grudi a na drugom se objektivom približila muškoj erogenoj zoni ali nije prikazala sve detalje. Ni autorica nije bila dovoljno hrabra pa je muški dio diptiha ostao u naznakama no, vjerojatnije je riječ o muškarcu zbog intenzivne obraslosti koju uočavamo. Na opisanim prikazima dijelova tijela autorica se odlučuje poigrati crtežom, potezima olovke u boji. Čini nam se da određeni punktovi emaniraju silnice. Pored toga oba dijela diptiha uronjena su u roza paspartu znatne veličine. Ovo uvodi ideju propitivanja rodnog identiteta modela. Jer, rod je šire definiran od spola budući da se spolom obuhvaćaju samo biološke karakteristike žena i muškaraca. Razlikovanje termina rod (gender) i spol (sex) gubi se prilikom prijevoda na hrvatski jer se pojmovi, bez obzira na razlike u značenju, svode na termin spol. Zbog toga nije uvijek jasno kada se prijevodi odnose na biološka određenja, a kada na kulturalno-društvene definicije žena i muškaraca. Ove činjenice se, posebno u našoj državi, dramatično ignoriraju. Katja Crevar nas upozorava na nasilno definiranje tijela te brkanje njegovih funkcija i mogućih uloga.

Dejanovic Ivo

Ivo Dejanović odlučuje poigrati se identitetima dvoje legendarnih osoba. To su Salvador Dalí i njegova Gala. Oba lika se odlikuju, za javnost, ekskluzivnim životnim putovima. Oba predstavljena lika karakterizira neodređenost spolne orijentacije i velika doza potrebe za samopromocijom. Dalija možemo okarakterizirati kao egoističnu osobu koja je, ili bi, učinila sve za vlastitu promidžbu i komfor. Nikada nećemo saznati kakav je bio svakodnevni odnos sa Galom ali, moramo biti svjesni da je ona, opisana kao ruska disidentkinja, napustila život sa Paul Éluardom, koji je bio stariji i manje perspektivan, te se pridružila mlađem, ekstravagantnom konformisti Daliju. Dalje slijede legende o akterima, uistinu ozbiljan umjetnički rad i režirani marketinški izlasci u javnost. Pristojni biografi ne spominju Dalijevu epizodu sa pjesnikom Lorkom ali i njegovu sklonost fašizmu bez obzira što bi u konačnici uvijek prevladalo Dalijevo značajno stvaralaštvo.

Ovaj rad, gdje umjetnik spaja dvije osobe u jedno biće problematizira osobnost, spol i rodnu opredijeljenost. Povijest realnih situacija često zanemarujemo i vidimo samo ono što nam pružaju ekscentrični akteri. Rad Ive Dejanovića možemo doživjeti i na tragu fame koju je ovaj par suptilno režirao. Ali, možemo ih doživjeti kao idealni kreativni par gdje se ne zna tko je kreativniji i kao diadu koja se ne može zamisliti bez oba aktera. Očito je da i vlasnici lica i umjetnik, interpretator, životu pristupaju drugačije.

Dejanovic Sasa

Kao odgovor na zadanu temu Saša Dejanović podastire sukob ili susret horizontalnih i vertikalnih proširenih linija, površina. Suprotstavljeni oblici uvode ideju križa ali ju problematiziraju izvan područja religioznog fanatizma. Umjetnik problematizira formu, odnose oblika. Ipak, većini ljudi ovaj odnos oblika već postaje arhetip zbog višestoljetne agresivne crkvene propagande. Postoji više oblika koji se smatraju križem a da su uzete kao simbol oprečnih dogmi ili svjetonazora. Tu su križaljke koje ne nose ideju vjere već, iako površno, ideju informacije, saznanja. Čak je i humanitarna udruga pristala na znak križa bez obzira na saznanja o svireposti crkve prema onima koji ne vjeruju ili nisu upoznati sa propisanim dogmama. Kroz povijest, križ je prošao mnogo zloraba i upotrebnih situacija. Danas, ipak, predstavlja nazadnu religijsku udrugu poznatu po isključivosti i netoleranciji prema bilo kojoj drugačijosti. Problematika simbola dovedena je do ruba besmisla jer, koje god dvije duguljaste forme predstavite jednu preko druge, događa se oblik križa. Naravno, to je dojam kojeg samo vidimo bez osjećaja ukoliko nismo religiozni. No, u univerzumu su mnogo važniji oblici koji također imaju suodnos a koje nazivamo fraktali. Oni se ponavljaju unutar beskonačnih dimenzija a, danas već svi znamo da je beskonačnost jedini kriterij za mjerenje svega a što ujedno znači da je mjerenje besmisleno uspoređivanje. Mi možemo mjeriti samo ono što nam je dostupno i za što imamo sustav mjernih aparata i jedinica. No, oni koji tu spoznaju već imaju, smatraju se drugačijima jer ne poštuju materijalne vrijednosti onog što se može vidjeti i / ili iskoristiti. U konačnici možemo zaključiti: ne postoji problem križa kao forme jer se ona događa kao i svaki drugi odnos oblika no, postoji problem križa kao ideje.

Dobrilovic Bruna

Niz, serija, kolekcija dobar je način za označavanje drugačijosti. Tako Bruna Dobrilovič predstavlja seriju ploča od koji je jedna drugačija. Ona je u okarakterizirana različitim kolorom od ostalih. Sve su ploče ovog poliptiha tamne samo je jedna bijela. Razlika je naglašena i prazninom sadržaja jer su sve tamne ploče ispisane. No, mi možemo pretpostaviti da je i ta ploča ispisana ali tekstom u boji podloge pa ju mi ne zamjećujemo. Pregledavajući ovaj poliptih, bivamo opetovano iznenađeni jer niti na ispisanim pločicama ne možemo odgonetnuti tekst. Raspoznajemo poneko slovo ili slog ali je cijeli tekst, tekstovi, ostao neizčitljiv. Preostaju nam asocijacije: Mojsijeve ploče, mezopotamske ploče sa utisnutim žigovima, bašćanska ploča, matične ploče, gramofonske ploče, keramičke pločice za kupaone ili kuhinje, gips ploče, nadzorne ploče, valovite ploče, ćirilične ploče… Ovo zadnje nas upozorava na drugačijost koju zaostalost ne prihvaća. Krdo se odriče drugačijih. Umjetnica je predvidjela više mogućnosti postava, prezentacije svoje kolekcije. Ovaj čin potvrđuje njenu liberalnost i sklonost prihvaćanju drugačijeg.

Dragojevic Sladjan

Slađan Dragojević unutar ovog projekta podastire konceptualni objekt, fotografsku instalaciju. Pred nama je predmet kojeg autor naslovljuje: Album obitelji Novak. Već same korice izazivaju pažnju jer prikazuju prozaičnu fotografiju iz druge polovice 20. stoljeća, proizvod masovne produkcije kojeg autor nije mijenjao ili prikrivao. Ovaj tip foto – albuma bio je za tadašnje vrijeme inovativan jer se fotografije nisu morale lijepiti niti postavljati u izreze za uglove unaprijed zadanih formata. Spremanje, arhiviranje porodičnih fotografija pod transparentnu foliju, prisutan je i u suvremenosti posebno kod starijih generacija. Promatrača koji počinje listati album očekuje iznenađenje: prisutne su fotografije realnih situacija ali nedostaju lica. Karakteristike pojedine osobe mogu se pratiti izčitavanjem detalja prisutnih na fotografijama. To su dijelovi odjeće, boja odjeće, kosa, nakit… Može se odrediti da li je u pitanju muškarac ili žena, mlađa ili starija osoba. Mogu se razlučiti međusobni odnosi parova ili grupa slijedom listanja stranica. Pažljivim promatranjem shvaćamo da su prisutne četiri generacije. Tako nalazimo roditelje pa djecu. Slijede partneri te djece pa njihova djeca do potomaka generacija koja slijedi. Nestanak određene osobe u poretku prepoznaje se kao odlazak iz obitelji na način rastave braka, svađe ili smrti. Pojava blizanaca u obitelji obilježena je adekvatnim pseudo portretnim bilješkama identičnih karakteristika. Sve stranice obilježene su podnapisima sa imenima izvedenim starinskom pisaćom mašinom. Povremena promjena prezimena uzrokovana je udajom ili ženidbom. Fotografije se nižu kronološki i podudaraju sa porodičnim stablom. Ovaj logičan slijed završava zadnjom stranicom na kojoj je samo godina bez fotografija.

Rješenje nudi sam autor demistificirajući rad: „…Upotrijebljeni materijal su ostaci fotografija za dokumente (putovnica, osobna karta, vozačka dozvola, propusnica, članska iskaznica i sl.) koji ostaju nakon izrezivanja na propisani format. Rad slijedi uobičajenu logiku „porodičnog albuma”. Imena i prezimena su izmišljena…”. Umjetnik se grubo poigrao sa obiteljskim vrijednostima problematizirajući samu bit pojmova uspomena i portret, lica predaka / potomaka. Ujedno progovara o suvremenosti propitujući ogromnu količinu fotografija što ni slavna Susan Zontag, autorica sjajnog rada Eseji o fotografiji, nije mogla predvidjeti. Ovaj izuzetni rad problematizira prezentaciju i reprezentaciju uzimajući porodicu kao standard. Listajući ovaj album prisiljeni smo sami vizualizirati aktere i situacije.

Drca Diana

Krinka na tuđem licu izaziva strah od nepoznatog, strahopoštovanje i pomisao na natprirodno. Ona nas prividno razdvaja od svijeta stvarnosti. Naznačuje misteriju, nedokučivost, nagovještaj magije. Kao obredni rekvizit potječe iz daleke prošlosti čovječanstva. Religije uvijek koriste formalnu promjenu izgleda u ideji uvjeravanja u dogmu. Oblik i izgled obrazine zavisi od funkcije koja joj se namjenjuje. Drugačiji smo kad stavimo masku. Oduvijek je postojala strast za promjenom identiteta i slobodom koju takva promjena pruža. Čini nam se da pod maskom možemo biti drugačiji a možda i onakvi kakvi zaista želimo biti. Očito je da, noseći masku, ljudi mogu činiti stvari mnogo slobodnije nego sa svojim stvarnim licem. Diana Drča za ovaj projekt, keramičkom tehnologijom, oblikuje maske lica. Autorica nudi ideju maske ali ju doslovno dijeli na pola, izvodi polovicu lica. Drugu polovicu oblikuje sjena ili naša mašta. Uspoređujući objekte i njihove sjene uviđamo da lijepo lice može ostaviti rugobnu i opasnu sjenu. Ili obrnuto, nepravilno lice može ostaviti dobroćudnu sjenu. Pod krinkom, djelovanje i ponašanje, može se drastično razlikovati od ponašanja kad smo bez nje. No, ljudski rod je naučio biti licemjeran, naučio je da i bez maske može činiti loša djela. Ovaj triptih možemo percipirati kao provokaciju. Promatrač je izazvan na doživljaj i razmišljanje.

Duzbaba Bogomir

Bogomir Duzbaba predstavlja fotografije koje nam prenose poruke grafita. Jedna je određena oznakom aktera a druga je manje nedefinirana po smislu i značenju. Autora privlače detalji urbanih scena. On primjećuje spontanu ili namjerno plasiranu poruku te sam, gradeći kadar, problematizira situaciju. Na jednom radu vidimo ujedinjene dio zapisa na zidu, zidnog crteža, koji nosi poruku, molbu za životni prostor a u nastavku su velebne zidine zgrade u kojoj su raskošno rasprostrti bankarski uredi. Zabilježeni grafit nas već duži dio godina podsjeća na Jana Palacha koji je samospaljivanjem upozorio javnost na negativne utjecaje totalitarizma, sovjetske čizme, na stanje u državama satelitima poput tadašnje Čehoslovačke. Trebalo je proći dugi niz godina od ovog čina da bi se njegova domovina odvojila od jednog bloka ali da bi odmah zatim pristala na drugi, sada Europski. Slijed povijesnih događanja reflektira se na drugoj fotografiji. Ovdje se problematizira identitet. U profiterski definiranom, tzv. kapitalističkom društvenom uređenju, na upitu je postojanje i značenje pojedinca. Proli od kojih je nastala riječ proleter nemaju niti imena. Ohrabruje drski dodatni zapis: Yes name.

Fernando

Fotografski radovi koje potpisuje Fernando, nude ideju problematiziranja Queer tematike. Jedan rad, iz autorove serije „Studije kretanja strasti”, predstavlja portrete dviju djevojaka u intimnom ozračju. Scena prikazuje voajersku bilješku trenutka koji je nabijen emocijama i erotikom. Umjetnik fotografiji oduzima boju pa time dodatno usmjeruje pažnju na sadržaj. Znalački kadrirane dvije glave u napetoj relaciji vidimo bez drugih dijelova tijela. One su dovoljne za izčitavanje značenja. Mi shvaćamo da su akterke nage i da su u strastvenom odnosu. Druga fotografija nema tako jasan sadržaj ali je asocijativna. Tu nalazimo dva muškarca s djetetom u kolicima. Fotograf nas nazivom i opisom usmjerava. Radi se o dvoje veterana britanske vojske na počasnom maršu u Hyde Parku. Uočavamo kako je u pitanju neka manifestacija jer su akteri svečano odjeveni i imaju ordene. Izčitavanje rada nudi više asocijacija, ovisno o imaginativnim mogućnostima promatrača. To može biti gay par koji je emocije uskladio tijekom neke od zajedničkih vojnih djelatnosti. To mogu biti dva prijatelja od kojih jedan gura kolica s djetetom. To može biti zaljubljeni muškarac u drugog muškarca koji nije gay opredjeljenja, a može biti i tajna, skrivana emocionalna veza kad se ljubavnici za javnost predstavljaju na jedan način a žive dvostruki život. Moguće je da je fotograf želio prikazati nesklad između ratnog ubijanja tuđe djece i pažljivog odnosa do vlastitog potomka. Možda dva muškarca i dijete ne moraju značiti ništa od toga ali nam fotograf nudi bilješku trenutka na kojoj fizionomije aktera nude različite mogućnosti interpretacije. U našoj državi u kojoj je svaka drugačijost, nacionalna, vjerska, erotska ili materijalna, osuđivana od strane krda, radovi fotografa Fernanda izazivaju provokaciju.

Glazar Ana

Forsiranje ujednačenosti grupe, krda, stvara frustracije mnogim ljudima već u ranoj mladosti. Bullying, nasilje među mladima nastaje kada jedno ili više djece namjerno i opetovano psihički ili fizički zlostavlja drugo dijete. Školsko maltretiranje događa se zbog neke drugačijosti koja može biti banalna, npr. drugačije oblačenje. Osjetljive duše te situacije pamte cijeli život bez obzira na kasnije sazrijevanje i postizanje položaja ili uspjeha u životu. Ana Glažar predstavlja dva akvarelirana crteža. Oba problematiziraju rodno istraživanje osobnosti. Kao aktere umjetnica uzima djecu. Pažljivijim promatranjem shvaćamo da to nisu “slatka dječica”. Također postaje očito da likovi nisu benigni već da se radi o njihovim intenzivnim međusobnim odnosima. Jedan crtež progovara o dječaku koji oblači haljinu a drugi o želji biti neprimijećen pa time i ne ranjavan. Zapažamo da se problematizira pojedinac sa sviješću o posebnosti u odnosu na čopor. Suvremeno vrijeme, umjesto da ublažava stanje, čini da se od djece ali i međusobno sve više udaljavamo. Brane nam se sasvim prirodne radnje koje smo nekada slobodno činili. Više ne smijemo npr. pogladiti dijete po kosi jer se javlja dežurni moralist sa sumnjom u pedofiliju. Sili nas se da djeci pričamo bedastoće o Adamu i Evi. A dežurni vjerski radnici ponovo žele uvesti ptice rode u rodoslovlja. Forsira se poštovanje neprovjerenih autoriteta i materijalnih vrijednosti. Ruku pod ruku sa kapitalističkim društvenim uređenjem na djetinjstvo, odrastanje i život negativno utječu religije. Utemeljene su na neuvjerljivim legendama pa im nije strana licemjernost. Prešutno, primjerima pokazuju, kako se smije i ono što se ne smije, samo da to nitko ne vidi. Odijeljenost bogatih od siromašnih, posebno u trenutnim uvjetima dokidanja srednjeg sloja i njegovog srozavanja na neadekvatno vrednovane rada podriva socijalne odnose na svim nivoima. U osiromašenim zemljama nezadovoljstvo nezaposlenih roditelja ne može se ne odraziti na djecu. Tako je cijela organizacija suvremenih društava, od rođenja malih bića, podređena zakonu imanja a ne zakonu voljenja.

Gojanovic Kresimira

Krešimira Gojanović uvijek nas prisiljava na pomno razgledavanje njenih raskošno maštovitih radova. Tako i ovaj put predstavlja razmišljanje o drugačijosti spajajući mistično i realno, sukobljavajući oblikovno i smisleno. Fantazmagoričan spoj motiva ona postiže kombinirajući tehnike i materijale a najčešće upotrebljava crtež u velikom rasponu boja i tonova. Na radu nalazimo više figura ili dezeniranih prostora. Razlikujemo glavnog aktera u fazi transformacije uz druga bića ili oblike koji su u funkciji simbolične narativnosti. Propitivanje uobičajenog izraženo je izborom glavnog junaka. To je kentaur, pola čovjek pola konj, mitološki lik. No, iako je on obavijen bajkovitim, umjetnica mu dodaje još jednu karakteristiku a to je transrodnost. Ona kaže: …„Transrodni kentaur je stvorenje koje nadrasta dualnost binarnih opozicija, povezuje drevnost i post-modernost, ljudsko i životinjsko, muško i žensko u jednu dinamičku cjelinu bića koje nije lišeno tjeskobe zbog napuštanja tradicionalne pravovjernosti”. No na višim razinama to biće se izmiruje sa svojom Sjenkom i pruža simbolički ”pehar iscjeljenja…”. Ovdje se možemo prisjetiti Freuda koji naglašava da je civiliziranost represivna, da stalno zahtijeva potiskivanje ljudskih nagonskih potreba. Loša edukacija, prisila egzistencijalnih problema, nametljiva marketinška ponuda lažnih ugoda, religije koje rješenje traže izvan nas samih, dovode nas do stanja stalne konfuzije. Dobro je osvijestiti činjenicu da se većini represija prilagođavamo na svjesni ili nesvjesni, željeni ili neželjeni način. Jer: „…svojim primjerom može ocrtati viziju drugačijih, širih i tolerantnijih humanih identiteta, samo-reguliranih u većoj suosjećajnosti spram svojih i tuđih prava na različitost.”

Zeljka Gradski image

Većina nas želi biti netko drugi, slični nekom od filmskih ili pjevačkih zvijezdi. Želimo biti bogati, želimo ne misliti na svakodnevne probleme, uvjereni kako naši idoli žive bez svakodnevnice. Žrtve smo perfidnih kampanji skretanja smisla ka želji za estradnom dominacijom. Ta dominacija nije ratna pobjeda, osvajanje ili pravilo jačeg već se oblikuje kao poznatost, uspješnost u medijima sintagmom „biti zvijezda”. Naravno, u te vode estradna mašinerija pripušta rijetke. No, poistovjećivanje, želja za crvenim tepihom, milijune ljudi odvlači u trgovine odjeće, fitness klubove, estetske operacije, silikone… Osim što je to poslušna vojska potrošača pomodnih proizvoda, oni imaju otupljena čula pa gomila postaje manipulirana. Iz ove gomile iskače Željka Gradski kako bi nam izgovorila jednu sasvim drugačiju želju. Ona i naslovom rada kaže kako Želi postati morski konjić. Umjetnica otkriva kako je inspirirana istoimenom pjesmom Devendre Banharta. No, svježine radu ne nedostaje. Raskošnim i snažnim koloritom te gestualnim pristupom podlozi, ostvaruje svojevrsni pamflet, poziv na drugačijost „…zahtjev / zamolba / želja za drugačijom evolucijom…”. Zaista, željeti nešto sasvim drugo od uobičajenog predstavlja rijetkost.

Gustini Igor

Estetski ukus i ekonomske mogućnosti ponekad spontano dovode do drugačijosti. Tako Igor Gustini uočava niz garaža sa raznolikim vratima. U vremenu posvemašnje uniformiranosti, ovakav krajolik predstavlja osvježenje. Umjetnik humorno naziva rad: „United Colors of Pula”. Radovi nameću socijalne asocijacije. Na neki način autor problematizira način života kojeg u današnjem obliku uvodi kapitalistička privreda. Poznata su nam predgrađa mega gradova u kojima neurbanizirano i nehumano žive ljudi bez identiteta. I ovaj niz vratiju vjerojatno će s vremenom rigidna urbanizacija oteti, porušiti, napraviti uniformirane kutije i prodati istima kojima ih je oduzela. Umjetnik komentira:”… „Drugačijost” u ovom slučaju je jedino pravilo i kostanta koja se pojavljuje u tisuću kombinacija nevjerojatnih nizova kaotičnih i šarenih konstrukcija, u potpunom vizualnom paradoksu…”. Ove vizualne bilješke svojevrsnog građanskog neposluha odskaču od ujednačenosti urbanih centara. Činjenica jest da niti u vrijeme nastanka ovih zdanja ne bi bili u mogućnosti reći da su lijepe ili skladne. No, ukliješten u recentnu određenost, zadatost, uniformiranost ovaj niz posjeduje šarm. Ako ne uživo onda svakako na nizu umjetničkih fotografija.

Isovska Slavica

Velike socijalne različitosti sve su prisutnije u našoj svakodnevnici. Dok su stanovnici europskih kapitalističkih zemalja već odavno imuni na razlike mi, stanovnici socijalističke Jugoslavije, države nekoliko naroda, na takve situacije nismo navikli. Svi građani su imali zdravstveno i socijalno osiguranje a većina je imala stalan i siguran posao, godišnji odmor, bolovanje, i druge beneficije socijalne države. No, raspad te slavne države doveo je i na naše ulice socijalno ugrožene ljude izbacivši ih iz stanova zbog socijalne ili čak nacionalne drugačijosti. Jednu incidentnu situaciju dokumentira Slavica Isovska. Ona bilježi čovjeka koji leži na ulici, betonu i prolaznicu koja ubrzava korak kako bi izbjegla susret. Autorica svjedoči drami: ni ona ni mi ne znamo da li je osoba koja leži ranjena, mrtva ili možda pod utjecajem alkohola no, potrebna joj je pomoć. Očito je da se svjedokinja neće zaustaviti pokraj osobe na podu. Ako se prisjetimo, prije nekoliko desetaka godina vladalo je uvjerenje da će u XXI. vijeku radno vrijeme trajati znatno kraće, da će svi biti zaposleni i živjeti u sigurnosti. No, događanja su otišla u drugu krajnost. Neoliberalizam i globalizacija pretvorili su svijet u dvije grupe stanovnika. U izrabljivače te radnike, plebs, proletarijat ili prekariat. Buden otprilike ovako sintetizira situaciju: „…Kada su ljudi kod nas devedesetih godina vikali “Hoćemo Hrvatsku”, “Hoćemo Sloveniju” i slično, mislili su da će to biti socijalna država. Međutim, stvar se promijenila, pa je država poprimila jednu drugu ulogu – ulogu usklađivanja lokalnih situacija potrebama i zahtjevima globalnoga neoliberalnoga kapitalizma…”. Sada smo tu gdje jesmo, moramo se navikavati na mučne scene penzionera koji kopaju smeće i nadati se da i mi jednom nećemo isto ovako završiti na cesti.

Ivankovic Pamela

Drugačijost tekstura mogla bi se nazvati keramička instalacija Pamele Ivanković. Diptih propituje mogućnosti zemljane materije, bijele gline. Autorica postavlja u odnos plošnu, teksturama bogatu površinu pokraj uglađene površine kugle. Preplet glinenih niti ima kvadratni izrez u kojem nalazimo kuglu. Rad je oblikovan na način da nema glazura pa plemenitost i elementarnost materijala dolazi do izražaja u punoj mjeri. Pleteno područje vabi na dodir i taktilno, fizikalno propitivanje neobične teksture. Kugla, kao savršeni geometrijski oblik, unosi mistične konotacije. Objekt, iako elementaran, odražava estetiku recentnog vremena konfrontacijom vizualnih i taktilnih karakteristika. Drugačijost se ogleda kroz različitost oblika i površina elemenata.

Jantolek Sasa

Saša Jantolek nudi neobičan rad, skulpturu čovjeka koji nosi teret. No, na njegovim leđima ne nalazimo torbu, naprtnjači ili zavežljaj. Tu je umjetnik smjestio cijelo jedno naselje, malo mjesto, gradić. Oblici „nosača grada” su stilizirani i pojednostavljeni dok su sastavnice urbane cjeline na njegovim leđima nešto razigranije. Svi elementi odišu šarmom Jantolekovog načina oblikovanja. Izčitavanje prebacujemo na smisao. Pitamo se što se dogodilo? Prema fizionomiji shvaćamo da akter nije ukrao gradić. On ga teško ali uporno nosi. Ova igra asocijacijama može zastati kod problematike odgovornosti. Čini nam se da čovjeka opterećuje osjećaj obaveze prema okolini: savjest, empatija, želja za sudjelovanjem, poštovanje tuđe drugačijosti. Tijekom života susrećemo se sa različitim ljudima. Primjećujemo da postoje razlike između osoba koja imaju izgrađen osjećaj odgovornost i onih koje to svojstvo nemaju. Čini se da je autorov stav o međuljudskim odnosima blizak liku kojeg je oblikovao.

Jukica Sandra

Nezadovoljstvom stanjem civilizacije izgovara Sandra Jukica Čapeta. Znakovito, svoj rad naziva „Projektivna manipulacija”. Ona izvodi monotipiju po uzoru na Rorscharchove mrlje. Pritom, svjesna mogućih zloraba i manipuliranja ljudskim sudbinama, oštro komentira: „…Rorscharchove su mrlje najpoznatija vizualna projektivna tehnika u psihoanalitičkoj teoriji. Subjektivnost u protokolu interpretacije rezultata ovog testa olakšava kategorizaciju drugačijosti u kliničnost…”. Problematika bilo koje drugačijosti u raznim se civilizacijskim cjelinama ili sredinama različito tretira. Na žalost, i bliskoj okolini za koju smo mislili da je zrela i da može podnijeti višu razinu tolerancije, iz dana u dan pada snošljivost. Ljude se svodi na upotrebne i poslušne ili na one druge. Pokušava se zastrašiti manjine nacionalističkim povicima. U porodična stabla uvodi se ptica roda. Ljudi pristaju na kompromise samo da bi pokušali održati standard ne prezajući pred izdajom prijatelja, susjeda. Divlji kapitalizam ne poznaje nikog i štiti isključivo profitera. Autorica kaže: rad je …”izraz pobune protiv uspostavljanja dijagnoza pojedincima koji svojom posebnošću reflektiraju globalno stanje društva, odnosno nekog makro/mikro miljea… … Drugačijost, taj čir društva, vječan je i iznimno snažan poticaj stvaralaštvu. Vapaj za razumijevanjem i prihvaćanjem, a prije svega prihvaćanjem različitosti kao da se sve brže približava svom cikličkom klimaksu…”. Pridružujem se ovom manifestu! I ne na kraju, autorica nama prepušta prepoznavanje mogućih oblika, osoba, bića ili događaja iz mrlje koju nudi na uvid.

Kunic Radovan

Iskustvo kaže: bitno i nebitno, poznato i nepoznato, uobičajeno i drugačije, uvijek ide zajedno. Stečeni, nametnuti stav odgovara: nešto je dobro, lijepo, poželjno, uobičajeno a ostalo treba izbjegavati. Radovan Kunić instinktivno, nervom kreativca, načinom rasnog slikara, progovara drugačije. Tema je prozaična ali znakovita: Interijeri. Njegovo poštenje uočavanja i interpretacije izaziva dojam. Jednostavnost, svakidašnjost. Opće pobjeđuje željeno, izdvojeno, svečano ili pak patetično. Nepotrebno izdvajanje običnog i izbor uobičajeno važnog unosi red ali lažan, neuvjerljiv. Jer, što od onoga sa čime se srećemo i što činimo nije važno? U život i njegove prostore smješteni smo stihijski, ponekad svojom voljom a ponekad danim okolnostima.

Radovan kunić čini suprotno od ideje projekta, uzima kao motiv upravo ono što nije drugačije, ono što je sasvim obično. Ovom inverzijom postiže izuzetan dojam. Priprema nas na toleranciju, na neizdvajanje nečeg što mislimo ili smo naučili pod prisilom da je drugačije. Umjetnik plasira obično jer, poštujući sve oko nas učimo se toleranciji. Kada se na to naučimo, ova tema projekta biti će zastarjela. No, čini mi se da smo još daleko od tog vremena. Zahvaljujem umjetniku na podastrtom poučku o toleranciji i uvažavanju.

Kustic Andrea

Borba, konfrontacija, sraz ideja ili uvjerenja doveden je do nonsensa u radu Andrea Kustića. On radom kojeg naziva „Redymade” plasira šahovsku ploču na kojoj su sve figure iste boje. Tako neka moguća igra / borba potaje besmislena jer su svi akteri isto određeni, od pijuna, kula i konja pa do kraljeva i kraljica. Umjetnik rad naziva „Yoko Ono je naša!” što uvodi cinizam kao odrednicu prezira prema bilo kojoj borbi. U vrijeme recentnog ograničavanja prava i sloboda stanovnika osiromašene nam domovine ali i drugih država nagnjile Europe, ovaj rad promovira nenasilje, toleranciju, poštovanje drugačijosti. Za razliku od rada na kojeg se referira, autorice Yoko Ono koja je imala ideju mira pa je na ratištu, ploči šahovske igre ostavila samo bijele figure, ovaj umjetnik nam ne prognozira neka bolja vremena. Na žalost, i sami smo svjedoci nazadovanja tolerancije i uvođenja uskih interesnih, često nacionalističkih težnji pojedinih teritorija koje nazivamo države. Dok s poštovanjem i odobravanjem gledamo na događanja, pa ma kako dramatična bila u Španjolskoj ili Grčkoj, istovremeno svjedočimo mađarskom desničarenju ali i domaćem kretanju udesno. Zar se moralo baš sve morali prigrabiti privatni lobiji i novokomponirani poduzetnici? Zar se nije moglo ostaviti barem dio socijalnih prava stečenih u bivšoj nam državi? Hja, opet me sram situacije u državi u kojoj živim.

Kuzina Advard

Drugačijost okružena i ugrožena crnilom uobičajenosti, kratak je opis rada Edvarda Kužine. On, uljenom bojom na tvrdoj podlozi evocira stanje stvari. U zagrljaju desnih, konzervativnih snaga hrabro predstavlja koloristički pozdrav drugačijosti. Usred zapečaćenog, tvrdog, zadrilglog crnila nailazimo na tračak aktiviteta. Umjetnik mudro kaže: „…Jedna lasta ne čini proljeće, ali ga zaziva…nagovješćuje…”. Postoji problem što imamo samo jedan život i raspon od premalo godina da bismo imali vremena sačekati promjene na bolje. Umjetnik je oprezan ali optimističan. Duga, dugine boje, uvijek se pojavljuju nakon nevremena. Zajedno sa umjetnikom očekujemo i želimo da to nevrijeme prestane.

Kuzina Gordana

Osmjeh kao znak govori o ideji iskrene komunikacije. No, ljudi su naučili izricati smrtne kazne uz taj isti osmjeh. Pitanje odgovornosti i iskrenosti problematizira Gordana Kužina. Ona oblikuje osmjeh ali nismo sigurni u njegovo značenje. Da li je iskren ili licemjeran? No, autorica sama određuje značenje. Ona kaže: „…Usnice su simbol. Kroz usta jedemo. Njih pomičemo kad govorimo. Gledajući u sugovornika dok govori fokusiramo se na neki detalj lica. Ja na oči ili usta. Ova usta šarenih usnica simbol su izgovorene ljepote. Lijepe riječi dolaze iz ljepote duše, izlaze kroz ova lijepa usta prekrasnih usnica. Kako dočarati ljepotu duše osobe koja vas usrećuje?…”. Ostati ćemo pri umjetničinoj dobrohotnoj tvrdnji a promatraču prepustiti dojam.

Laytadze Lali

Forsiranje ujednačenosti grupe, krda, stvara frustracije mnogim ljudima već u ranoj mladosti. Svi se možemo prisjetiti svoje socijalizacije tijekom koje smo nerijetko bili maltretirani od vršnjaka ili odraslih. Cijeli odgoj, i dobrih i loših roditelja, sastoji se od ponude kompromisa koje bi mlada osoba trebala prihvatiti. Lali Laytadze, svojim radom suptilno postavlja LGBT problematiku. Ovdje je u pitanju identitet, ali u odnosu na osobni izbor spolnog opredjeljenja, transrodnosti ili rodnog identiteta. Autorica u iste vizualne gabarite postavlja žensko i muško tijelo. Fizičke karakteristike žene prelijevaju se ka muškim oznakama. I ovim radom problematizirana su nametana uvjeravanja odgojem i/ili socijalnim okruženjem. Umjetnica postavlja pitanje: Jesam li ja žena ili muškarac ili nešto drugo? Mnogi ljudi dozvoljava da njihov spol znači i njihov rodni identitet. Taj osjećaj je sasvim legalan ukoliko osoba ne osjeća drugačijost i najčešće je diktiran biološkim faktorom, a još češće usmjeren sredinom, socijalnim okruženjem. Često su to kulturološka uvjerenja i ideje o tome što muškarci, a što žene moraju biti i što se od njih očekuje. No, ponekad, osjećaj određenog roda ima sklonost prema nekoj ulozi, ponašanju ili erotskim fantazijama. Identitet je osobna, intimna stvar. To je ono što osjećamo u nekom određenom trenutku. Autorica postavlja pitane: kako se osjećaju i doživljavaju akteri njenog rada? Bilo bi pristojno da osjećaj roda ostavimo njima na odluku.

Lukani Lovorka

Drugačijost nas često odvodi u osamljenost. Izolacija nam ponekad prija iako istovremeno cijelim bićem želimo društvo ili predavanje voljenom biću. Ove misli možemo izčitati na radu Lovorke Lukani. Ona, fotografskom tehnologijom, bilježi osamljenu osobu u pustom krajoliku. Iako je okoliš zanimljiv, ipak izaziva nelagodu. Nema biljaka koje bi ublažile, razveselile, osvježile osjećaj izdvojenosti. Umjetnica izuzima kolor pa dobiva još naglašeniju atmosferu otuđenosti. Ponekad volimo izdvojenost ali ipak, kao socijalna bića skloni smo krdu. No, kad shvatimo da sa bližnjima ne možemo ostvariti niti nastaviti intimni kontakt, preostaje nam osama. Da li ćemo junački odraditi tijek života uz svijest o sebi kao drugačijem ili ćemo se zabrinuti pa otići psihijatru, osobno je pitanje. Svakako, tijekom života svi smo ponekad promišljali o sebi i svojosti u nekom distanciranom prostoru. Lovorka Lukani svjedoči o tome.

Marin Milan

Milan Marin temu ovog projekta predstavlja likovno – tehnološki. On podastire dva okvira ispunjena crnom i bijelom bojom. Možemo se referirati na Bijelo na bijelom ili na Mondrianove tendencije no, unutar teme ovog projekta autor u potpunosti ispunjava zadatak. On ilustrira drugačijost kao vizualni, likovni fenomen radikalno predstavljen. U vrijeme alter postmodernizma više zaista nije neophodno oblikovanje motiva kao takvog. Ovi prazni okviri, ali puni bjeline i / ili puni tamnoće, karakteriziraju recentni trenutak u kojem zajedno živimo. Na žalost, situacija u svijetu ali i u staroj drolji Europi, radikalizira se. Sive zone, među prostori, uskoro neće imati vrijednost. Postoje još samo crni ili bijeli, lijevi ili desni, isključivi ili liberalni. Drugačijost, različitost, suprotnost nosioci su mijene, izlaza iz uvriježenog koji je uvijek težio diktatu. A fraktalna fizika konačno je pronašla indijske i kineske pretpovijesne mudrosti te ih znanstveno dokumentirala. Fraktal, bozon, relativnost postaju okosnica percepcije. Sjajna promišljanja Grčkih mudraca i pisaca ili kasnije skolastika, kroz povijest koju smijemo znati, samo je prijelazna faza. Ni renesansa koju volimo kao vrijeme progledavanja nije bila trenutak već period traženja još uvijek pod budnim okom crkve. Mijena i stalni tijek tijek činjenice su koje je teško shvatiti egotripističnoj Euro – Američkoj psihičkoj ustrojbi. Umjetnik sam kaže: „…U ovom neraskidivom odnosu kolanja energije suština je same Harmonije a u Mahabharati stoji da je pomirenje najveća sila i da ona svojim djelovanjem drži svemir na okupu…”. Spoznati tijek i prolaznost kao jedine okosnice dano je tek hrabrima. Ekonomija spasenja, termin sa studija teologije, radikalizira se u strahu od nevjerovanja. No, u realnosti ne postoji strah od nevjerovanja ali postoji strah o preraspodjele profita što, neminovno, dovodi pod upit zaradu banaka i vjerskih interesnih udruga. Treba biti na oprezu, kapital i religije mogu travestirati, obojiti se u bilo koju boju, naravno, uvijek profitersku.

Masato Sandra

Sjena jest drugačija sama po sebi zbog njenog karaktera promjenljivosti i neuhvatljivosti. Bilježenje sjene, koju u realnosti i ne primjećujemo, zahvalno je ovisno o upotrijebljenom mediju. Ukoliko je u pitanju fotografija, to može donijeti zanimljiv rezultat. Suzan Sontag kaže: „…Kad je fotografija učinjena ona već predstavlja nadrealizam jer je zabilježen trenutak koji je već otišao u prošlost i koji je neponovljiv…”. Sandra Masato u kadar uzima svoju sjenu kojom prekriva dio livade, motiv iz prirode. Fotografska bilješka ove situacije dobiva notu mističnosti jer ne vidimo uzrok sjene. Nakon fotografiranja, autorica se ponovno posvećuje istom motivu ali ovaj puta u mediju slikarstva. Sjenu na drugom radu crta, slika. Izveden slikarski rad nema prepoznatljivih detalja okruženja već je bogat tonovima koje moramo tumačiti kao znakove. Prisutna je gradacija smeđe boje, kojom, kako sama tumači, asocira ideju zemlje. Sjena bez vlasnika tijela uvijek izaziva mistične asocijacije. U ovom slučaju autorici je važno činjenje i bilježenje u dva medija. Ovaj diptih možemo prihvatiti na više načina. Možemo ga doživjeti kao sasvim nježnu ali ipak agresiju na prirodu oduzimanjem svjetla biljkama koje su dospjele u sjenu. Kao opravdanje autorica dodaje fotografiji homage zemlji i prirodi kojeg sačinjava na slikarski način. Ideja drugačijosti manifestira se razlikama između definiranosti lokacije detaljima fotografije. Promatraču slikarski rad ostavlja više prostora za interpretaciju.

Matic Mirjana

Mirjana Matić predstavlja slikarski rad, akril na platnu. Tu nalazimo naslikanu scenu sa zrcalom u kojem se ogleda bista glave hladnog pogleda. Površina glave je isprekidanom linijom podijeljena da područja. Na čas nam se čini da je poput zemaljske kugle podijeljene na dijelove interesnih područja koje nazivamo državama. Odmah se prisjećamo besmislenih podjela, granica, neprijateljstava suvremenog svijeta. Narodi se truju mržnjom prema drugima i ostavljaju neobrazovanima jer se sa takvima lakše manipulira. Zato se mnogo daje na religijske udruge koje podržavaju mržnju i netrpeljivost prema drugačijima. Unatoč promoviranim vrijednostima kao što su skromnost, uviđavnost, briga o potrebitima i sl. ljudski se rod ponaša suprotno ovim vrlinama. Lakomost, gramzivost karakteristike su mnogih ljudi. Uz njih pojavljuju se oni koji se moraju boriti da bi uopće preživjeli. Tako dolazimo do stalnog nesklada. Razvija se opravdana i neopravdana agresija. Divlji kapitalizam doveo nas je do ruba egzistencije. Nameće se neoliberalizam fokusiran na nadmetanju, masovnoj privatizaciji osnovnih resursa, oblikovanju proleterske radne snage uz redukciju prava. Oštre socijalne nejednakosti i pretakanje u robni status svake aktivnosti, dio su ovih promjena. Građani se vide samo funkcionalno: zadatak im je da budu fleksibilna radna snaga bez ozbiljnih prava. To je neophodno za globalni kapitalizam i temelj njegovog produkcionog režima. A radi se o tome da profit samo treba pravedno preraspodijeliti jer, na zemlji ima dovoljno svega za svih.

Paladin Vesna

U suvremenoj umjetnosti tehnika, materijal, pristup oblikovanju ne podliježe pravilima. Tehnologija više ne određuje status djela. Otkrivanje drugačijih značenja obogaćuje svakodnevnicu. Maštoviti pristup okolini oplemenjuje naš život. Ovim slijedom Vesna Paladin kao odgovor na temu ovog projekta nudi rad kojeg naziva Ispovjedaonica. Predmet je izdvojen iz kuhinjskih alata, radi se o starom, obrabljenom ribežu. Ovaj dosjetljiv rad, oblikom i nazivom, izaziva mnoge konotacije. Odmah se prisjećamo agresivne religijske udruge koja nametljivo pokušava saznati sve o nama kako bi nam odredila kvalitetu i vrijednosti naših života. Kao isključiva i autoritarna, crkva je bliska strahovladama i nacionalizmima. Većina religija nameće neprijateljstvo prema ljudskom tijelu i njegovim prirodnim funkcijama. Prisutno je licemjerje koje nalaže da se zapravo smije sve ali tako da nitko ne vidi. Javno obznanjivanje bilo koje drugačijosti napada se različito, od fizičkog obračuna do perfidne izolacije. Netolerancija biva inicirana sa oltara. Ovaj rad je aktualan jer smo svjedoci uvođenja ptice rode u porodična stabla. Naglašava se brak, isključivo muškarca i žene, kao jedina mogućnost diade iako je odavno shvaćeno da je brak isključivo ekonomska kategorija a najmanje i najrjeđe dugovječna emocionalna zajednica. U ovom umjetničkom projektu integriranje stvarnog predmeta u područje umjetnosti predstavlja hrabrost. Predmet, nanovo otkriven s dodanim novim značenjem, gubi staru, moguću svrhovitost i postaje poprište asocijacija.

Pancic Sasa  comp

Suzan Sontag obrazlaže: „…fotografija pokazuje da su ljudi neosporno tu, i u određenom dobu svog života. snimka grupira ljude i stvari koji se već trenutak kasnije razilaze, mijenjaju, idu dalje tokovima svojih nezavisnih sudbina…”. Ona je znala da fotografija rapidno pojačava svoje prisustvo u životu ljudi ali nije mogla pretpostaviti ovu, današnju količinu produkcije ali i mogućnosti manipulacije sa originalom. Slikari Saša Pančić i Kosta Bunuševac te umjetnica Vukica Bunuševac i arhitektica Breda Bizjak sastaju se i druže. Za učešće u ovom projektu opremaju se atraktivnim pokrivalima čijeg autora ne navode. Zatim se fotografiraju. Vjerojatno iz serije fotografija odabiru onu koja im se čini najatraktivnija. Boje su eliminirane pa bijela pokrivala dolaze do izražaja. U fotografiju montiraju tekst: „recimo, kao da ste vi… nepoznati pjesnik”. I već nam u misli dolazi stvaralaštvo Daniila Harmsa. On je često problematizirao međuljudsku komunikaciju poigravajući se formom, sadržajem i radnjom čineći ju začudnom, dovodeći ju do apsurda. U suvremenosti, ljudska komunikacija pretvara se u syber, virtualno općenje. Internetske komunikacijske mreže, poput Facebooka, zamjenjuju direktni razgovor. Na toj mreži zapravo i nema previše mjesta za direktnu komunikaciju, raspravu. Najčešće je komunikacija svedena na jednostrano upućivanje pojedine misli ili opaske. Sve se manje osobno družimo a sve više bivamo ovladani tehnologijama. Paul Virilio raspravlja o tome i obrazlaže da virtualne, informatičke ali i televizijske slike kao „mentalni predmeti” već postoje i kao takve imaju utjecaj na našu svijest. Više ne razlikujemo da li smo negdje bili ili smo samo vidjeli sliku. Kako kaže Suzan Sontag: „…fotografija pribavlja svjedočanstvo, ona je dokaz…” hja, uvijek možemo napraviti jedan selfie, slika govori tisuću riječi…

Paponja Davor

Davor Paponja kao odaziv na temu projekta podastire tri sliko – crteža manjeg formata rađena kombiniranom tehnikom. Sva tri su provokativna jer su erotski tematizirana i ne sakrivaju erotske detalje. Snažan naboj ovih radova postignut je slobodnim pristupom temi i oblikovanju. Umjetnik ne poštuje perspektivu niti ne gradi oblike, češće ih opisuje linijom na zasjenjenoj podlozi. Uočavamo stilske karakteristike grafita ili uličnog slikarstva, ilustracije, plakata, stripa. Linija se pojavljuje kao samostalna činjenica, nosilac oblika ili kao sastavnica rastera. Umjetnik miješa planove i uvjetuje ih smislom. Ritam je aktiviran dispozicijom elemenata.

Akteri imaju čovjekolika tijela ali su im glave slične životinjskim. Umjetnik ne diferencira tjelesnu određenost svojih likova pa nam se čini da svi akteri mogu biti istog, muškog spola. Tako dodiruje Queer tematiku koja je prečesto preskakana u temama umjetnika ali i izolirana od prezentacija. Već sama nagost modela i još muškog akta promatraču izaziva podozrenje. Autor propituje temu izbjegavanja tjelesnosti. Naša civilizacija, sve religije, njeguju neprijateljstvo prema ljudskom tijelu i njegovim prirodnim funkcijama potkrjepljujući ideju srama. Poštuje se licemjerni stav da se realno smije činiti sve što se hoće ali tako da nitko ne vidi. Javno obznanjivanje bilo koje drugačijosti napada se ili fizički ili perfidnom izolacijom. Rad je aktualan jer smo svjedoci ulaska ptice rode u porodična sjećanja. Homoerotika, transseksualnost, transrodnost pokušavaju se razglasiti kao nepostojeće kategorije. Prikaz nagosti muškog tijela predstavlja provokaciju. Kad se s muškim „onim” netko vizualno poigra odmah se djeci pokrivaju oči. To besmisleno prikrivanje prirodnog vraća se kasnije frustracijama i lažnim moralom. Na žalost, odgoj, dobrih ili loših roditelja, svodi se na zabrane i poučke o kompromisima. Ovaj niz likovnih radova postavlja pitanje: Da li naša tjelesnost može podnijeti našu senzibilnost?

Pevalek Iva

Iva Pevalek problematizira drugačijost pozivajući se na drevnu znanost astrologiju. Ona tehnikom kolaža gradi kompoziciju koja izaziva pažnju začudnošću elemenata i njihovog rasporeda. Promatrač uočava na plavoj podlozi, kao na pozornici, crno – bijeli ženski lik u starinskom kupaćem kostimu ali sa glavom ptice koja asocira na egipatskog Horusa. Osoba je štapom ili uzicom povezana sa pojednostavljenim crtežom horoskopskog znaka blizanaca postavljenom na drugoj polovici mogućeg podija toniranog oker bojom. U pozadini zapažamo notno crtovlje pretvoreno u moguću zavjesu koja djelomično prekriva tamno nebo sa crvenkastom okruglom planetom koja ima krila. Za osobe koje poznaju horoskop, svi ovi elementi imaju neko određeno značenje. Umjetnica tumači: „…Astrologiju proučavam već nekoliko godina, to je moj izbor i smatram je drevnom i plemenitom naukom…”. Zaplet počinje tretmanom horoskopskih tumačenja. Naročito nepovoljan tretman astrologija ima od službene crkve koja ju i propisima zabranjuje. Smiješno je što sve službena vjera propisuje i zabranjuje i o tome donosi službene naredbe. Ukoliko se astrologija i vjere bave besmislicama, utoliko je gore da vjera izdaje dekrete zabrane. Astrologija nema propise, ima skup saznanja i iskustava koje ne predstavljaju zakon već oslonac. Crkva nema meki nego rigidni stav. No, vjerujemo li crkvi ili u prognozu horoskopa, moramo shvatiti suvremena filozofsko – fizikalna saznanja o kvantim pojavama, fraktalim, bozonima, energijama. Moramo dovinuti pojmove tijek i mijena kao jedine odrednice univerzuma koji u našoj percepciji više ne funkcionira kao mašina po Newtonu već kao polja energija koje se manifestiraju na različite načine. Čovjek više nije doživljen kao kemijsko – fizikalna reakcija već kao energetski naboj.

Rukavina Nika

Osobnu, naročito erotsku ali i nacionalnu ili političku drugačijost ljudi najčešće skrivaju. lakše se živi ako si uklopljen u krdo nego ako si individualac bez obzira na vrstu moguće različitosti. U projektu, koji se bavi svim vrstama različitosti koje podastire 46 autora, Nika Rukavina predstavlja svoj rad iz 2010. godine kojeg je nazvala „Once upon a time I had a dream” . Već pri prvom pogledu jasno je da autorica vizualno promišlja queer problematiku. Ona, akrilnim bojama na platno slika figuru krupnijeg muškarca u trenutku nekog ritualnog događanja. Umjetnica izuzima okolinu pa nemamo uvid gdje se muškarac nalazi. Pažnja je usmjerena baš na njega, na njegove geste, na njegov osjećaj trenutka. U prvi mah ova slika izaziva čuđenje jer naslikani ima bradu a na sebi potkošulju, roza haljinicu i crvenkaste visoke cipele. Čini nam se da je umjetnica za bilježenje uzela trenutak njegove potpune predanosti činjenju i potpune sigurnosti u izgled.

Ovaj rad izaziva komentatora na mnoga razmišljanja o povijesnom trenutku koji za ljude izvan krda, na svim kontinentima pa čak ni u demokracijama Europe ili Amerike, nimalo nije povoljan. Problema je locirao još Herbert Marcuse koji, u našoj zapadnjačkoj kulturi, zapaža karakteristična ali teško primjetna otuđenja čovjeka. Biti ćemo iznenađeni njegovim spoznajama: budući da su ideali Zapada a često i Istoka najčešće: muškog roda, zrelih godina, bijele rase i iz građanskog staleža. Tim uvriježenim pristupom događa se da su: žene, mladi, djeca, starci, obojeni i radnici već otuđeni.

Saliji Refik

Refik Saliji predstavlja višeznačan rad koji na prvi pogled predstavlja raspelo. Pogledamo li pobliže, shvaćamo da je predmet sastavljen od odbačenih dijelova i raznolikih materijala. Tijelo čovjeka koji visi na rukama, pretpostavljamo Isusa, sastavljeno je od namotaja hrđave žice. Glavu predstavlja proporcionalni kamen iz mora. On visi na gornjem dijelu japanke a na mjestu gdje bi trebalo pisati INRI nalazimo geometrijski ukras i logotip proizvođača japanke. Ruke i noge su okrugli čepovi, dijelovi japanke kojima se spaja njihov gornji i donji dio. Ovaj maštoviti i šarmantni rad može izazvati polemike. Vjernici će se prikloniti simboličnosti funkcije ovog raspela pa će to shvatiti kao moguću obranu vjere ako se predmet upotrijebi kao praćka, a kamena glava kao projektil. Ateisti će se nasmijati i odmahnuti rukom shvaćajući ovaj artefakt humornom dosjetkom. Autor se nije izjasnio o radu.

Savic Urska

„Bitter butter” naslov je zbirke kolaža autorice Urške Savič. Ona uzima vizualne segmente poznatih reklamnih ili osobnih događaja. Tu su povijesne, stare fotografije, izresci tekstova iz novina, fotografije grupa ljudi ili pojedinaca, TV-ekran, ponešto od kućnih ljubimaca, citat revolucionarne pjesme… Iz ovog šarolikog materijala ona oblikuje i kolažira listove smisla. Ovaj niz zapažanja i upozorenja uvezuje u predmet, knjigu. Naslovom Gorki maslac autorica parafrazira Poznati kolaž Johna Heartfielda iz 1935. godine u prigodi otkrića margarina: „Hura, maslac je gotov”. Još tada autor karikature sluti i ukazuje na mračnu, fašističku budućnost vremena koja je uslijedilo.

Promatrač se mora udubiti u situacije kako bi mu cijeli projekt postao čitak. Autorica pojašnjava: „Gorki maslac je zbirka kolaža nadahnutih percepcijom situacije u svijetu danas…”. Ona pokušava izazvati osvješćivanje. Stanovnici Plavog planeta još nisu uočili novokomponirani fašizam koji se plasira pod parolama demokracije i globalizacije. Prijeteći dio povijesti koji se nekad pojavljivao u nacističkim, fašističkim državama, pojavljuje se opetovano u mnogo širim ali prikrivenijim razmjerima. Tada se utjecaj, potican nacionalizmima, rasama i ideologijom, morao fizički plasirati pojedincu. Danas je utjecaj mnogo jednostavniji: smanjivanjem kvote multidisciplinarnih saznanja i pojednostavljivanje i specijaliziranje edukativnih područja, razvijenim sistemom medijskih dezinformacija, dozvoljavanjem vjerskih fanatizama i miješanje u privatnost pa do uporabe drona. Ovi zabrinjavajući rezultati tijeka civilizacije izazivaju crne slutnje. Autorica na sarkastičan način komentira suvremenost rabeći medijski poznata događanja.

Silipetar Vedran

Vedran Šilipetar predstavlja dvodijelnu prostornu instalaciju. Radi se o dvije tamne figure, koso postavljene, okrenute jedna prema drugoj, koje evociraju ideju odnosa, međusobne interakcije. Oba dijela rada imaju aplicirane metalne dijelove koji su, osim podložaka, ostavljene u originalnoj boji svijetlog metala. Prepoznajemo kuke i šarafe. Ovi elementi i međusobne pozicije masa usmjeruju dojam ka njihovom srazu, sukobu, borbi. Jedan od tamnih elemenata ima naznačeno jače udubljenje pa ih možemo prepoznati kao simboličan sraz muškog i ženskog principa. Iako bi željeli ovo povezati sa erotskim, tamna boja, naglašeno gestualne pozicije i metalni elementi ipak više podsjećaju na borbu, konflikt. Ovo kustosko dešifriranje autor nagrađuje opisom: „…Skulptura „Passion” erotska je alegorija na odnos muškarca i žene koji u post/postmodernističkom društvu sve više postaje predmetom drugačijosti. Iz perspektive modernog homo(sexualnog)sapiensa muško/ženski odnosi postaju premet banaliziranja i stvar prošlosti nekih arhaičnih vremena koja se uglavnom vežu uz dominaciju muškarca u odnosu na ženu…”

Stokovac Luiza

Ideja ovog projekta bila je obraditi pojam / fenomen: različitost. Vizualnim problematiziranjem predstaviti situacije i stvari koje se ne uklapaju u prosjek, željeno, očekivano, uobičajeno. Među inim, u drugačije ubrajamo i putnike, turiste. Luiza Štokovac, u poziciji putnika, uzvrača udarac. Ona, kao turist, posjetioc na tuđem terenu primiječuje lokalne drugačijosti. Zapaženo bilježi fotografskom kamerom te predstavlja unutar ovog projekta. Rezultat ovog činjenja, ova kolor fotografija obiluje različitostima. Urbani nered, koji nije dominantan motiv, očit je u samo jednom kadru. Tu je ostacima plakata prošarana ograda velebnog zdanja. Uz također zamrljan stup električne rasvjete nalazimo nespojene kablove. Automobil je nepropisno parkiran. ispod niskog krova prizemnice jako nisko, nadohvat ljudske visine, postavljen je aparat za klimatizaciju. Asfalt je izlokan i oštećen. Poklopci na cesti nisu u visini asfalta. Vjerojatno bi još mogli nabrajati detalje sa ove fotografije. No, najočitija i najzanimljivija drugačijost su tekstovi putokaza neuredno prikačeni za stup električne rasvjete. Ipak, za domovinoljupce, drugačijost predstavlja tekst na istoj tabli ispisan ćirilicom i latinicom a koji nije srušen, razbijen ili maknut. Svjedočimo: nacionalnost se najčešće pojavljuje kao nametnuti, upitni, apstraktni pojam različitosti. U suvremenom smislu, pojam nacije ne postoji niti 200 godina. Nacionalnosti i vjere, a kod nas i jedno pismo, česti su uzroci međuljudskih neprilika. Čini mi se da ova fotografija djeluje poučno jer se radi o sceni iz Sarajeva.

Strpic Ognjen

Unutar ovog projekta zanimljiv, interaktivan rad predstavlja Ognjen Strpić. On uparuje sedam puta po dvije fotografije i uvezuje ih u oblik knjige. Fotografske bilješke su, svaka, same po sebi dobre i zanimljive. No, njihova kvaliteta nije jedina vrijednost ovog konceptualnog, fotografskog rada. Autor od nas traži da se opredijelimo, da izaberemo te stoga rad naziva Test. Zadatak je, od ponuđenih sedam parova, odrediti jedan par kojeg sastavljaju fotografije koje su drugačije a da ujedno nisu i nešto drugo. Autor namjerno ne iznosi rješenje, promatrača ostavlja da sam odluči, izabere. Autor komentira: „Isto ili različito, drugo ili drugačije, jedna je od najosnovnijih odluka koje svako živo biće neprestance donosi na svim razinama, od percepcije do snalaženja u prostoru, pamćenja, učenja, te društvenog ponašanja… … Budući da smo za vlastite kriterije i točnost svoje procjene osobno odgovorni, za ovaj Test nije ponuđeno rješenje.” Ovom ponudom aktivira promatrača koji ne promatra radove pojedinačno kao djela već se mora uključiti u intelektualnu, misaonu manipulaciju. Pred nama je odličan i izazovan rad pa treba hrabro krenuti u udubljivanje i odlučivanje!

Superina Eni

Drugačijost se, osim na ljudima može odrediti i na predmetima. Ovo uvodi kvalitativne kriterije ali se, kao i kod ljudi, odmah oslanjamo na konvencije. Povod za razmišljanje daje nam Eni Šuperina koja predstavlja diptih, rad sastavljen od dvije boce. Pred nama je standardna boca za vino ispunjena adekvatnim sadržajem. Pokraj nje, u ležećem položaju, nalazimo drugu bocu ali u izmijenjenom izdanju. Ta, druga boca je prazna i deformirana. Promatrajući instalaciju, javljaju se mnoge konotacije. Jedna od njih je pitanje alkoholizma. Možemo uzeti da je izobličena boca simbol osobe koja je previše konzumirala njen bivši sadržaj. Drugo viđenje može izčitati kako je jedna boca znak mladosti i vitalnosti a druga starosti i oronulosti. Još jedna moguća interpretacija može komentirati pitanje tijela, oblika i njegove sjene. Ili, možda je ovo ilustracija tjelesne savršenosti a duhovne izopačenosti? H. Marcuse u našoj zapadnjačkoj kulturi zapaža karakteristična prikrivenu a realnu diskriminaciju. On kaže: Ideali Zapada ali i Istoka najčešće su: muškog roda, zrelih godina, bijele rase, iz građanskog staleža. Tim uvriježenim podsvjesnim stavom su diskriminirani: žene, mladi, djeca, starci, obojeni i radnici. Po ovom ključu, deformirana boca je diskriminirana.

Varzic Eugen

Zanimljiv rad predstavlja Eugen Varzić. Osim vizualnog doživljaja motiva, na raspolaganju su dodatne informacije dostupne QR kodom. Umjetnik portretira osobu koja je, po tjelesnim karakteristikama muškarac ali ju na slici nalazimo travestiranu u žensku odjeću. Ovdje bi morali razlikovati LGBT pojavnosti. Ovaj akronim se odnosi na lezbijke, gay osobe, biseksualne i transrodne / transseksualne osobe. Rod je šire definiran od spola jer se spolom obuhvaćaju samo biološke karakteristike žena i muškaraca. Razlikovanje termina rod (gender) i spol (sex) gubi se u prijevodu na hrvatski jer se pojmovi svode na termin spol. Zato nije uvijek jasno kada se prijevod odnosi na biološka određenja, a kada na kulturalno-društvene definicije žena i/ili muškaraca. Pojam queer je danas dio humanističkih znanosti, povijesti, kulturnih studija, književnosti, filozofije, prava, genetike i biologije… Ovaj rad Eugena Varzića dodiruje pitanje osjećaja identiteta. Umjetnik nam želi kazati da tijelo nosi stanje a da je pri tom podložno promjenama. Tijelo je temeljna datost. Tijelo mora podnijeti biološke i socijalne funkcije. U tijelu smo sakupljeni kao osobe. No, tijelo nije organski stroj. Osobnost je nekada bila prihvaćana kao supstancijalna i čvrsta. Novo, postmodernističko „Ja” promjenljivo je i odražava sumnje, mogućnosti, pretpostavke. „Ja” se pojavljuje kao biće podložno mijeni s promjenjivom orijentacijom ili interesom. Trajna je individualnost uzmakla pred nizom auto percepcija što ih individua može prihvatiti na neko vrijeme, a potom odbaciti. Analizirajući situaciju ove slike, shvaćamo da je pred nama prostor osobnog. Akter, možda, nije sasvim sretan, ali je uvjeren u svoju životnu ulogu.

Vojinovic Jelena

Individualnost, posebnost, različitost može se među ljudima vidjeti po anatomskim karakteristikama. To su zadatosti koje ne možemo mijenjati ili možemo neke od njih, estetskim ili sličnim medicinskim intervencijama. Drugačijost bi se trebala očitovati više po socijalnim, društvenim karakteristikama koje želimo temeljem spoznaja i osobnih osjećanja sebe samog. Jelena Vojinović, apelirajući ka ideji boljeg svijeta, nudi rad koji otkriva našu oblikovnu zadatost. Tako, npr. prema rendgenskoj slici mi ne znamo da li se radi o bijelcu, crncu ili azijatu. Tek stručnjak, medicinar će znati da li se radi o anatomski muškom ili ženskom tijelu. Malformacije otkrivaju dob i nije jednostavno procijeniti ukoliko se ne bavimo ortopedijom. Autorica ovim radom zove na toleranciju jer, svi smo zapravo jedno ali sa punopravnim osobnim identitetima. Ona kaže: „…Kao i otisak prstiju, tako je i otisak zubiju svakoga od nas jedinstven, drugačiji. A opet, na neki način, i to nas čini jednakima, istima u toj drugačijosti…”. Sigmund Freud je dešifrirao i razotkrio mnoge tabue koji su ograničavali razumijevanje mehanizama ljudske motivacije, inzistirajući na individualnom bez ograničavajućih vrijednosnih kriterija. Moramo biti svjesni da se okviri i granice normalnog ne mogu u potpunosti doktrinarno definirati zbog stalnih, dinamičnih promjena u društvenoj strukturi. Snaga sistema normi i pravila koje nameće određeni kulturni krug rezultira interakcijom koja ima karakter borbe u kojoj se nagonskoj snazi individualnih stremljenja opire represivna priroda društvenih određenja. Problem je da nam se nameću čipovi za označavanje individualnosti.

Weissman Roberta Nagy

Rad, poliptih Roberte Weissman Nagy predstavljam kao konceptualni projekt jer pored likovnih kvaliteta progovara o trenutku sadašnjice. Pred nama je razvoj misli od doživljene realnosti, propitivanja osobnog, preko nadrealističkih promišljanja do postizanja nivoa simbola. Umjetnica u suptilnom materijalu lijeva otiske tijela izvodeći energetski, emocionalni i identitetski ritual. Ponavljanjem i modificiranjem osnovnog oblika dolazi do snažnih emocionalnih odjeka u sebi samoj a potom snažno djelujući na promatrača. Ona lutke smješta u zadani prostor u kojeg jedva da stanu. Ovo predstavlja i simbolično stješnjavanje u zadane gabarite. Umjetnica figurama i kutijama gradi predmete i dojam, naglašavajući ga nedefiniranim kolorom. Rad inicira nekoliko mogućih interpretacija. Najzanimljiviji diskursi su pozicija autorice, vrijeme u kojem su radovi nastali i odnos sa promatračem. Možemo mu nadjenuti naslov „Život u kutiji” a doživjeti kao zatvorenost i izoliranost pojedinca usred čopora, skučenost usred nametnutih obaveza i poslova, nasilno uguravanje u nacionalne ili vjerske okvire. Ovaj niz sugerira izraženo nezadovoljstvo ili u najmanju ruku ideju propitivanja osobnog statusa. Uz to problematizirane su socijalne situacije s kojima nismo zadovoljni. Tjerani smo na „ukutijavanje” načina i pristupa životu: kutija – škola, kutija – televizor, kutija – stan da bismo završili također u kutiji – kovčegu. Smještanje u kutije, ladice, foldere uobičajeni je način osiguravanja reda. Ovom logikom nomad, poput virusa ruši sistem. Potrebno ga je eliminirati.

Zbasnik Andrej

Osobnu situaciju koja nije jednostavna, samo rijetki ljudi mogu prihvatiti a još rjeđi umjetnički ju interpretirati. Tako Andrej Zbašnik uzima kao motiv svoju situaciju. On kaže: „…Uzeo sam kao formu promišljanja moju bolest, jer je specifična i u mnogo slučajeva još uvijek u domeni tabua…”. Ova hrabrost biva nagrađena eliminacijom trača i prihvaćena kao dokumentarna ispovijest. Ovaj umjetnik, već kao mlad, bio je zamijećen svojim likovnim promišljanjima. Bez obzira na tijek bolesti skoro cijelo vrijeme on kontinuirano i uspješno kreativno djeluje a radove ujedinjava u konceptualni projekt kojeg naziva „Organizam žive umjetnosti”. Rad kojeg predstavlja u ovom projektu naziva „Kroki anamneza” spajajući likovno i prozaično u sarkastičnu sintagmu. Rad se sastoji od lista papira na kojem je ispisana povijest bolesti. Djelomičnu ju je mogao ispuniti liječnik ali većim dijelom autor. Očito je kristalno promišljanje i pozitivan, humoran stav prema osobnom stanju. Umjetnik, poštujući osobno i kreativno komentira: „…Biti drugačiji znači prije svega biti dovoljno postojan u svijetu koji je sam po sebi sve, samo ne normalan. Na taj način, možda samo sebi stvaram utjehu i neku konfabulaciju. Međutim, tu sada dolazi do značaja moja umjetnička praksa, koja me iskupljuje i definira moju slobodu i poslanje. Iako ne živim od umjetnosti, živim za nju i stalno sam njome okupiran. To je također jedan dio osobnosti po kojem sam drugačiji od drugih, odnosno od prosječne većine. Biti drugačiji znači ponašati se i živjeti na način koji je po nečemu specifičan i poseban…”. Zahvaljujemo autoru na iskrenosti i kreativnosti!

Eugen Borkovsky, VI. 2014.

Impressum kataloga:
Izdavač / Editore: Općina Grožnjan / Comune di Grisignana, HDLU Istre; Curator: Eugen Borkovsky; Tekstovi / I testi: Eugen Borkovsky; Lektura (HR): Doris Pandžić; Catalogue design and CD: Studio Borkovsky; Fotografije / fotografie: autori; naslovnica / copertina: Nika Rukavina: Once upon a time I had a dream, akril na platnu, 80 x 100 cm, 2010; Postav / Installation: Eugen Borkovsky; Tisak / print: Comgraf Umag; Naklada / Tiratura: 250; Info: www.akademija-art.hr
ISBN 978-953-7121-59-4
naslovnica / copertina: NIKA RUKAVINA: Once upon a time I had a dream; akril na platnu, 80 x 100 cm; 2010.
GROŽNJAN Grad umjetnika 1965 2014 GRISIGNANA Cittá degli artisti

foto-galerijapostav i otvorenje