Godišnja izložba članova HDLUR-a je tradicionalni program recentnog stvaralaštva članstva. Radi se o izložbi na koju se putem internog natječaja mogu prijaviti svi članovi. Iako se odvija svake godine i na nju se prijavljuje mnogo umjetnika, izložba nije revijalnog karaktera već selekciju umjetnika i radova vrši povijesničar umjetnosti, na njemu je da od prijavljenih radova osmisli tekst u katalogu i kvalitetan postav. Selektor Godišnje izložbe ove godine je povjesničar umjetnosti Nikola Albaneže.
Ove godine na izložbi sudjeluje 50 umjetnika.
". . . Tradicionalne likovne discipline, a naročito slikarstvo, posjeduju snagu kojom otvaraju uvijek nove perspektive u svakom modernizmu, pa tako i u aktualnoj nam suvremenosti. Upravo zahvaljujući svojoj ukorijenjenosti u materiji, u usredotočenosti na likovnost (kolorizam, formu), slikarstvo stalno iznova ugrađuje promjenjive poglede i izmijenjeno razumijevanje umjetnosti. Pritom, dakako, mora prihvatiti situaciju u kojoj je tek jedan od ravnopravnih medija, a ne više nadmoćan ostalima. Pa ipak, nipošto mu ne manjka relevantnosti usprkos višekratnom proglašavanju ‘smrti slikarstva’. Dapače, mišljenja sam, kako u svojim najkvalitetnijim ostvarenjima slikarstvo i nadalje daje bitan sukus ukupnoj umjetničkoj produkciji pa tako, uvjeren sam, i sadašnjoj riječkoj sceni. . . „
Nikola Albaneže
TEKST IZ KATALOGA
Uvid u slikarsku misao
Suvremeno slikarstvo više ne može zahtijevati da ga razmatramo i o njemu raspravljamo smatrajući ga „velikim transpovijesnim prijenosnikom (sredstvom koje transcendira povijest, op. prev.) čovjekove vizualne ekspresije" (kako je njegovu povijesnu, pred-postmodernu, poziciju definirao Douglas Crimp u There is No Final Picture, u katalogu Painting on the Move, Basel 2002.) – „superiornim, zbog njegove hvaljene i slavljene prošlosti, svim ostalim estetskim nastojanjima" – naprosto zato jer su brojni drugi oblici umjetničkog izražavanja postali jednakopravno istaknuti i bitni te, štoviše, masovnošću vlastite produkcije naprosto preplavili njegovu poziciju. Međutim, premda izrečena tvrdnja naizgled relativizira važnost slikarstva, ona ga ujedno reafirmira. Ponajprije stoga jer kontekst suvremenoga svijeta (pa dijelom i umjetničke produkcije) prisiljava slikarstvo na vlastito preispitivanje i skromnost što je uvijek, a napose u doba opće megalomanske i nasilničke bahatosti (naziva se to slobodnim poduzetništvom, zar ne?), etička kategorija. A zatim i stoga (a to nas ovdje ponajviše i zanima) jer specifične likovne kvalitete – imanentne upravo i jedino slikarstvu koje u svojoj sveukupnosti s pravom ipak biva istaknuto (usprkos pojavi raznih novih disciplina) kao najvažniji likovni medij prošloga stoljeća – i nadalje uvijek iznova dolaze do izražaja.
Na ovakav uvod potakla me tradicija riječke umjetničke udruge da godišnje manifestacije budu razdijeljene po disciplinama što je odluka koja, naizgled, ne može ne imati nedostatke (ako se imalo pridržavamo toga načela odbacit ćemo i poneko djelo koje bi se po svojoj kvaliteti trebalo naći u izboru, a nametanje bilo kakvih granica mnogima nije po volji), ali moraju joj se honorirati i prednosti. Mogućnost uvida u slikarsko shvaćanje, upravo slikarsku misao koju nudi određena sredina, svakako jest prva bitna odrednica takve odluke.
Pogled s distance – prostorne, pogotovo pak vremenske – formira nekakvu jedinstvenost (opet u sjecištu istih kategorija) usprkos različitosti. Tako i u slučaju riječke sredine, sveze i prekidi, kontinuiteti i kontradikcije, spajanja i lomovi… mogu biti analitički popraćeni na pojedinačno uzetim ostvarenjima, ali i sintezno obuhvaćeni uočavanjem zajedničkih dominantnih odlika.
U sumarnom pregledu koji slijedi namjerno izostavljam imena jer na taj način – uvjeren kako je prema izdvojenim karakteristikama u svaku naznačenu skupinu lako dopisati autore – upućujem poziv zainteresiranim posjetiteljima/promatračima na nešto aktivniju participaciju i komunikaciju s izloženim djelima, odnosno s reprodukcijama u katalogu.
Na nizu radova, što je već pomalo opće mjesto dobrog dijela recentne prakse, uočava se slikarska autoreferencijalnost materijalizirana u variranju primarnih sastavnica i/li kolorističkih ploha. To je naprosto potreba da se propituje ideja slikarstva kao takvog, što je zasigurno posljedica snažnoga (za neke i presnažnoga) povijesnoga nasljeđa slikarstva.
Daleko zanimljivijima pokazuju se djela koja vode dijalog s vlastitom, rekli bismo uže zavičajnom, tradicijom. Konkretno, prilično moćnom se pokazuje vezanost uz tlo; telurne konotacije nalazimo u rasponu od nanošenja zemlje i apliciranja kamena do vehementnoga rukopisa kistom i špahtlom kojima se realiziraju pikturalna dostignuća.
Otklon ka (auto)ironiji i očuđenju također je, čini se, trajno zastupljen na plodnom i vedrom polju. Takav pristup redovito zadržava svježinu pogleda, a duhovitost mu je svakako dobrodošla i, kad je uspješno integrirana s likovnošću, posljedično njegova jača strana.
Napokon, metafizičnost povezana sa scenskom, figurativno-kompozicijskom voljom, koju otkrivamo u nekoliko razrađenih i očito pomno osmišljenih poetika, svojom intrigantnošću također zaslužuje pozornost. Tu se na likovnu kvalitetu najpotpunije nadovezuje sadržajna slojevitost.
Prethodnim skupinama radova, kojima sam naznačio barem određeni zajednički nazivnik i koje smatram uspjelijim dijelom riječke slikarske produkcije, valja pridodati (ne samo dekorativno) i ilustrativne te ornamentalne kreacije kako bismo zaokružili značajke ove likovne pozornice.
Selekcija, bez obzira na kojim kriterijima temeljena (u slučaju ‘cehovske’ izložbe nema smisla primijeniti kriterij koji bi bio nužan kada bi se birali, primjerice, reprezentanti te iste udruge na razini državnog ili međunarodnog okvira), oformljuje određenu izložbenu cjelokupnost, donosi panoramu koja je istodobno fragmentarna i nedvojbeno subjektivna. Koliko smo pritom suočeni s opasnošću ‘već viđenog’ u brzom izlagačkom tempu, a pogotovo na jednogodišnjim smotrama koje u većoj ili manjoj mjeri predstavljaju iste protagoniste stalno iznova, legitmno je pitanje. Ono sugerira prekomjernu produkciju, preobilje umjetnika i manjak novih ideja. Pa ipak, takva kritika je suvišna. Dakako da je svega previše, ali čemu se žaliti, to i jest pravi odraz stanja stvari. U gustoći suvremene umjetničke produkcije, koja je tako nerazmrsivo povezana sa životom zajednice, gradovi naprosto moraju imati i likovnu scenu, što razvijeniju tim bolje. I ona je dio njihova identiteta.
Na kraju htio bih podastrijeti i vlastiti prilog učestaloj raspravi o koncepciji i opravdanosti ovakvih izložaba (bez zadane teme). Agresivne tvrdnje o jedinoj ispravnosti tematskih izložaba – koje su apsolutno vrijedne i korisne kada ih protagonisti dobro osmisle – su nametljive i postavljaju isključivost (što s autorima koji se nikako ne uklapaju u teme?!) namjesto dijaloga i mogućnosti svekolike komunikacije.
I još: sa zadovoljstvom mogu ponoviti riječi koje sam prije nekoliko mjeseci napisao u situaciji površnog poznavanja riječkoga slikarstva. Ponoviti sa zadovoljstvom (ne zamjerite njihovu zalihost s obzirom na gore rečeno) jer smatram da ih ova izložba potvrđuje: „Tradicionalne likovne discipline, a naročito slikarstvo, posjeduju snagu kojom otvaraju uvijek nove perspektive u svakom modernizmu, pa tako i u aktualnoj nam suvremenosti. Upravo zahvaljujući svojoj ukorijenjenosti u materiji, u usredotočenosti na likovnost (kolorizam, formu), slikarstvo stalno iznova ugrađuje promjenjive poglede i izmijenjeno razumijevanje umjetnosti. Pritom, dakako, mora prihvatiti situaciju u kojoj je tek jedan od ravnopravnih medija, a ne više nadmoćan ostalima. Pa ipak, nipošto mu ne manjka relevantnosti usprkos višekratnom proglašavanju ‘smrti slikarstva’. Dapače, mislim kako u svojim najkvalitetnijim ostvarenjima slikarstvo i nadalje daje bitan sukus ukupnoj umjetničkoj produkciji pa tako, uvjeren sam, i sadašnjoj riječkoj sceni."
Nikola Albaneže
SUDJELUJU
Marijan Blažina
Đanino Božić
Dunja Demartini
Alma Dujmović
Silvija Đolonga
Ana Filipović
Dražen Filipović Pegla
Ana Glažar
Klas Grdić
Anton Horvatović
Sanja Ipšić Randić
Hari Ivančić
Bogomil Karlavaris
Vitomir Kelava
Ivan Kinkela
Silvana Konjevoda
Željko Kranjčević Winter
Mirna Kutleša
Andrej Kurtin
Dalibor Laginja
Branko Lenić
Branka Marčeta
Mirjana Marušić Gorska
Marijan Mavrić
Robert Mijalić
Miomir Milošević
Orlando Mohorović
Franjo Molnar
Tea Paškov Vukojević
Bruno Paladin
Ana Pavičić
Tanja Pečanić
Nenad Petronio
Đorđe Petrović
Neva Pizzul
Marijan Pongrac
Vjekoslav Vojo Radoičić
Luisa Ritoša
Aleksandar Rokanović
Andrea Ružić
Mirna Sišul
Krešimir Sokol
Yasna Skorup Krneta
Melita Sorola Staničić
Mladenka Staničić
Mauro Stipanov
Miljenka Šepić
Predrag Todorović
Anton Vrlić
Mirjana Zirdum
Jasna Rodin
e-mail: hdlur@ri.t-com.hr
Akademija-Art.net
