Izložba Jagode Buić otvara se 13. prosinca 2008. godine u Gliptoteci HAZU u Zagrebu. Izložba ostaje otvorena do 9. siječnja 2009., utorak – petak 11-19 sati, vikend 10-14 sati.
Izložba je postavljena u tri galerijska prostora Gliptoteke HAZU /sveukupno 900 m2/, a prezentira novonastale radove: kolaze 2004-2008., gvaševe, instalacija, video.
Tekstovi u katalogu: akademik Luka Paljetak, akademik Tonko Maroević, Vesna Mažuran Subotić i interviju s Jadrankom Dizdar.
LUKO PALJETAK
Izreka
CARTA CANTA govori o svjedočanstvu papira, jednako kao što govori i o njegovoj pjevnosti. Jagoda Buić ovom izložbom odaje počast divoti papira, mjestu odakle svaki rukopis kreće u avanturu nedočitljivog smisla. Slijedi, kao i do sada, svoje polete i ulegnuća, zanosa i stanke zapitanosti, baš kao što to čini i njen rukopis od samog početka kada je u prste uzela onu svoju nit za hod kroz labirint. Odgađajući mogućnost raspleta labirint se sada stopio s papirom.
VESNA MAŽURAN SUBOTIĆ
Otkrivši postupak pravljenja papira 105.godine za potrebe carske dinastije Han, Ts ai Lun nije mogao ni pretpostaviti da je pronašao materijal koji će se u budućnosti ubrajati među najpoznatije i najprisutnije materijale u svijetu. Nakon ekspanzije koju doživljava na Dalekom istoku (prvo u Kini, a potom u Japanu ), gdje je njegova proizvodnja kao i njegova upotreba stavljena na razinu umjetnosti, papir se nezaustavljivo širi svijetom. Osim u svakodnevnom životu koji je njegovo prisustvo učinio gotovo efemernim postao je i nezaobilazni dio, sudionik umjetničkih djela, posebice likovnih, koja su mu omogućila da progovori svojom osobnošću, svojom strukturom i bojom. Imaginacija i inventivnost umjetnika podređivala ga je pritom osobnim kreativnim postupcima, a on je nametao zakonitosti u odnosu prema sebi, pravila postupanja. Pravim poznavateljima i poštovateljima nudio je sve mogućnosti svog izričaja, postajao je njihov prijenosnik govora i misli, njihov suradnik u vizualizaciji ideja. Upravo takvim, maksimalno kooperativnim, papir nalazimo u ciklusu kolaža koje radi Jagoda Buić. Objedinjujući ih imenom Carta Canta, aludira se već nazivom na dvoznačnost njegova značaja, onu temeljnu – potvrdnu i raspjevanu istodobno. Takva stvaralačka usmjerenost vidljiva je već kod prvih radova, dva kolaža inspirirana umjetnošću Japana koja nastaju 1994. godine (izložena na retrospektivnoj izložbi u Darmstadtu) gdje se evocirajući tradiciju japanske umjetnosti papira, decentnim kolorističkim efektima gradi dvije svježe, dinamične prostorne kompozicije. Iz njih će se gotovo deset godina kasnije (2004.godine) početi razvijati serija radova u kojima krenuvši od ravne plohe,kombinacijom raznih vrsta papira: mekih, prozračnih, nabranih, glatkih, onih s utisnutim i otisnutim uzorkom, različitih struktura i boja, njihovim svijanjem, nabiranjem, gužvanjem,perforiranjem i međusobnim preklapanjem Jagoda Buić počinje stvarati kolaže-reljefe, oblike geometrijske i organske provenijencije koji su podređeni unutarnjem, jasno naglašenom dinamizmu.Aplicirani na nosivu površinu, adirani elementi šire se u okolni prostor, korespondiraju s njime raznim stupnjevima dinamizma i voluminoznosti ispitujući pri tome kako sam oblik tako i mogućnosti materijala. Eksperimentu je podvrgnuto sve što znamo kao uobičajeno. Lakoćom nesputane igre Jagoda Buić papir reže u trakaste elemente i moči da bi nakon sušenja dobio karakteristična haptična i vizualna svojstva, uske raznobojne vrpce provlači kroz perforacije podloge, lepezastim pravilnim tvorbama bojom daje i razbija naglašenu pravilnost, sve je jasno i drugačije, logično i iznenađujuće u svojoj suštinskoj jednostavnosti. Tako se osobnim pismima, ostavljajući vidljiv rukopis i tekst te naglašavajući koloristički rubove gradi piramidalne kompozicije (Stablo);uobičajena simbolika zadobiva semantičko značenje (srce, ženska pregača )…Nazivi radova sugeriraju asocijacije bez obveze za razumijevanje. Promatraču je ostavljena sloboda u tumačenju oblika, intimizam stvaralačkog svijeta otvoren je i prikriven. Unutarnjom pravilnošću stvaralačkog pristupa sve se potvrđuje i dovodi u pitanje: konture oblika koje su jasne ili stapajuće, pravilnost piramidalnih tijela koja izrastaju iz plohe, spontano gužvanjem nastali nepravilni oblici nasuprot onih savršeno pravilnih struktura. Na dinamizam dodatno djeluju i rafinirani koloristički akcenti koji razigravaju odnosno smiruju cjelinu kompozicijskog rješenja, a kreću se u širokom dijapazonu od lineranog grafizma, do cjelovitih monokromnih rješenja pri čemu je u cjelinu integrirana i zidna ploha sa svojom teksturom i bojom. Neovisno o tome da li se radovima nudi jasna asocijativna poruka ili se gledatelj naprosto poziva na prihvaćanje ritmičnih i strukturalnih pravilnosti svi radovi snažno i jasno korespondiraju s promatračem izazivajući nerijetko zadivljenost naoko jednostavnim i logičnim likovnim rješenjima "nastalim neposredno, brzo i iz dlana" kako ih je okarakterizirala sama autorica. Ta neposrednost i jasnoća vizije posebno dolazi do izražaja pri kolažima rađenim od papirnate ljepenke gdje se stupnjevanim rastvaranjem gotovih, "običnih" kartonskih kutija grade tijela arhitekturalnih označja, oblici snažnog volumena i jasnih kontura koji će logičnim slijedom svog prostornog širenja i dovesti u konačnici do prostornog osamostaljenja, do nastanka nekolicine trodimenzionalnih samostalnih objekata, skulptura od papirnate ljepenke. Time će se na izvjestan način zaokružiti put koji smo već jednom sreli kod Jagodinih tapiserija. Plošne kompozicije otvaraju se u prostor dok ne postanu samostalni dio, objekti unutar njega, ritmičnost nizanja detalja određuje ritmičnost cjeline. I upravo ta dosljednost i logika estetskog i likovnog izričaja koji je konstanta autoričinog cjelokupna djelovanja omogućava nam da kolaže povezujemo sa tapiserijama ili crtežima da prepoznajemo sličnost oblika, dinamiku i ritam struktura, transponiranje elemenata i motiva kroz različite tehnike i materijale unutar njena opusa. Monumentalnost prisutna na tapiserijama zamjetna je i na radovima od papira. Konačno, u začetku, papir i nastaje od biljnih vlakana i niti, a umjetnost od niti je zaista svjetski priznata kao domena Jagode Buić.
TONKO MAROEVIĆ
Povezavši svoje ime zauvijek s pojmom moderne tapiserije, Jagoda Buić trajno djeluje kao likovna umjetnica širokih raspona i stvarateljica što se okušava i dokazuje u raznim disciplinama i tehnikama. Posebno je odlikuje istančano prostorno mišljenje, a mnoge njezine realizacije imaju i moćnu vremensku dimenziju, prihvaćajući izazov postupnog odvijanja i okladu dugoga trajanja. Nije slučajno što je dio svoje imaginacije usmjerila i prema kazalištu, djelujući ponajprije kao kostimograf i scenograf, a potom i kao redatelj i libretist. Teatarska praksa dala joj je mogućnost povezivanja prizora i pokreta, prigodu da provjeri svoje oblike u simultanosti i sukcesiji, a osim toga priliku da svoja iskustva poveže s kreativnim rasponima klasike i avangarde. Započevši djelovati sredinom pedesetih godina, nakon završenih studija u zemlji i inostranstvu (Zagreb, Rim, Venecija, Beč), priključila se poticajnoj klimi domaćega otvaranja prema svijetu i istraživačkim tendencijama slikarstva, kiparstva i dizajna (odnosno primijenjene umjetnosti i težnje prema sintezi svih načina oblikovanja). U zagrebačkoj sredini imala je poticajnu pratnju kolega i nastavnika na Akademiji, među kojima se ističu profesori poput Koste Angelija Radovanija) ili pak suputnika i suradnika u centru za industrijsko oblikovanje (poput arhitekata Bernarda Bernardija, Vjenceslava Richtera i Zlatka Ugljena). Njezin stvaralački start pada u razdoblje kada naša umjetnost odlučno hvata korak sa svijetom, bilo u smjeru radikalne apstrakcije, enformela, bilo u pravcu strukturalno-optičkih i socijalno-konstruktivnih tendencija (EXAT 51). Imala je i podršku nestora hrvatske likovne avangarde, Marina Tartaglie, koji me upravo prvi uputio da pišem o Jagodi Buić, hvaleći mi jednu njezinu monografsku izložbu kao autentičan doživljaj i izniman događaj.Već je u svojim prvim tapiserijama, početkom šezdesetih godina, Jagoda Buić našla izvornu orijentaciju i autentičnu vokaciju. Okrenula se primarnim, sirovim materijalima i čistim ritmičkim solucijama. Postupno se sasvim odmaknula od zida i plošnih rješenja, bogatu i naglašenu reljefnost slijedila je još dinamičnija plastičnost izbočenja i udubljenja, istaka i prodora, punine i praznine. Bez figurativnih naznaka, njezini su radovi ipak uvijek održali napetost asocijativnih, aluzivnih i simboličkih protega. Što više, vunene kompozicije (s inkrustiranim elementima svile, sisala, zlatnih niti ili jute) kao da nužno upućuju na neku arhaičnu, primitivnu civilizaciju, na neko mitsko doba, a oblici i sklopovi učestalo nose biljeg ishodišnih sredozemnih nadahnuća.S druge strane, smjele prostorne realizacije bile su i u dosluhu sa suvremenošću, s idejama sistematske plastike i s izazovima asamblaža, okruženja, instalacije, arhiskulpture. Nije čudno da su tapiserije Jagode Buić prepoznate kao sretan vid povezivanja tradicije i aktualiteta, kao uspješan način premošćivanja disciplinarnih ograničenja, kao otkriće regionalnih premisa s univerzalnim odjekom, te kao takve izlagane u brojnim kulturnim središtima diljem svijeta. Ali da autorica nije stala na vlastitim uspjesima i stečenim priznanjima najbolje govore njezina recentna djela, njezini radovi u tehnici kolaža, njezina ostvarenja od papira. Vraćajući se, uglavnom, dimenzijama i formatima pogodnim da budu obješeni na zid, nipošto nije zanijekala niti zaboravila svoja prethodeća (prostorna, ambijentalna) iskustva i tekovine, nego je i u najnovijim ciklusima održila plodnu interakciju dvodimenzionalnih dominanti i jakih trodimenzionalnih akcenata s rezultatom složene jednostavnosti, elementarnosti u kojoj odjekuje čitava polifonija mogućnosti.
Obraćanje papiru zapravo nije bitno promijenilo Jagodine oblikovne preference. Uostalom, crtežima i skicama i prethodno je na papiru provjeravala svoje izvođačke planove, na papiru je najneposrednije bilježila emotivna stanja i racionalne odluke. Kad pogledamo njezine notese i blokove u kontinuitetu uvidjećemo da je već desetljećima zaokupljena ondulatornim ritmovima i artikuliranjem paralelnih nizova. A sad je pustila papir – baš kao nekoć vunu i tkanje – da progovori svim svojim svojstvima i atributima vlastite naravi, a svojim je minimalističkim intervencijama usmjeravala odabrane listove i isječke da postignu maksimalan učinak. Cikluse papirnih kompozicija Jagoda Buić započinje raditi u novom milenijumu, te ih prvi put pokazuje 2004. godine u Dubrovniku, pod indikativnim naslovom CARTA CANTA (Papir pjeva, parafrazirajući staru izreku). Rasponi teksture i boja, rezova i zasjeka, uglova i oblina, nabora i hrapavosti, doista omogućuju melodijske ili harmonijske efekte, ne gubeći pritom, dakako, narav optičke uvjerljivosti i taktilne sugestivnosti. Za razliku od složenih ansambla tapiserija, što su zahtijevali sporu i metodičnu izedbu, kolažne tvorevine omogućile su umjetnici da razmjerno brzo realizira najveći broj projekata i invencija, te da se, dapače, slobodnije prepusti i povremenim improvizacijama. Tako je, nakon spomenute prve izložbe, vrlo skoro načinila sasvim novu kolekciju papirnih (kartonskih) akumulacija, proširila i produbila problematiku, služeći se gotovo ravnopravno i vrlo rafiniranim, ručno izvedenim, listovima i svakidašnjim, nađenim, priručnim sredstvima (poput korištenih kutija). Usuđujemo se pomisliti kako je sve više u suglasju s naravi samog materijala, kako prilazeći radu ponajprije postavlja pitanje i namješta koordinatni sustav silnica, prepuštajući pak papiru da primjereno odgovori i dade definitivan izraz.Ako je dosad Jagodu Buić karakterizirala lirska imaginacija i smisao za dramatične kontraste, u radovima na papiru mogla se još opuštenije predati maštovitim igrama i upravo poetskim evokacijama iskustava, stanja, sjećanja. Elementarnost prirode prizivaju nazivi kao što su: „Oblak" i „Vjetar"; „Crni" i „Bijeli pejzaž" su vizualne transpozicije primarnih odnosa na zemljovidu, „Crna ptica" i „Odbjegle ptice" kaptiraju energiju leta, pokreta, izmicanja; „Jidra" i „Bijela košulja" upućuju na predmetnost uzdignutu do znaka; „Mikado" i „Gospođa" pokazuju kako se s onu stranu antropomorfizma može naći likovna metafora (ili metonimija) ljudske nazočnosti.Čini mi se da je u prvoj seriji kolaža Jagoda Buić bila sklonija bujnijim rješenjima, bogatijim kromatskim odnosima, uvećanom broju gradivnih elemenata, a da je u novijim ostvarenjima sve upućenija prema lapidarnosti, jezgrovitosti, monokromiji. Kao izrazit primjer sažetosti i efikasnosti navešću „Školjku" i „Molitvu", radove izvedene najškrtijim sredstvima, no s gotovo najdubljim učinkom sjenovitih predjela, emanacijom kontemplativne snage. Kao radikalan slučaj jednostavnosti demijurške preobrazbe možemo citirati „Kutije" i „Ritam 2", načinjene gotovo isključivo rastvaranjem i kidanjem smeđkastih kartonskih pačetvorina. U prvom slučaju imamo niz nalijepljenih kvadrata i pravokutnika na crnoj podlozi, a u drugom samo intervenciju nanešenih pobočnih elemenata i tragova markiranja crnim krejonom. Na razini dosjetke mogli bismo govoriti o metodi „Kolumbova jaja", a s povijesno-umjetničkim asocijacijama postavili bismo radove u kontekst „Arte Povera". Papir, s jedne strane, podnosi elastičnije geste nego li faktura tkanja (tekstura), no, s druge strane, nameće i neke svoje izrazite osobine, među kojima je najteže izbjeći diktat ortogonalnosti. Listovi su, doista, najčešće rezani u pravokutnim formatima, knjige i pisma sudbinski nose biljeg takve sređenosti i konvencije. Jagoda Buić, dakako, ne robuje ograničenjima zadanog oblika, ali kako poštuje materijal i kako želi ostati vjerna vrlinama papirne mase (što uključuje valoriziranje rubova lista, gdje se najbolje očituje vlaknastost i gotova organska sljubljenost komponenti) prihvaća vrlo često zakonitosti ortogonalnog planiranja i komponiranja nosivih dijelova.Već je u radu „Crna ptica" uspostavila mjerilo pozadine u obliku križa, a izrazito križni „tlocrt" primijenila je, logično, u radu „Knjige na križu", gdje su potom razlistane stranice dale dinamičnu („dijalektičku") dopunu i vitalni uzgon. Korištenje četvrtastih i pravokutnih čestica nije je priječilo da aktivira plohu karakterističnim pomakom ili promjenom usmjerenja. Tako je rad „Crne ptice" ostvaren preferiranjem dijagonalnih silnica, a „Crni ritam" zadobio je puninu odjeka suprotstavljanjem (ne sasvim pravilnih) dijagonala, iako su temeljni faktori strogo ortogonalni (stranice kartonske kutije). Amblematičan je u tom smislu izložak „EXAT 51", svojevrsni hommage avangardnom zagrebačkom pokretu geometrijskog usmjerenja. Četiri jednako crno obojena lista artikulirana su pravilno raspoređenim perforacijama (na svakom listu istih oblika), a kombinatorika polukružnih i trokutastih zasjeka i prodora oživjela je ploha. Uz konstruktivnu egzaktnost rasporeda (scijentističke prvenijencije) zamjetljva je i „meka", nepravilna linija obrisa rubova (takoreći još enformelističkog senzibiliteta). I upravo je Jagoda Buić znala i htjela sintetizirati karakteristike polariziranih poetika iz razdoblja njezinih formativnih godina. Uz rad posvećen EXATu 51, zamijetićemo i djela što se eksplicitno pozivaju na moguće uzore ili orijentire, pa tako možemo reći da ova umjetnica afirmira Chilidu i Louise Nevelson kao neke od svojih, svjesno odabranih, „svjetionika".Ukazivanje na kulturološke posudbe smješta Jagodu Buić jednim dijelom u postmoderno okružje, govori o njoj kao o umjetnici svjesnoj neizbježne referencijalnosti i čak ponosnoj na eklektičnu narav i eruditski napon. Ali, upravo na način i u duhu spominjanih prethodnika i protagonista, ona također slijedi proces vraćanja izvorima, čezne za ishodišnim i primarnim oblicima, odnosima, znakovima, tvarima. Oslobodilačkom gestom nemale snage uvjerljivosti uvijek iznova prilazi objektima svoje obrade i iz njih izvlači znatnu količinu zapretane energije. Svježina i čistoća njezina pristupa očituje se u djelima nezamjenjive prvotnosti i gotovo mladenačkog oduševljenja.
Intervju: JADRANKA DIZDAR
Mladenački, svježe i neopterećeno, to je opći dojam ljudi kada ugledaju vaše kolaže od papira. Što producira osjećaj tolike energije?
Upravo sa te tri riječi izrazio je Tonko Maroević svoj neposredni dojam kada je prvi put vidio moje kolaže na samostalnoj izložbi u galeriji «Kortil» u Rijeci, 2006. godine. A kad on kaže, znači da je tako. Moje druženje sa papirom je novo: otkrivanje mogućnosti – iznenađujuće; iskustvo – neopterećeno; poetika krhkog materijala – inspirirajuća. Pa, svaka nova ljubav je mlada.
Osim iznimne uspješnosti, vašu umjetničku karijeru karakteriziraju stabilna i ogromna radoznalost te nevjerojatna svestranost. Može li se reći da vrijeme radi za vas?
U izvjesnom smislu – da. A možda ja radim za vrijeme. U ovom poslu kojim se bavim, ja sam uvijek stvarala nekako prerano, prije ostalih. Video-art sam iživjela još prije 30 godina sa flmom «Sun, sand and sound» u Atlantic Center for the Arts na Floridi u SAD, gdje sam radila kao gost profesor. A video-art danas je trend i, čini se, nažalost jedini dozvoljeni oblik umjetnosti. Svoju ambijentalnu umjetnost radila sam još 60-tih godina, a ona je danas isto tako trend, zapravo tek je sada na neki način dospjela u fokus suvremene umjetnosti. Shakespearov «Richard III», hrabra i dinamična predstava bila je moja prva režija 1995. Neće biti zadnja, jer imam mnogo projekata. Oko 120 kostimografja i scenografja odradila sam s oduševljenjem diljem mog kazališnog puta, tapiserija je likovna disciplina koja je, kako kažete, pronijela moje ime po svjetskim muzejima i bijenalima, za modu i dizajn dobivala sam nagrade u Rimu i Milanu, u vrijeme kada je Italija bila središte takvih događanja, itd. To ne znači da me, unatoč lomljivom papiru, ne čeka u kamenolomu na Braču moj odabrani komad hridine ili bijela kamena cesta , na simpozijumu skulpture u Istri. Ali, to je tek dogodine. U međuvremenu radujem se izložbi u zagrebačkoj Gliptoteci HAZU. Zagreb je moj grad, svi moji počeci, svi moji nenadomjestivi prijatelji koji su tu i oni koji više nisu.
Kako i zašto ste došli do delikatnog medija poput papira?
Upravo je delikatnost papira ono što najviše odgovara mojim sadašnjim promišljanjima i objektivnim mogućnostima. U svom ateljeu ja sam direktno suočena sa medijem, bez potrebe za timskim radom, kao što je to bivalo u teatru ili tapiseriji. Dakle, to je neposredan dodir ruke, kao kada crtam ili pišem. Kao u sažetoj japanskoj poeziji koja brzo i kratko izražava stanje duha, ja ravno ‘ iz dlana’, sasvim neposredno ali sa respektom posegnem za papirom. Nekada ja dominiram papirom, a nekada papir zapovijeda meni. Ponese me svojim zakonitostima. Papir traži posebnu osjetljivost. Ali, svojom krhkošću ne isključuje trajanje. Ako se u nju unese dovoljno intenziteta i dovoljno gustoće vlastitog imperativa. Japanske kuće traju 400 godina isto kao npr. Palazzo Pitti, koji je građen od granita. I ovi kolaži trajat će koliko traje duhovni naboj u njima.
Jednom ste rekli da ste se u rad s papirom upustili, kao i uvijek, iz avanturizma. Jeste li ovisnica o avanturi?
Jesam. Ali, ja krenem u pustolovinu i – vratim se u red. Svaka moja avantura ima svoju unutarnju geometriju. Osim toga, svaki materijal ima svoju vlastitu podsvjest i, ja je poštujem. Bez rizika nema napetosti, bez napetosti nema dinamike, a ona je rezultat uložene energije koja me pokreće u realizaciji svake moje zamisli. Energija je sve.
Kolaže od papira počeli ste raditi nakon što ste svjetsku slavu stekli do tada neviđenim tapiserijama u prostoru, ogromnih dimenzija. Kako doživljavate rad u sada znatno manjim formatima, jesu li dimenzije djela uopće od značaja kada je riječ o ideji koja se realizira?
Svaki medij, na ovaj ili onaj način, diktira dimenziju. Ne možemo kukicom isplesti Eiffelov toranj, ali je metalna konstrukcija uvjetovala tu apoteozu napetom žel jezu. Moje tapiseri je spadaju u ambijentalnu umjetnost – svojom savitljivošću, toplinom materijala i dimenzijama stvarale su prostor oko čovjeka, dok je papir pismo u ruci, zamotuljak, list za pisanje – za manipuliranje s lakoćom. Ta materija je krhka, a kako moji kolaži moraju sami sebe nositi – ne mogu ići preko moguće veličine.
Tradicionalnost upotrebe papira u povijesti ljudske civilizacije, je li to nadahnuće ili ograničavajuće saznanje?
Ja, kao što znate, rado zaronim u tradiciju kao izvor svake inspiracije. Učinim hiljadu koraka unatrag, da učinim jedan korak naprijed. Biti sasvim tanki list u debeloj knjizi historije papira, bila bi mi čast.
Vaš i se kolaž i čes to kupaju u bjel ini , u povi jes t i umjetnos t i bijela boja označava inicijaciju, posvećivanje. Ili…?
Bijela boja je kraj i početak, boja i ne-boja. Ona je svakako boja papira – njegov arhetipski znak. Uvijek sam rado radila CRNO, da bi se bolje prepoznala struktura materijala, BIJELO, radi poetike i dematerijalizacije, CRVENO, jer ne mogu odoljeti svim mogućnostima onih raznih crvenih tonova, koji stvaraju ZVUK.
Svatko tko poznaje vaš rad zna da vi uvijek jednom fazom radoznalosti najavljujete slijedeću, i to u puno širim razmjerima. Primjerice, svojim tapiserijama u prostoru najavili ste ambijentalnu umjetnost 30 godina prije nego što je to postao općeprihvaćeni trend u svijetu. Što planirate raditi nakon kolaža ili, što još radite osim kolaža?
To, nehotimično proročansko prati me otpočetka i uvijek u svim fazama i vidovima mog djelovanja. Naime, ako ne slijediš trend, onda ga iz korijena stvaraš. Vrlo davno, u jednom od svojih prvih intervjua rekla sam: «Lakše mi je stvarati modu, nego je slijediti»
Do sada ste izlagali na stotinama izložbi diljem svijeta. Imate li tremu?
Tamo gdje počinje rutina, prestaje umjetnost. Trema je obavezna iz najrazličitijih razloga. Ali, čudan je to feeling kojeg ja imam na premijeri ili na otvaranju izložbe, kada se opraštam od djela koje mi je do jučer bilo opsesija, a danas ga dobrovoljno predajem drugima, s neodoljivom željom da tiho, na prstima pobjegnem s pozornice, sa džepovima punim tuge.
BIOGRAFIJA
Jagoda Buić rođena je u Splitu. Studirala je na Akademiji primijenjenih umjetnosti i dizajna, te povijest umjetnosti na Sveučilištu u Zagrebu. Diplomirala je cum laude na Akademie für angewandte Kunst u Beču. Studirala je filmsku scenografiju u Cinecittà u Rimu i povijest kostimografije u Centro delle Arti e del Costume u Palazzo Grassi u Veneciji. Realizirala je više od 120 projekata kao kostimografkinja i scenografkinja za opere, balete, drame i filmove u različitim zemljama. Njezin umjetnički pristup kazalištu sastoji se u inzistiranju na velikim prostornim ostvarenjima avangardnoga duha te zanimanju za mit i klasični svijet. Njezina su najpoznatija ostvarenja: W. Shakespeare „Hamlet", Pedro Calderón de la Barca "Zalamejski sudac", Lovrijenac /Dubrovačke ljetne igre/; Sofoklo "Edip"; opere "Turandot", "Otello", "Nabucco", "Aida" Peristil /Splitsko ljeto/; HNK Zagreb, Kazalište Ulysses "Kralj Lear". Napisala je balet "Apokalipsa prema sv. Ivanu" i kazališnu adaptaciju "Maloga princa" A. de Saint-Exupérya; autorica je režije, scene i kostima "Richard III." u DK Gavella, a 1982. godine realizirala je video film "Sun, Sand and Sound". Godine 1965. stvara svoju prvu tekstilnu formu u prostoru koju je otkupio Muzej Stedelijk u Amsterdamu. Otada izlaže svoje monumentalne tekstilne instalacije na svjetskim bijenalima (Venecija – 1968., 1970., 2002.; São Paulo -1967., 1975., 1979., Lausanne – 1965., 1967., 1969., 1971., 1973., 1975., 1977., 1985., 1987) i u najvažnijim svjetskim muzejima (Paris, Düsseldorf, Rio de Janeiro, Buenos Aires, Bruxelles, Zürich, Tokio, Rim, Milano, Amsterdam, Oslo, Barcelona, Montreal, Chicago, New York, Madrid, Beč, São Paulo, Washington, San Francisco, Darmstadt itd.). Njezina su djela u mnogim javnim i privatnim umjetničkim zbirkama (Metropolitan Museum u New Yorku, Muzej moderne umjetnosti u Parizu itd.).
Odabir nagrada
1954. Beč, Akademija za primijenjenu umjetnost, Ehrenpreis, nagrada za najbolji diplomski rad 1956. Rim, Prva nagrada na međunarodnom natjecanju kostima na temu Rima (s Božom Košak) 1957. Zagreb, Nagrada Grada Zagreba 1961. Pula, Nagrada Zlatna arena za kostimografiju – Festival igranog filma 1962. Zagreb, Nagrada Grada Zagreba 1965. Sombor, Prva nagrada na izložbi jugoslavenske tapiserije
1971.
Zagreb, Nagrada "Vladimir Nazor"
1975.
São Paulo Biennale, Grand Prix „Itamaraty"
1976.
Beč, Herderova nagrada
1978.
Łódź, Medaille d’Honneur, nagrada kritike
1991.
Angers, Nagrada grada Angers-a za umjetničku instalaciju na povijesnim mjestima
1994.
Pariz, Nagrada UNESCO-a za zasluge na području suvremenoga stvaralaštva
Gost profesor na Royal College of Art u Londonu, Cranbrook
Academy of Art u Denveru, Atlantic Center for the Arts na Floridi.
Odabir samostalnih izložbi
1964.
Split, Galerija moderne umjetnosti
1964.
Dubrovnik, Tvrđava Bokar
1967.
Beograd, Kulturni centar
1968.
Buenos Aires, Instituto Torquato di Tella
1968.
Venecija, 33. bijenale, Padiglione Centrale
1970.
Venecija, 35. bijenale, Jugoslavenski paviljon
1972.
Split, Dubrovnik, Ljubljana, Moderna galerija
Zürich, Muzej Bellerive
1973.
Montreal, Le Carrefour des Arts
Pariz, Cité internationale des Arts
1974.
Beograd, Muzej savremene umetnosti
1975.
Pariz, Musée d’Art Moderne de la Ville de Paris
XIII. São Paulo Biennale
1976.
Rio de Janeiro, Galeria Grafitti
Nantes, Musée du Château des Ducs de Bretagne
1977.
Düsseldorf, Kunsthalle
1978.
Amsterdam, Stedelijk Museum
Stockholm, Kulturhuset
Skoplje, Muzej moderne umjetnosti
1979.
Zagreb, Umjetnički paviljon
Ljubljana, Likovno razstavišče Rihard Jakopič
1981.
Dubrovnik
Salzburg, Kunstverein
1982.
Aix-en-Provence, Textile Museum
1983.
Florida, Atlantic Center for the Arts
1988.
Zürich, Union de Banques Suisses
1990.
Sarajevo, Olimpijski muzej
1991.
Tokio, Union de Banques Suisses
Angers, Muzej moderne tapiserije, Opatija de Ronceray,
Tvrđava Angers, Kraljevska kapela
1993.
Carcassonne, Muzej moderne umjetnosti i tvrđava
1994.
Les Mans, Muzej lijepih umjetnosti
1995.
Darmstadt, Kunsthalle
2001.
Venecija, 49. bijenale, Arsenale
Prag, Muzej Kampa
Český Krumlov, Egon Schiele Art Centrum
2004.
Dubrovnik, Palača Sponza
Beograd, Galerija Haos
2006.
Rijeka, Galerija Kortil
2007.
Varaždin, Gradski muzej Varaždin
2008.
La Foce, Granaio del Castelluccio
Sarajevo, Collegium Artisticum
Dubrovnik, Galerija Artur /Dani Marina Držića/
Zagreb, Gliptoteka HAZU
Jagoda Buić
Katalog:
ZLOŽBA JAGODA BUIĆ – CARTA CANTA VII., KOLAŽI 2004-2008.,
GVAŠEVI, MINIJATURE, INSTALACIJA, TAPISERIJA, VIDEO, SKICE
GLIPTOTEKA HAZU /GALERIJA I., II., III./
Izložba je posvećena Bernardu i Zdenki Bernardi.
Nakladnik: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Gliptoteka
Za nakladnika: akademik Slavko Cvetnić
Glavni i odgovorni urednik: akademik Ivan Kožarić
Urednica: Ariana Kralj, upraviteljica Gliptoteke HAZU
Autori tekstova: akademik Tonko Maroević, akademik Luka Paljetak, Vesna Mažuran Subotić, Jagoda Buić / Jadranka Dizdar
Fotografije: Jean Bernard
Likovna postava: Jagoda Buić, Ranko Novak
Video: Jagoda Buić, Arsenije Jovanović /zvuk/
Fotografija: J.Buić, Bernardo Bernardi
Grafičko oblikovanje i priprema pozivnice i deplijana: Lokas Design
Tehnička postava izložbe: Tehnička služba Gliptoteke HAZU
Administracija izložbe: Milena Rumiha Kanižaj
Tisak: Intergrafika
Naklada: 500 komada
PROSINAC 2008. – SIJEČANJ 2009.
Financijska potpora: Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba
Ariana Kralj, Upraviteljica Gliptoteke
Akademija-Art.net
