Tekstilno-tehnološki fakultet
U četvrtak, 15. siječnja 2009. godine u Galeriji ULUPUH u Zagrebu, Tkalčićeva 14, otvara se izložba «Dekonstrukcija tekstila».
Izlažu članice ULUPUH-a: Eleonora Apostolova, Nataša Jeletić, Vesna Kolobarić, Ružica Mikulić, Andrijana Subotić Pjajčik, Wanda Tudja Strahonja, Ivana Zozoli i studentice Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu (Zorica Gantar, Adriana Štimac, Ana Vuković, Maja Katanić, Nataša Knežević – mentorica doc. Andrea Pavetić).
Autorica izložbe (koncepcija, selekcija, predgovor i likovni postav): Maša Štrbac
Izložba će biti otvorena do 24. siječnja, radnim danom od 10 do 17 sati (četvrtkom od 10 do 13 i od 17 do 20 sati), subotom od 10 do 13 sati, dok je nedjeljom galerija zatvorena.
Eleonara Apostolova
Tekst predgovora Maše Štrbac i izbor izloženih radova
Tekstil je jedna od najstarijih sastavnica naše materijalne kulture, prisutan kao odjeća ili dio interijera kroz sva povijesna razdoblja, od prethistorije do danas, odražavajući društvene, ideološke i stilske mijene vremena u kojem je nastajao. Ideja je ove izložbe preispitati naše određenje tekstila u današnjem vremenu, kao medija i kao umjetnosti.
Ivana Zozoli – detalj
Definicija tekstilne, kao i drugih oblika primijenjenih umjetnosti, dvojako je uvjetovana, njenim mjestom i ulogom u životu s jedne, i u umjetnosti s druge strane. Dok je definicija tekstila u kontekstu „života" manje problematična (elastični materijal sastavljen od vlakana koji se najčešće pojavljuje kao materijal za oblikovanje odjevnih predmeta, ili kao dekoracija u oblikovanju interijera), čim iskoračimo u eterični prostor tzv. "čiste" umjetnosti, suočavamo se sa brojnim pitanjima (i dilemama): Što je to umjetnost tekstilom? Po čemu ju (i zašto) razlikujemo od drugih oblika suvremene umjetnosti? Po upotrebi tekstila, ili tekstilu svojstvenih gradbenih elemenata i tehnika? Ako je tako, zašto takve radove klasificiramo prema njihovom materijalnom nositelju i(ili) načinu izvedbe, dok sa drugim radovima suvremene umjetnosti to ne činimo? Što bi se dogodilo kada bismo, primjerice, antologijski rad „Večernja zabava" Judy Chicago sa izvezenim stolnjakom, ili Christoova omatanja zgrada tkaninama klasificirali kao djela tekstilne umjetnosti? Već je, dakle, naša odluka da određene stvari razmatramo u određenom kontekstu dalekosežna za njihovo tumačenje. „Umjetnost tekstilom" ili „tekstilna umjetnost" (engl. „Fiber art") integralni je dio suvremene umjetničke scene, ali sa predstavnicima toliko različitih poetika i pristupa da je teško ustanoviti neku
Nataša Jeletić
uvjerljiviju obuhvatnu definiciju tog pojma. Sekcija za tekstilno stvaralaštvo ULUPUH-a također okuplja autore čije je radove teško svesti pod bilo koji zajednički nazivnik, do li onog da u svojim ostvarenjima koriste načela konstrukcije (ne uvijek i materijale) svojstvene tekstilu. Tako su se i neke od dosadašnjih izložbi ove sekcije okupljale oko pojmova koji se odnose na strukturu tekstila («Čarolija niti» u MGC-u, 1988., «Mala modra linija» u Galeriji ULUPUH, 2002.) i oko njih je Sekcija gradila okosnicu svojeg identiteta. Ova je izložba svoju „temu" preuzela iz filozofije i teorije književnosti. Dekonstrukcija izvorno, prema značenju koje joj je pripisao njezin tvorac, francuski filozof Derrida krajem 60-tih godina 20. stoljeća, označava postupak interpretacije (književnog ili filozofskog) teksta koji ukazuje na njegovu „skrivenu" strukturu, njegovu ideološku, političku, rodnu, klasnu… uvjetovanost, nasuprot njegovoj proklamiranoj „objektivnosti". Tekst je za Derridu „čvor" u beskonačnom „tkanju" kulture, zapleten u nerazmrsivu „mrežu" društvenih predodžbi i praksi, a bez neposredne veze sa „zbiljom" o kojoj želi (i uzima si za pravo) govoriti. Ta je Derridaova dekonstrukcija naše slike svijeta kao „tkanja" poslužila u našoj jezičnoj igri kao povod da isti postupak provedemo nad tkanjem u njegovom doslovnom smislu, kao tekstilom. Dekonstrukcija tekstila ponuđena je autorima, poglavito članovima ULUPUH-ove Sekcije za tekstilno stvaralaštvo, kao poticaj na refleksiju o mediju u kojem i inače stvaraju, odjevne ili predmete tekstilnog dizajna, ali ovoga puta s ciljem da razgradnjom njegove strukture ispitaju granice i otkriju pretpostavke vlastitog predrazumijevanja ovog medija. Zadatak je bio učiniti strukturu tekstila vidljivom i interpretirati ju kroz dizajn (oblikovanje).
Ružica Mikulić – detalj
Vesna Kolobarić svoje je tekstilne objekte oblikovala kombinacijom različitih materijala i tehnika, ostavljajući tragove njihove obrade i preobrazbe vidljivima. Iz kompaktnog ženskog poprsja od papier machea izranja meki pusteni čuperak koji se frkanjem pretvara u nit koja pak postaje dijelom finog čipkanog uzorka, ali tek privremeno, jer njen slobodni okrajak čeka da bude uzet, za daljnje preobrazbe… Ružica Mikulić je povezivanju kao načinu gradnje tekstila suprotstavila rezanje. Osnovni materijal, PVC, gusto je razrezala stvorivši trodimenzionalni oblik čija se materijalnost rastvara u titravoj igri svjetla i sjene na njegovoj pokrenutoj površini. Andrijana Subotić Pjajčik je strukturu pletiva kojim se prvenstveno bavi izrazila metaforom, likom „Arahne", ženom iz grčke mitologije koja je istkala bolju tkaninu od božice Atene, pa ju je ona, iz zavisti, pretvorila u pauka. Adrijana na svoje radove aplicira motiv pauka kao metaforu pletenja, dok njihovim paranjem istražuje nove uzorke i forme. I Eleonora Apostolova odlučila je obrtanjem postupka, paranjem tkanja, ukazati na njegovu strukturu. Prorijedivši prvotno gusti ortogonalni raster svojeg tkanja učinila ga je vidljivim, pripustivši promatraču uvid u polifonu igru osnove i potke i
Vesna Kolobarić
ljepotu neobrađene vune koju se provlači kroza nj. Strukturu tkanja na drugi su način i u drugom materijalu izrazile studentice Tekstilno-tehnološkog fakulteta (Zorica Gantar, Adriana Štimac, Ana Vuković, Maja Katanić, Nataša Knežević) pod mentorstvom doc. Andree Pavetić. U četverokutima od pocinčanih bakrenih žica variraju gustoću osnove i potke tvoreći nježne, slojevite forme finih nijansi. Njihova podna instalacija također reproducira strukturu tkanja, ali ovaj puta sa trakama u boji i znatno uvećanu, čineći ju mjerilom prostora i našeg kretanja u njemu. Nataša Jeletić izdvojila je elemente strukture tekstila i učinila ih dijelom dizajna. Svoju je suknju «ukrasila» nitima izvučenim iz osnovnog materijala, svile i organdija, zašivši ih i „zarobivši" u đepićima između dva sloja tkanine, tako da tvore fini, fluidni crtež na njenoj površini. Ivana Zozoli oblikovala je svoju haljinu paranjem vunenog pletiva do razine u kojoj se očice jedva drže zajedno. Rezultat je lelujava i nježna paučinasta struktura na granici „raspadanja". Wanda Tudja Strahonja najviše se „udaljila" od tekstila u doslovnom smislu. Njen skulpturalni crtež, „Valjak" pripada ovoj kategoriji tek svojom linearnom žićanom strukturom, dok serija fotografija „Pranje rublja" duhovito govori o mjestu tekstila u našem životu i jednoj banalnoj radnji koju nad njim svakodnevno provodimo.
Wanda Tudja Strahonja
Svim je autorima na ovoj izložbi svojstveno da poznaju tekstil i rade u njemu. To je znanje ugrađeno u njihove radove, bilo da je realizirano ili namjerno izigrano, prisutno tek kao referenca ili predmet osporavanja. Njihove umjetničke preokupacije i istraživanja izviru iz znanja o tekstilu, poznavanja njegove povijesti, tehnika, materijala…iako nisu ograničene na njih. Je li iz tog razloga njihovo medijsko određenje, „umjetnost tekstilom", primjereni okvir za njihovo tumačenje? Prekoračenje granica medija u tradiciji je Zapadne umjetnosti, osobito od vremena povijesnih avangardi, potaknuto shvaćanjem povijesti umjetnosti kao neprestanog progresa. Ono je često dovodilo do prepoznavanja „krize" pojedinih medija formuliranih u sintagmama poput „kraja slikarstva" i sl. Ova izložba ne želi dijagnosticirati „stanje" tekstilne umjetnosti, niti ustanoviti neku njenu konačnu definiciju ili „kraj". Ona tek želi osvijestiti granice našeg današnjeg razumijevanja ovog medija kako bi otvorila prostor za neko njegovo moguće buduće tumačenje, jedini zalog njegova trajanja.
Maša Štrbac
Akademija-Art.net
