Karolina Pernar rođena je 1978. godine u Zagrebu. Godine 2004. diplomirala je kiparstvo na Akademiju likovnih umjetnosti ‘Pietro Vannucci’ u Perugi. Iste godine završava i Školu za umjetničku obradu metala ‘TAM’ u Pietrarubbi (Pesaro-Urbino) pod direktorskim vodstvom kipara Arnalda Pomodora, te umjetničkim vodstvom kipara Nunzija. Izlagala je na nizu samostalnih i skupnih izložaba u Hrvatskoj i inozemstvu. Osvojila je niz nagrada te je autorica javnih postavljenih skulptura u Rimu, Pesaro-Urbinu, i dr
‘…Kada francuski filozof Gilles Deleuz u svojoj knjizi o Bergsonu bude analizirao ontologiju temporalnosti, posebnu će pozornost obratiti na koegzistenciju vremenskih ravni: ‘Prošlost i sadašnjost ne označavaju dva uzastopna trajanja, već dva elementa koji koegzistiraju: prvi je sadašnjost, a ona ne prestaje prolaziti, a drugi je prošlost, koja ne prestaje biti, ali kroz koju sve sadašnjosti prolaze.’ Svaka se sadašnjost, drugim riječima, sebi vraća kao prošlost, kao kontinuitet sjećanja koje postaje egzistencijalnom garancijom i vitalnošću prezenta.
U Karolininom slučaju, sjećanje-kao trajanje razlaze se u vizualne sekvence proizvedene snimkama emitiranih sa 6 nadzornih kamera što uživo (ali s vremenskim odmakom u rasponu od 4, 8, 12, 16 i 20 sata) ‘nadgledaju’ raskrižja oko Džamije. Panoptička situacija u kojoj gradski prostor biva izručen gledateljevom oku, kreira ambijent azila u kojemu se tragovi prošlosti ne brišu, već iznova vraćaju i kruže po ekranima. Vrijeme što se gomila i taloži, postaje svjedočanstvom trajanja/sjećanja aktualiziranom kao otisak nečeg što je naizgled iščezlo.
Međutim, zahvaljujući udvajanju kroz projekcije, to izgubljeno vrijeme pronalazi svoje uporište u prezentu koji upija, briše sve distance između ‘tada’ i ‘sada’ te biva usidreno u onome što mu je izmaklo, u tih nekoliko sati od kojih je udaljeno, ali koji bivaju oprisutnjeni kao odloženi trenutak. Raslojavanjem sadašnjosti Karolina ostvaruje čudan paradoks i pukotinu u vremenu. Umjesto ka budućnosti, ono kao da neodgodivo metastazira prema prošlosti.’ iz predgovora Andreja Mirčeva
