Crtačka tankoćutnost kao instrument senzualnog i senzornog fibriliranja prizora, naracijska potka kao zaokupljanje pažnje, te lapidarne, humorne ali značenjski bremenite kompozicije elementi su Tisjina osvajanja promatrača. Pri tome redukcija i svojevrsni minimalizam svodi sve moguće tonalitete i atmosferske intonacije na kontrast crno bijele klavijature koncertnog glazbala (da se slikovito izrazimo u Tisjinom omiljenom motivu). Bijeli akril podloga je crteža (grafitom, ugljenom ili bilo čime što ostavlja linijski trag) koji opisuje i označava likove i oblike svedene na obris, na šablonu koja se ponavlja obnavljajući priču u inačici. A priča je sva od svijetla i žarećih senzualnih toposa likova za koje nećemo reći da su aktovi već da su svučeni i goli muškarac i gola žena.
Priča je skicozna. Animirana je sekvencijalno kao dio niza ili serijala. Stoga ono što gledamo nije ni u kojem slučaju ad hoc stvorena situacija već situacija koja se razvija i proširuje digresijama gotovo dnevničkih nadnevaka. Riječ je o jednom dosta hrabrom odabiru da se bude figuralan, poetičan, dopadljiv, da se zaljubljenički odnosi prema motivima te da se među njima razvije jedna uvjerljiva fiktivna priča koja se lako posvaja. To je prvi pogled.
Drugi pogled otkriva volju likovne sintakse koja bijeli djevičanski i djetinji minimalizam, blizak eteru i eteričnom, sučeljavanjem sa materijom stremi k trećoj dimenziji. To radi ekspresivnim asemblažom drvenog iverja koji je dimenzioniran kao reljef, kao materični antinom crtežu i najčešće kao paradoks obliku kojeg opisuje ili označava (Kao primjerice drvena kiša a kiša je, recimo uzgred, crtački motiv par excel-lance u liniji, u kapi i u iscrtkavanju kapi.). Ne možemo se oteti duhu humornog koncepta -takozvano ‘prosvjetljenje’ iznenađenjem – ne možemo ne osjetiti veliku empatiju prema humoidima i njihovu dirljivu priču koja je bliska ikonosferi Zvonimira Lončarića i Vaska Lipovca (bez obzira na udaljenost jezika) i na kraju ne prepoznati iznimni senzibilitet za materiju koji se poziva na Ružićevu haptičnu osjetljivost za drvo. I na kraju u ovim asocijativnim referencijama koje se mogu činiti posve disparatne i pozvane sa svih strana može li se ne spomenuti Chagalla (Samo me ljubav zanima i u kontaktu sam samo sa stvarima koje ljubim, govorio je veliki slikar) ili velike Pricine samoborske arkadije iz 60-ih godina, gdje u crtežu prevladava shematizam uzoraka i zbivanje koje nalikuje snu.
Izvan gravitacije, u bestežinskom stanju kojemu asistiraju padobrani i kišobrani, u simboličnim perspektivama stvari, ptičjemu pogledu koji u letu vidi čitavu panoramu, u sinoptičkom pogledu, u pogledu svevidljivog prvoga plana nalazimo obilježja ležernosti i plodove sigurnog bivanja u kombinatorici vlastite imaginacijske topologije. A podrijetlo te imaginacije naći ćemo u svijetu hipnosije (u snu) čiji jezik čitamo velikim registrom simboličnih gesta, akcija i predmeta koji se u njima ukazuju i koji su zrcalna ili izokrenuta slika nadanja, strahova i žudnji.
Autobiografičnost? Naravno! Jer ovdje nije moguće izuzeti autora. U Tisjinom slučaju rekla bih da je priča kompleksna da je slika dvosmislena da su sredstva – kako bi se učinak i utisak maksimalizirao -veoma disciplinirano dovedena do minimuma crtačkog i materičnog jezika… Recimo na kraju kako se njezin crtež kao i njezina slika naizmjenično nalaze u svojemu glagolu i u svojoj imenici. Bivajući u glagolu oni se međusobno otkrivaju a bivajući u imenici oni se prikazuju.
Margarita Sveštarov Šimat
Akademija-Art.net
mala retrospektiva
Doista, ne sjećam se kada sam vidio novije slikarsko djelo s motivom Zagreba. K...25th Mar 2022
Umjetničko djelovanje grafičarke Melinde Kostelac u kontinuitetu je posvećeno i...16th Jan 2022
Damir Facan-Grdiša pomnim, strpljivim i krajnje minucioznim pristupom gradnji p...09th Jul 2022
