Analitično i poetično u oku kamere
Izloživši vrlo kompaktan i izbalansiran set fotografija pod nazivom PODRAVINA ISPOD DUGE (lipanj 2009.), Zvonimir Ištvan na stanovit je način otvorio vrata u svoj intimni i kreativni prostor, gdje se godinama skupljaju zlatna zrnca, kao isprana i pretepena iz dravskog svjetlucavog pijeska. To je zaista proces; dugotrajan, strpljiv, koji zahtjeva zanatsku osposobljenost i neprestani rad na vlastitom usavršavanu, da bi se usvojila i razvila načela estetike i izbistrilo ono što je o s o b n o, ne pripadajuće uzorima i vanjskim primjerima. Dakle, kao i u svakom istinskom su-odnosu, fotograf stoji između pobude i motiva, čekajući na pravi trenutak, kad je „osvajanje" gotovo, i kad mu se razotkriva prava bit promatranoga.
Tada je kompozicija u oku završena, objekti izdvojeni u čvrst kadar, boje usklađene, gustoća sadržaja postignuta. Ništa se ne rasipa i sve ostaje zabilježeno na snimci. Dakako, postoje i „spontana", refleksna postignuća, kad nas nešto povede, nemamo vremena razmišljati, ali konačni je uradak bez prigovora. No, na nekoj razini svijesti i uvježbane opažljivosti, te su slike svijeta već ukomponirane i složene, te ih samo vizualiziramo po pronađenom motivu. Pitanje je koliko su puta u sanjarenju i naknadnom promišljanju dnevnih hodograma dotaknuti objekti, prirodne, strukture, susjedstvo zaboravljenih predmeta, promjene u prirodnom okolišu, i potom samo formalno registrirani okom kamere. Taj dio pripada analitičkom istraživanju i proširivanju percepcije, a što je nužno za svaki ozbiljan autorski pristup i stvaralački put koji ima razvojnu crtu.
Zvonimir Ištvan posjeduje analitičku crtu i ne čeka na jednostavne „poklone slučaja". Već smo istakli njegovu sklonost simboličnom, a simbol je zgusnuti znak, nešto što ima moć prenošenja i ciljanja na dublje značenjske razine. On sintetizira doživljaj, događaj, priču, povijesne slojeve ili emotivne nakupine, aktivira neku zalihu ide prema arhetipu, početnom znakovlju, važećem za cijeli ljudski rod. U svakom slučaju, spaja dvije realnosti, ono što postoji u fizičkom i dohvatljivom, i ono što je neopipljivo i neoznačivo, u sferi duhovnoga. Primjerice, kad naše oko vidi zahrđalu bravu i ključ, znamo da smo pozvani i povučeni u prostor tajne, intime, nečega skrivanog od pogleda, dragocjenog dovoljno da bi se čuvalo „pod ključem". Stoga simboličko objašnjenje i glasi: „Na ezoteričkom planu, posjedovati ključ znači biti upućen.
Ključ ne predočuje samo ulaz u mjesto, grad ili kuću, nego i stupanje u neko stanje, duhovno prebivanje i inicijacijski stupanj". Isto se takvo slojevito poimanje i tumačenje može izvesti pred slikom kruga, zahrđale alke iskovane nečijom vještom, majstorskom rukom, i obješene na negdašnja vrata, ulaz, gredu ili držač. Ništa tu nije slučajno, jer pojava kruga upućuje na cjelokupnost gibanja, kretanje ishodišne točke, cjelovitost kozmičkog neba i njegovu povezanost sa zemljom. Značajan je krug, jer i godišnja doba i planetarna obrtanja su u njemu, baš kao i vrijeme, teško spoznatljivo, dok se ciklički okreće i zatvara u vječnost. Napokon, u nekoj magijskoj varijanti, na vratima starinskog doma, on postaje instrumentom zaštite, koju jamči unutar svoje obodnice i dosega. Promatrajući jedan takav oblik, izdvojen od vrveži ostalih predmeta, mi aktiviramo znanja i sjećanja, prikupljena u drugim prigodama, i nešto nas privlači k fotografiji ili umjetnini, povlađujući našem sjećanju.
Ponekad odabrani predmeti/motivi automatski impliciraju priču: tri sklopljena suncobrana na plaži sabiru cijelo „sjećanje na ljeto", a tri poklopljena limena vjedra su tri žeđi, koje osjećaju ljudi, zemlja i stoka u doba suše. Jedan pak romantični seoski „obločec", ukrašen geranijama, malo zamusanih okanca, s baroknim anđelom čuvarom iznad rame i dopola spuštenim platnenim sjenilom, ispričat će elegiju o samoći, propadanju, ostavljenosti u drugom svijetu i vremenu, gdje se starina poštovala, a kućni zrak bijaše prožet mirisom jestvina, čiste rubenine i oprane djevojačke kose…
A svatko tko živi u pokrajini, prepoznat će u ostavljenu biciklu sliku mimikriranog Pegaza, na kome se stiže do udaljena polja, do crkve na zornicu i večernjicu, do prijatelja na drugom kraju sela ili pak prošćenja, negdje na Bukevlju, u Ždali ili Gotalovu, blizu mađarske granice. Civilizacijski ustupak i priznanje revolucionarnom kotaču, ipak su samo uvjetni, manje drastični od pomame za automobilom: snaga nogu i osjećaj ravnoteže čine bicikl uporabljivim, i čovjek je bitni dio kretanja. Stoga je taj tehnički predmet „portretiran" blagonaklono, kao prijatelj, stvar koja ima karakter, integritet i vrijednost., i koja je štoviše blago antropomorfna, kao nekadašnji dio kentaura, koji bijaše napola čovjek, a napola konj.
Taj isti osjećaj važnosti, individualne procjenjivosti i vrijednosti, Ištvan daje onom šumskom korijenju, razotkrivenom u odronjavanju zemlje i pod djelovanjem atmosferilija ispranom i izbjeljenom do osjetljivosti ljudske kože. Pomislit ćemo doista na razbacane udove, na membra disjecta, i na šumu, koja je u svom tisućugodišnjem snu pokopala mnoge tajne, proživjela udarce, odnjihala divove i malo kvrgavo žbunje, osiguravajući ljudima vodu i čisteći zrak, otrovan njihovim nemarom.
Gotovo iste takve pomisli salijeću nas pri promatranju grube, kao sažgane kore, slične ljuskavom pokrovu dinosaura, a čije duboke, kao nožem urezane brazde, autor prikladno imenjuje „ožiljcima". Ali daljnjem prelistavanju sezona i inventiranju okružja, oko kamere opet se navraća drveću (vrbama), vodi prekrivenoj mozaikom lopoča, liskama koje spokojno plivaju u riječnoj struji, baš kao da se ništa nije promjenilo u harmoniji pokrajine, predane vječitom ljetu . Kad spojimo oba pola emotivnog kompasa, doći ćemo u slijedu ovih fotografija do stoičke tvrdnje Thoreaua; „Priroda je jednako prilagođena našim slabostima kao i našoj snazi".
Zvonimir Ištvan prikazao je u odabranom fotografskom ciklusu veliku opažljivost, koju s lakoćom primjenjuje na scene prirode, kao i na arhitekturu, lica, svjetlosne fenomene, geometrijske pravilnosti, strukturalne preplete i uzorke. Zbog toga može polučiti različite emotivne efekte, od humora (autoportret u božićnoj kugli) do iskrene empatije (Trockenheit).
Podjednako senzibilno reagira na urbani i ruralni ambijent, te putem fotografije umije prenijeti univerzalne poruke, kao što je ona o vječnoj snazi zelenila (Green) koje probija beton i stavlja na kušnju sve ljudske domete, nevažne spram neoborivih zakona prirode. Priznat i nagrađivan za svoj rad, ovaj autor nesumnjivo je zaslužan za podizanje vizualne i likovne kulture u regiji, pa i daleko izvan njenih granica.
Božica Jelušić
Zvonimir Ištvan je rođen 1966. godine u Koprivnici (Gornja Šuma). Osnovnu školu završio je u Molvama, a srednju ekonomsku u Koprivnici, diplomirao na Šumarskom fakultetu u Zagrebu 1993. godine. S obitelji živi u Molvama, a radi u Šumariji Repaš na radnom mjestu upravitelja šumarije. Od 1994. godine bavi se fotografijom kao medijem umjetničkog izražavanja. Član je Foto-kino kluba „Drava" iz Đurđevca i „Molvarskog likovnog kruga" iz Molvi, kojem i predsjedava. Do sada je samostalno izlagao pet puta, a skupno na pedesetak izložbi u zemlji i inozemstvu. Sudionik je dvadesetak likovnih kolonija i dobitnik je nekoliko diploma i nagrada za pojedinačne i kolekcije fotografija. Sudjelovao je u opremanju nekoliko knjiga sa svojim fotografijama (Podravsko sonce, Čez Molvarski obločec, Selske huncutarije, Lovstvo, Putofilmijade itd.), a fotografije su mu objavljivane i u raznim glasilima: Hrvatske šume, Lovački vjesnik, Šumarski list, Podravski zbornik, Euro City, Turist plus, Glas Podravine i Prigorja, Molvarski informativni list itd). Svoje je fotografije objavio i na kalendarima, turističkim vodičima, katalozima likovnih izložbi i raznim brošurama te internetskim fotogalerijama.
Adresa:
Virovska 22, 48 327 Molve
Josip Gregurić
Akademija-Art.net
