Fotelje ne daju lako. Za “vlast” vrijede druga mjerila nego za obične građane

politicari

Naši političari, dužnosnici, nadzornici, gospodarstvenici i druge javne osobe nikada se ne smatraju odgovornima nizašto

politicari

Kako je u Hrvatskoj sve moguće, zakoni se tumače kako komu u danom trenutku odgovara, kriminal je sve češći, i to na najvišim razinama vlasti, no ostavke su rijetko kad pljuštale dobrovoljno, pa i onda kada je krivnja već gotovo dokazana. Događale su se tek nakon pritiska javnosti, stranačkih šefova ili nemoći pojedinca i njegova odustajanja od borbe za već ohlađenom foteljom. Čudom se samo nekoliko dana smatrala iznenadna ostavka bivšeg premijera i predsjednika HDZ-a Ive Sanadera jer ju je on obrazložio “zamorom materijala”, pa samo što nije ispala bezrazložnom, jer nije rekao zašto odlazi. Već nekoliko dana poslije sve je bilo jasno, ali to je već druga priča.

Iako se za Hrvatsku govori da je mala država velikih afera, ono što ona svakako nije, to je država ostavki. Poplava skandala prati je od njezina ne tako davnog osnutka, što nije slučaj i s odstupanjem sudionika u aferama. Naši političari, dužnosnici, nadzornici, gospodarstvenici i druge javne osobe nikada se ne smatraju odgovornima nizašto. A tako se često znaju pozivati na razvijene demokracije gdje su ostavke nešto što se i po definiciji obnašanja dužnosti podrazumijeva.

U Hrvatskoj nitko ne očekuje ostavke zbog, primjerice, seksualnog skandala, kao na sjeveru Europe, ali u nas nitko nije odgovoran ni kada su u pitanju milijunske šete, a bilo ih je i u milijardama. I što bi se to moralo dogoditi da netko s vrha piramide napokon odstupi?

Prisjetimo se samo i posljednjih slučajeva, poput SDP-ove sisačko-moslavačke županice Marine Lovrić Merzel, koja je pet mjeseci odležala u Remetincu, također zbog milijunskih pronevjera i ostaloga što joj se stavlja na teret, a na ostavku jako dugo nije ni pomišljala. Uglavnom svi oni do posljednjeg trenutka misle da su Bogom dani, nevini, i da će se u konačnici spasiti, a ostavka bi im samim time značila i priznavanje krivnje. Tako je to u državi – vratima brdovitog Balkana, gdje se s visina Olimpa teško silazi.

SDP-ovci U AFERAMA

U posljednje vrijeme najprozivaniji je i ministar zaštite okoliša Mihael Zmajlović, koji je svoje ministarstvo preselio u Zagreb Tower, unatoč svim dostupnim dokazima o preskupoj odluci. Šteta je pet milijuna kuna, ali on na ostavku i ne pomišlja. Umjesto njega ostavku je dao njegov pomoćnik i ravnatelj resorne agencije Goran Heffer, a Zmajlović će sve sa sebe “sprati” u luksuznom uredu s kupaonicom. A nije mu to jedino što mu se stavlja na teret.

Ministar zdravlja Siniša Varga tek je negdje od lipnja na toj dužnosti, a već se našao u nizu afera zbog navodnih sukoba interesa, poput sufinanciranja simpozija udruge koja je bila na adresi njegova privatnog biznisa. U ožujku ista udruga dobiva na besplatno korištenje prostorije HZZO-a, a predsjednica te udruge sklapa konzultantske ugovore s HZZO-om. Istodobno je tajnica udruge zaposlenica HZZO-a.

Ostavku nije ponudio ni aktualni ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina, kada se otkrilo da je “zaboravio” prijaviti da je i dalje vlasnik tvrtke koja je uz to državi dužna 150.000 kuna… I dok slovenski ministar zdravstva Tomaž Gantar odstupa zbog neprihvatljivog sistema plaća u zdravstvu i nemogućnosti da provede reformu, njegov tadašnji hrvatski kolega Rajko Ostojić najduži štrajk liječnika u povijesti okončao je tek nakon dva mjeseca – uvođenjem radne obveze, a da mu nije na pamet palo ponuditi ostavku.
O prepisivanju i plagiranju diplomskih radnji i doktorata da i ne govorimo, to je tek nešto poput dječje igre.

BEZ OSJEĆAJA I SAVJESTI

Jedna od tema ljetošnje emisije “Hrvatska uživo” bila je korupcija i odgovornost političara. Govorili su profesor Josip Kregar s Pravnog fakulteta u Zagrebu i novinar Luko Brailo u ime GONG-a. Razgovaralo se o demokraciji i sukobu interesa. Zaključeno je kako je u našem političkom sustavu odgovornost političke elite za razliku od mnogih zemalja Europske unije gotovo nepostojeća. Među ostalim spomenut je i slučaj dubrovačkog gradonačelnika kojemu nepravomoćna presuda za zlouporabu ovlasti i položaja nije zapriječila ni zakonski ni moralno obavljanje glavne funkcije u Dubrovniku. Nezavisni zastupnik Kregar kazao je kako je politička funkcija ugovor o povjerenju između birača i vlasti te da bi u slučaju da je na bilo koji način to povjerenje narušeno, političari trebali podnijeti ostavku.

– Vrijednosni sudovi nisu jasni, pa i sami birači nasjedaju na ‘elegantno’ tumačenje granica dozvoljenog i nedozvoljenog. Nedostaju nam pozitivni primjeri – kazao je Kregar. Dodao je kako politička elita neprestano odbija provesti reformu sustava, izmjene zakona koje bi omogućile transparentnije i pravednije upravljanje državom, jer bi to ugrozilo postojeći politički sustav i njihove fotelje i povlastice.

NEDODIRLJIVI HADEZEOVCI

Zato podsjetimo samo na neke primjere, kad je tko trebao, a kada nije otišao, jer u nas obično ni oni za koje svi znaju zašto bi trebali otići – ne odlaze. Ni šest mrtvih, ni teška korupcija u javnim poduzećima, nisu uzdrmali stolicu vrha hrvatske politike.
– Iza onih fraza, zato se i upotrebljavaju, ‘neka institucije rade svoj posao’, zapravo se krije nedostatak volje da se obračuna s korupcijom, s kriminalom i da se naprosto razvije neka etika odgovornosti – kazao je za emisiju Provjereno i prof. dr. sc. Tihomir Cipek s Fakulteta političkih znanosti.
Tako primjerice ni tragična nesreća nagibnog vlaka u Rudinama, iza koje je ostalo šest ožalošćenih obitelji, nije bila dovoljna da bi premijerka Jadranka Kosor prihvatila ostavku tadašnjeg ministra prometa Božidara Kalmete. Njegova ostavka bila bi izraz poštovanja prema žrtvama, ali premijerka je odlučila zadržati ministra u Vladi dok se ne završi istraga oko najteže nesreće vlaka u novijoj povijesti države. Znači, ili imate neki unutarnji osjećaj odgovornosti ili ga nemate – pojasnio je Cipek.
Danijel Miočić za Kalmetu je radio ukupno 13 godina. Kad je postao ministrov službeni vozač, Kalmeta nije osjećao potrebu provjeravati ga. Pokazalo se da je ipak – trebao. “Je li kriv ili ne, pokazat će istraga. Neka pravna država radi svoj posao”, o svom je vozaču govorio ministar. Miočić je u međuvremenu pravomoćno osuđen na godinu i tri mjeseca zatvora za iznuđivanje novca, laički rečeno – kamatarenje.

Ni rezultati istrage u aferi Brodosplit nisu imali odjeka. Podsjetimo, dvojica članova Uprave i posrednik u poslu optuženi su za pronevjeru gotovo pet milijuna dolara. U Nadzornom odboru Brodosplita u vrijeme sklapanja ugovora sjedio je bivši ministar gospodarstva, pa ministar obrane – Branko Vukelić. “Ništa kao predsjednik Nadzornog odbora nisam mogao učiniti jer ne pratim dnevni tijek posla koji rade u brodogradilištu. Prema tome, ovo je još jedno u nizu SDP-ovih podmetanja i neargumentiranih optužbi”, ustvrdio je nakon izbijanja afere.
Da nisu znali što se događa čest je odgovor naših ministara. Fond za privatizaciju postao je simbol korupcije. U akciji Maestro uhićena su, između ostalih, trojica potpredsjednika Fonda. A onima koji su ih “nadzirali” nije pala ni dlaka s glave. “Ovi ministri i ova polovina Vlade ili je mentalno ograničena ili je duboko uključena u korupciju. Ti ljudi ne zaslužuju da budu Vlada ove zemlje”, kazao je nakon izbijanja afere u Fondu HNS-ovac Radimir Čačić, misleći pritom na čelnog čovjeka Fonda, predsjednika Upravnog odbora Damira Polančeca, i ministarski trio članova tog odbora – Šukera, Kalmetu, i Čobankovića. No Polančec je opet rekao kako sve što zna o tome je ono što je pročitao u medijima. “Nigdje vam politika ne istražuje stvari do kraja ako imate opoziciju koja na tome ne inzistira. I koja i sama ima problema s vlastitim poštenjem”, rezimirao je Cipek. (Damir GREGOROVIĆ/glas-slavonije.hr)