kino karantena :: art radionica lazareti :: od 24. do 27. travnja 2008 :: svakog od tih dana u 20:00 sati
Program projekcija:
četvrtak :: 24. travnja u 20:00 h
ZVENIGORA
Režija: Dovženko, Aleksandr Petrovič, 1928, igrani, c/b, nijemi, 90 min.
Uloge: Georgi Astafijev (vođa), Nikolaj Nademski (djed / general), Les Podorožnij (Pavlo), Semjon Svašenko (Timoš).
Scenarij: Mihail Johansson, Jurij Tjutjunik
Fotografija: Boris Savelijev
Sadržaj: Spajajući folklorne teme sa suvremenim političkim i ruralnim motivima, film kompleksnom strukturom oslikava ukrajinsku sadašnjost. Seljak priča unuku legendu o blagu zakopanu u planini Zvenigori i pustolovine u kojima je on sam glavni junak. Prebacivši se u sadašnjost, priča se okreće Oktobarskoj revoluciji u kojoj sudjeluju dva djedova unuka na suprotnim stranama: Pavlo, sanjar i ukrajinski nacionalist i Timoš, boljševički radnik i vojnik.
petak :: 25. travnja u 20:00 h
ZEMLJA
Režija: Dovženko, Aleksandr Petrovič,1930, igrani, c/b, nijemi, 75 min.
Uloge: Stepan Škurat (Opanas), Semjon Svašenko (Vasilij ‘Basil’ Opanas), Julija Solnceva (Vasilijeva sestra), Jelena Maksimova (Natalija, Vasilijeva zaručnica), Nikolaj Nademskij (Semjon ‘Simon’ Opanas).
Scenarij: Aleksandar Dovženko
Fotografija: Danjil Demutskij
Sadržaj: Zadnji Dovženkov nijemi film bavi se problemom agrarne reforme i kolektivizacije, kroz priču o vođi pobunjenih seljaka kojega je ubio okrutni zemljoposjednik. Najpoznatiji film Dovženkove ukrajinske trilogije sjajnom fotografijom odaje počast ukrajinskoj prirodi i životu
seljaka.
subota :: 26. travnja u 20:00 h
AEROGRAD
Režija: Dovženko, Aleksandr Petrovič, 1935, igrani, c/b, 82 min.
Uloge: Stepan Šagaida (Stepan Glušak), Sergej Stoljarov (Vladimir Slušak), Jevgenija Melnikova, Stepan Škurat (Vasilij Hudiakov), G. Coi (Van-Lin).
Scenarij: Aleksandr Dovženko, N. Simonov
Fotografija: Dmitrij Kabalevski
Sadržaj: Aerograd nova je sovjetska vojna postaja sa strateški lociranim aerodromom. Smještena je u istočnome Sibiru i od velikog interesa za vladu. Rad na njoj biva otežan kada se jave napetosti između radnika i religijske sekte koja prijeti da će potporu dati samurajskim ratnicima koji se bore za vlast nad tim područjem. Odnosi između Japana i Rusije postaju zategnuti…
nedjelja :: 27. travnja u 20:00 h
ARSENAL
Režija: Dovženko, Aleksandr Petrovič, 1929, igrani, c/b, nijemi, 90 min.
Uloge: Semjon Svašenko (Timoš, Ukrajinac), Georgi Horkov (vojnik Crvene armije), Dmitrij Erdman (njemački časnik), Sergej Petrov (njemački vojnik).
Scenarij: Aleksandar Dovženko
Fotografija: Danjil Demutskij
Sadržaj: Dovženkov prikaz porazna utjecaja Prvog svjetskog rata i ruske revolucije na njegove ukrajinske sunarodnjake. Timoš, nedavno demobiliziran ukrajinski vojnik, vraća se kući nakon što je preživio željezničku nesreću. Stiže taman u vrijeme proslave ukrajinske slobode, no umjesto da slavi, počinje preispitivati lokalne autoritete. Strasti se uskoro uzburkaju i u kijevskoj tvornici municije, Arsenalu, njegovom nekadašnjem radnom mjestu…
Dovženko, Aleksandr Petrovič
Sosnica, Rusija (sada Ukrajina) – 25.11.1956, Moskva, Rusija
Redatelj, scenarist i producent ( rođen 11. rujna 1894. godine ) kojeg se, uz Sergeja Ejzenštejna i Vsevoloda Pudovkina, smješta među najveće rane ruske, odnosno sovjetske redatelje. Poznat je po poetičnim filmovima koji su odavali počast životima i radu ukrajinskih seljaka, njegovih sunarodnjaka, a ljepota i kvaliteta njegovih filmova donijela mu je i priznanje kritike.
Iako rođen u obitelji seljaka, na poticaj polupismenoga djeda školovao se za učitelja i 1914. godine diplomirao na učiteljskom institutu u Kijevu. Radio je kao učitelj u osnovnoj školi dok je studirao na kijevskom sveučilištu (1917. – 1918.) i potom na Akademiji primijenjenih umjetnosti 1919. godine, također u Kijevu.
Revolucijom 1917. godine na vlast u Rusiji dolazi komunistička vlada, a Dovženko se početkom dvadesetih priključuje komunističkoj partiji. Nakon završetka rata, 1920. godine prihvaća zaposlenje u diplomaciji te u Varšavi i Berlinu radi kao ambasadorov pomoćnik. U Kijev se vraća tek 1923. godine i neko vrijeme radi kao ilustrator knjiga i crtač animiranih filmova. Godine 1926. priključuje se filmskom studiju u Odessi.
Prvi filmski radovi su mu dvije kratkometražne komedije: Reformator Vasja (1926) i Plod ljubavi (Jagodki ljubavi, 1926) te srednjemetražni špijunski film Torba diplomatskog kurira (Sumka dipkuryera, 1927). Njegov prvi igrani, ali odmah zapažen film je Zvenigora (1928) u kojoj spaja folklorne motive s aktualnim političkim temama kako bi prikazao život u ruralnoj Ukrajini. Na sličan način snima i slijedeća tri filma koja čine tzv. "ukrajinsku trilogiju": Arsenal (1929) u kojem se bavi ratom u Ukrajini, Zemlja (1930) koji je sovjetska kritika ocijenila kontrarevolucinarnim, te Ivan (1932), njegov prvi zvučni film, koji je napala sovjetska vlada zbog prikazivanja ljudske patnje uzrokovane industrijalizacijom. Aerograd (1935) je s te strane prošao bolje, jer je branio vladine planove za razvoj istočnog Sibira.
U filmu Ščors (1939) bavio se revolucionarnim aktivnostima ukrajinskog intelektualca, Nikolaja Ščorsa. Tijekom Drugog svjetskog rata, u kojem također ne sudjeluje zbog srčanih problema, Dovženko snima dokumentarne filmove i radi kao ratni reporter za Crvenu armiju. Njegov prvi poslijeratni igrani film Mičurin (1948) biografija je Ivana Mičurina, stručnjaka za hortikulturu. U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata počinje pisati romane, razočaran birokracijom Staljinove vlade za koja ga je sputavala u realizaciji mnogih zamišljenih filmova. Preminuo je od srčanog udara, tik pred početak snimanja filma Poema o more. Film je 1958. godine snimila njegova supruga, ruska glumica Julija Solnceva. Sama je producirala i režirala još nekoliko filmova koje Dovženko nije uspio realizirati ili dovršiti: dokumentarni Bitva za našu Sovjetskuju Ukrajinu (1961) i igrane Povijest plamenih godina (Povest plamennikh let, 1961), Zaharovannaja desna (1964), Nezaboravno (Nezabjvajemoye, 1967). Film Farewell, America koji je Dovženko započeo snimati 1949. godine, a čije je snimanje prekinuto 1951., restauriran je i izdan tek 1995. godine.
Farewell, America (1949.-1951. / 1995)
Mičurin (1948)
Ščors (1939) (koredatelj)
Aerograd (1935)
Ivan (1932)
Zemlja (1930)
Arsenal (1928)
Zvenigora (1928)
Torba diplomatskog kurira (Sumka dipkur’era, 1927) (srednjemetražni)
Reformator Vasja (Vasja reformator, 1926) (kratkometražni)
Plod ljubavi (Jagodki ljubvi, 1926) (kratkometražni)
Savršenost stila iznad ideologije
Sovjetska filmska avangarda s težnjom prema formiranju kinematografije koja bi se od poznatih izražajnih oblika razlikovala toliko kao novostvoreno socijalističko uređenje od prethodnih društvenih sustava jedna je od najznačajnijih tendencija u povijesti filma.
Tek nakon Dzige Vertova koji je revolucionirao dokumentarizam Ejzenštejna, koji je na nov način izrazito dramatičan kao što je Pudovkin originalan u svojim filmskim epovima pojavio se Aleksandr Petrovič Dovženko (1894. – 1956.), koji se odlikuje virtuoznim vođenjem paralelnih radnji, individualiziranijim likovima, ljubavlju prema povijesti i legendama, korištenjem pejsaža kao ravnopravnog protagonista, te liričnošću i iskrenim patosom.
Njegovo zasebno mjesto karakterizira i čvrsta vezanost za rodnu Ukrajinu što je posebice vidljivo u prvom mu cjelovečernjem igranom filmu Zvenigora (1928.) u kojem se miješaju legende i povijesni događaji iz borbe za samostalnost njegove domovine s prizorima iz Oktobarske revolucije. No, u to vrijeme jača Staljinov utjecaj na kinematografiju, zatvaraju se studiji u Odesi (za koji je Dovženko radio taj film) i Jalti koji su imali bogatu tradiciju koja je sezala u predrevolucionarno razdoblje, da bi Ukrajinci potom dobili novi studio u Kijevu. Tada je i Dovženko pozvan u Moskvu gdje se morao podvrgnuti samokritici i izjaviti kako je najvažnija zadaća filma „…pobijediti reakcionarni ukrajinski nacionalizam i šovinizam i opjevati i proslaviti ukrajinsku radničku klasu koja je ostvarila socijalističku revoluciju ".
To je donekle vidljivo u sljedećim njegovim filmovima, ali redateljska snaga i dojmljivost vizualnog izraza ipak dominiraju, posebice u Zemlji (1930) koja je na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1958. izabrana na 10. mjesto najboljih filmova svih vremena i u kojoj je priča o kolektivizaciji sela utopljena u odu prirodi. Već sam taj stil, iako bez ideoloških zastranjenja, bio je sumnjiv vlastima, pa je čak i biografski film o ukrajinskom junaku revolucije Ščors (1939) bio strogo kontroliran već u fazi snimanja, a po Staljinovoj naredbi to se još pojačalo pregledavanjem svake role neposredno nakon snimanja u biografiji još jednog velikana SSSR-a biologa Mičurina (1947) gdje je snimanje čak završeno bez Dovženkove prisutnosti. Nakon toga dugo mu je trebalo da dobije sljedeći projekt Poema o moru koji je uz to i vrlo dugo i studiozno pripremao da bi neposredno prije početka snimanja umro.
Prema njegovom scenariju i idejama realizirala ga je 1958. njegova supruga Julija Ipolitovna Solnceva (1901. – 1989.) koja je počela kao glumica u Aeliti (1924) Jakova A. Protazanova, a u Zemlji je ne samo glumila, nego i bila asistentica redatelja, da bi nakon toga postala i suradnica na režiji, te koredateljica Dovženkovih dugometražnih dokumentaraca u prvoj polovici četrdesetih godina prošlog stoljeća. Doduše u vrijeme nastanka filma mnogi su bili i prekritični prema njenoj režiji, ali je ona ipak realizirala još nekoliko Dovženkovih projekata i pokazala da, iako nije u rangu svog supruga, ipak nije loša redateljica o čemu govori i nagrada u Cannesu za režiju Povijesti plamenih godina. Zbog toga je uključivanje njenih filmova u ovaj ciklus vrlo zanimljivo.
(Tomislav Kurelec)
Jedan od najvećih romantika filma
Nakon Arsenala (1929) i Zemlje (1930), totali talasanja zlatnih žitnih polja postali su jedan od zaštitnih znakova, ikoničkih slika sovjetske kinematografije. Ta se djela, kao i većina redateljevih filmova, oslanjaju na lokalni ukrajinski kolorit Seljačko dijete, diplomirani učitelj i student slikarstva, prosvjetni činovnik pa diplomat, karikaturist, ilustrator i novelist, Oleksandar (rusificirano Aleksandr) Petrovič Dovženko među velikom četvorkom sovjetskog revolucionarnog filma najmanje se spominje u kontekstu istraživanja na području montaže.
Ipak, pomalo paradoksalno njegov je stilski utjecaj na sovjetski film socijalističkog realizma, poetike koja je sredinom tridesetih okončala avangardna stremljenja i podvrgla Dovženka, kao uostalom i Ejzenštejna, Pudovkina i Vertova, stalnom političkom nadzoru zbog poznatih nepoćudnih formalističkih skretanja, vjerojatno najvidljivijih nakon Arsenala (1929) i Zemlje (1930), totali talasanja zlatnih žitnih polja postali su jedan od zaštitnih znakova, ikoničkih slika sovjetske kinematografije.
Ta se djela, kao i većina redateljevih filmova, oslanjaju na lokalni ukrajinski kolorit i potvrđuju Dovženkov status prvog izrazito regionalnoga redatelja sovjetskog filma. Tako je u Zvenigori (1928) posegnuo za bajkama o legendarnom skitskom blagu sakrivenu u gorju iz naslova, a da bi kao eminentni modernist (stiliziranu) prošlost složenom narativnom strukturom s neprestanom izmjenom vremenskih razina, retrospekcija i paralelnih radnji alegorijski povezao pa i konfrontirao s neposrednom revolucionarnom prošlošću.
To slika i Arsenal, film u kojem se Dovženko vjerojatno najviše približio zasadama montažne škole, realiziravši djelo koje je primarno vizualna metafora, panorama revolucije, serija asocijativnom montažom povezanih fragmenata u kojima se miješaju povijest, folklor, groteska i alegorija. Zemlja, označava i okretanje aktualnoj sadašnjosti, ali je ideološki propagatorski naboj teme (kolektivizacija sela) uvelike nadvladan gotovo panteističkim doživljajem prirode u kojem su čovjek i priroda povezani pa i stopljeni, a smrt, motiv kojem se Dovženko stalno vraćao, se ne shvaća tragično već kao sastavni dio prirodnog ciklusa pa dobiva i transcendencijske značajke.
Vrhunac Dovženkova stvaralaštva, Zemlja u potpunosti otkriva onu temeljnu dijalektičku potku njegove poetike trajnu strukturnu napetost, odnosno uvijek otvoren spoj epičnosti cjeline i lirizma pojedinih kadrova, pažljivo komponiranih statičnih i razrađeno koreografiranih dinamičnih kadrova, sadržaja i motiva temeljenih na osjećaju ukrajinskoga nacionalnog identiteta i prikaza dinamičnih društvenih preobrazbi transnacionalne ideološke provenijencije.
Dovženkova je izrazito autorska poetika preživjela i u daljnjim redateljevim filmovima, a usprkos rastućim političkim pritiscima, Ivanu (1932), Aerogradu (1935), pamtljivom i po impresivnim dugim kadrovima tajgi te biografskima Ščors (1939) i Mičurin (1947), potom i u filmovima koje je prema Dovženkovim scenarijima režirala njegova supruga Julija Ipolitovna Solnceva, pokušavajući i režijski vjerno slijediti suprugove zamisli: Poema o moru (1958), Povijest plamenih godina (1961), Začarana Desna (1964), Nezaboravno (1967) pa svi oni mogu, barem u fragmentima, potvrditi Dovženkovu poziciju jednog od najvećih romantika (u onom najboljem i transhistorijskom smislu) filmske umjetnosti uopće.
(Bruno Kragić)
linkovi:
Organizacija: Art radionica Lazareti i Hrvatski filmski savez
Programe ARL u 2008. godini podržavaju:
Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
Županija Dubrovačko-neretvanska
Grad Dubrovnik
