Pozivamo vas na otvorenje izložbe:
Gradska galerija Fonticus Grožnjan, u subotu, 16. kolovoza 2008. godine u 20.30 sati.
Izložbu će, uz nazočnost autora, predstaviti Eugen Borkovsky.
Izložba ostaje otvorena do 5. IX. 2008. godine
Predgovor:
Sve počinje licem. Lice je osnovna oznaka identiteta. Lice govori o našem unutarnjem stanju ili nosi željenu grimasu. To je dio tijela koji je neponovljivo osoban. Dio tijela koji nas označuje kao pojedinca. Tijekom povijesti umjetnosti, odnosno povijesti oblika, čovjek je bio najobrađivaniji likovni motiv bilo da je vizualiziran prikazima tijela ili je pažnja usmjerena na glavu. U našem slučaju, Emanuele Ventani pažnju usmjeruje na lice. Uvijek su to ženske glave s kosom kojima pridružuje vrat, ramena ili ponekad ruke. Autor se služi slikarsko – crtačkim metodama uz „sfumatiranje" neslikarskim postupcima. Prisutne su tonske gradacije od svijetlog okera do zagasito smeđe boje. Poput starih fotografija koje obilježuju sepia tonovi. Autor motivima ne prikazuje ambijent u kojem bi se mogli nalaziti. On ih izrezuje, izolira. Svakom portretu dodaje posebnu pozadinu. To je uvijek površina prekrivena snažnim, jednakomjernim kolorom. Čini nam se kao da određeni namaz boje odgovara stanju motiva ili da određeni ton motivu pojačava izraz koji autor želi izgovoriti. Djevojka, žena prikazana je na velikom formatu. Hrabri izrez, filmski kadriran, aktivira atmosferu i nosi snažnu poruku autorskog iskaza.
Moguća analiza, komentar, traži od nas rizik i odgovornost doticanja mnogih područja koje umjetnik svjesno ili nesvjesno apsolvira kako bi dobio rezultat koji nam podastire. On se ne zadovoljava prikazom oblikovnog stanja, već napor usmjeruje k preciznom oslikavanju karaktera ili psihičkog trenutka modela. Prikazati ljudsku dušu preko iluzionističkih slikarskih tehnika nije lagan pothvat. Kad se laća problematiziranja osobnog, Ventanni poznaje pravila tradicije. On zna koja značenja od prikazivanja lika očekuje umjetnik, a koja promatrač. To su formalni, fizionomski te postularni identitet modela, svodljiv na psihologiju karaktera. Relacija percepcije je formalno opisiva odnosima između linija, tonova, sjena i kompozicije, ali ovdje je zanimljiviji socijalni ili – još preciznije – intimni kontekst. Kroz radove se provlače prikriveni odnosi osobe i okoline. Njegove žene uvijek su lijepe, pravilnih oblika lica. Uvijek imaju bujnu kosu i snažno ocrtane oblike usana, očiju, obrva. Glavni ženski lik često je zaustavljen u trenutku koji vabi ili obećava. One su same sa sobom negdje u nesvjesnoj sferi i izniču na površinu svijesti, a onda se, umjetnikovom intervencijom, materijaliziraju u konceptualnom slikarskom obliku.
Akterica je zadubljena u svoje trenutno stanje: razmišljanje, opuštanje, komuniciranje pogledom… Kasnije umjetnik uzima isti model i, drugačije ga doživjevši, intervenira na nov način. On ujedinjuje ponavljanje obrade motiva sa novim doživljajem. Rezultat je također nov, ali, začudno, opet snažan. Autor je slijedom oblikovao stanja svojih melankoličnih motiva. Pristupio im je decentno bilježeći im anatomske karakteristike i smisao. Prolazeći galerijom, postajemo svjedoci iskaza o osobnom. Očito je da je umjetnik motive doživio kao senzibilna osoba bez obzira na to je li ih vidio očima, prenosio sa fotografije ili osjetio nutrinom. Čin uživljavanja u stanje motiva on izgovara pomalo nadrealistički. Znatno uvećanim formatima, senzualni dojam koji izazivaju prezentirana lica miješa se sa značenjskom porukom.
Snaga ovog projekta u načinu je evidentiranja ženstvenosti. Zaustavljeni u introvertiranim situacijama, portreti plijene pažnju upravo time. Autor to podcrtava pozicijama modela. Prezentirana slučajna, opuštena pasivnost, za razliku od poziranja, čini snažan znak uvriježenim spoznajama. Nešto skandalozno stvara se u odnosu na tradicionalni pristup slikarstvu i pojmu portreta. Relacija fascinacije uspostavlja se između pogleda i rada. Ona se supstituira pogledu koji pregledava i klasificira konvencionalne znakove žanra portreta.
Fotografski pristup motivu unosi posebnu zanimljivost jer uvjetuje tračersko razmišljanje: tko su i što su ove žene / ova žena u odnosu na umjetnika. Očito je da je Ventanni model doživio kao umjetnik istraživač, a manje kao muškarac. Njegovo slikarsko promišljanje raščlanjuje konvencionalnu sliku stvari ili – preciznije – raščlanjuje pristup motivu. Ali, portret je i znak društvenih pravila jer umjetnik kao i promatrač ima moć da otvori ili zatvori neke od prolaza k percepciji. Radovi su nastali na temelju portreta, no ovo nije izložba portreta. Pred nama je kolekcija stanja. Zbirka emocionalnih situacija modela doživljenih kroz prizmu autorovog doživljaja.
Na radovima čitamo cijeli proces: Emanuele Ventani ulazi u prostor modela koji mu dopušta prisustvo. Tu, bez režije ili uz minimalno poziranje u jeku događanja, bilježi situacije. On, poput tata, krade trenutak, atmosferu. Svojom radoznalošću on stvara album, dnevnički zapis. Ovjekovječuje trenutak atmosfere likom apartne žene. Činjenica psihološke interakcije daje posebnu kvalitetu ovim likovnim bilješkama. Rezultat je vise nego dokument. Ventanni čini krokije stanja melankolične duše. Ova krađa, na zadovoljstvo kradice i okradenog, biva sažeta u format umjetničkog predmeta.
Eugen Borkovsky, VIII. 2008.
Biografija autora:
Emanuele Ventanni rođen je u mjestu Umbertide (Perugia) 1961. godine. Nakon školovanja na Umjetničkom institutu Borgo Sansepolcro (Toscana) počinje raditi sa više likovnih tehnika: slikarstvo, grafika, keramika, fresko slikarstvo, restauracija, skulptura, eksperimentirajući uvijek na temu ljudskog tijela. Javnu izlagačku djelatnost počinje 1981. godine: (Complesso di San Francesco u Montoni, PG; Sala Consigliare del Comune di Città di Castello; Sala d’Onore u Centro Culturale del Comune u Umbertidi; Centro Espositivo Arte Contemporanea la Rocca u Umbertidi… Učestvuje u prezentacijama Il Pensiero dell’Arte, Rocca Paolina u Peruđi; Piazza del Duomo u Porto San Ruffino, Roma; Releis Country House u Umbertidi. Učestvuje na sajmovima umjetnosti u Padovi, Mestrima i Venturiani (I), te na prezentacijama u domovini i inozemstvu (Milano, Nizza, Barcellona, Rim, Lion i Venecija). Od 2002. godine počinje serija suradnji sa Republikom Slovačkom (Slovacca Trebison, Spisskej, Kosice, Bardejove e Bratislava). Zbog promocije talijanske umjetnosti u Slovačkoj i Slovačke u Italiji, nagrađen Medaljom za slovačko – talijansku suradnju. Zajedno sa Marijom Horvàthovom inicijator je projekta "Contemporanea Arte Italiana tra forma e colore". Od 2004.godine gostuje u Parizu ("Città Internazionale dell’Arte"). Nagrađen prvom nagradom na Prvom međunarodnom Biennalu suvremenog slikarstva u Minsku, Bijelorusia. Vodi program u vlastotom atelijeru (Ubertide) gdje ima galeriu "SantAgostinoArteContemporanea".
Info: Eugen Borkovsky, voditelj programa Gradske galerije Fonticus Grožnjan
tel: 091 252 33 72
e.mail: eugen.borkovsky@gmail.com
