Slikarstvo Željka Bubala je stalno u traženju, sklono je mijenama, koje razložnim, predvidljivim tokom slijede jedna drugu. Jedina konstanta koja spaja tu njegovu upornu potrebu za promjenama je potraga za smislom u čijem je središtu sklad. Najprije i najduže naš slikar je bio zaokupljen slikarstvom koje je imalo poticaj, oslonac u kompleksnosti i mekoći Vidovićevskog kolorizma.
Kada smo se navikli da ga prepoznajemo u tom moćnom likovnom sazviježđu, kao osobnost, krenuo je u novi eksperiment, predavajući se bez ograde boji.
Na njegovoj izložbi 1999., u galeriji ”Galić”, slikar je predstavio radove na kojima smo mogli svjedočiti direktnom, robusnom otvaranju osnovnim bojama. Tu malu pobunu smo tada doživljavali kao čin pročišćenja.
Iza toga, slikar nastavlja istraživati i dalje, a sve kako bi udovoljio svojoj likovnoj znatiželji. Stigao je, a gdje bi drugo nego do svoje sljedeće kreativne terraferme, do Ivančića i one rafinirane polemike s njim, do onih u polumrak utopljenih aktova, do izložbe 2001.. u palači Milesi koja je, po općem sudu, kvalitetni apogej njegova dotadašnjeg bavljenja likovnošću.
Dok su ga hvalili za tek izloženo, on se, u svom stilu, ponovno vraća potentnim, putenim bojama malo uspaljenije i žešće solucije lirske apstrakcije. To opredjeljenje će ga zaokupljati sve do njegove nedavne izložbe u solinskoj knjižnici, rezultirajući lijepim likovnim rezultatom. Nakon solinske izložbe, mogao bi začuditi ”prevrat” kojeg donosi ova izložba pred vama. U Solinu primjerice, slikar je pred nas prostro stol pun delicija. Sada je, ovdje pred nama slikarstvo slutnje, slikarstvo o kojem ne treba razmišljati nego ga, rekli bi fizičari osmozom, direktno upiti. Korizmena rigoroza.
Silna množina uzavrelih boja prepustila je svoje mjesto kvazi monokromiji, a žučnost njihovih međuodnosa zamijenjena je sfumatima koji su upili svu tu žestinu, tu opernu atmosferu.
Ovdje, na ovim radovima, podijeljena su nova zaduženja, promijenjene funkcije, ali je likovni instrumentarij ostao isti..
Primjerice, s ovakovim sfumatima, kojih su pune ove njegove slike, Željko je započeo svoj likovni put. U međuvremenu se, međutim, njegov kolorit ohladio, dok je silna množina boja koje formiraju izmaglice, na tragu Vidovića, ovdje svedena na plavo sivu ”monokromiju”. Oblik se izgubio u apstraktnom slogu. No i to je slikar, usvajajući već ranije slog likovne lirske apstrakcije, odavno istražio i usavršio.
Na prvi, letimičan, komodni i rutinski pogled ove slike mogu nas odvesti vrlo pogrešnom dojmu, da su pred nama ne baš zahtjevna uprizorenja. Istoj toj zamci pogoduje i činjenica da je Željko slikar koji je naučio da od prve osvaja pažnju gledatelja. Zašto se međutim ovi radovi ponašaju drugačije? Očito je, pa oni nemaju onaj lijepak dopadljivosti s kojim nas je slikar od prve osvajao, oduševljavao. Što je to onda ono s čime bi slikar zagolicao našu pažnju? Po čemu su ovi radovi drugačiji od onih slika na koje smo navikli ?
Ovdje, po prvi put, Željko Bubalo računa s našom strpljivošću koja će se i te kako isplatiti. Naime, ovi radovi pred nama nude finu kompleksnost Bubalovog izraza, koja traži da je, na Salomin način, postepeno predstavimo onome emocionalnome u nama. Jednom kad smo tako ušli u njegov svijet, lako se strmoglavljujemo do same bogate i sočne srži ovih vizualizacija. I tada pronalazimo one vrijednosti na koje smo navikli da nam pruža ovaj slikar koji očito može, i bez koketiranja s dopadljivošću, vrlo uspješno korespondirati s gledateljem.
Andro Filipić
Željko Bubalo je rođen 1949. godine u Splitu, gdje je diplomirao na Pedagoškoj akademiji likovnih umjetnosti 1974. godine u klasi prof. Ante Kaštelančića. Član je Hrvatskog društva samostalnih umjetnika u Zagrebu i Splitu. Hrvatska radiotelevizija snimila je 1993. godine dokumentarni film o autorovom radu. Njegove slike nalaze se u privatnim zbirkama te muzejima u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi i djeluje u Zavali (otok Hvar) i Splitu kao samostalni umjetnik.
Ingrid Poljanić
ipoljanic@gkmm.hr
Akademija-Art.net
