Sjećam se kao mali, vožnje na stražnjem sjedalu. U to vrijeme auti su bili bučni, roditelji bi pričali neke važne stvari naprijed, a ja bi bio koncentriran na gledanje kroz prozor. Pejzaži bi ubrzano prolazili, auti i kamioni iz suprotnog smjera, oblaci, poneka životinja ili pjesak, pa raštrkane kućice, naselja, ulaz u grad i onda opet šume, livade, brežuljci, obrađena polja?
Napor je bio tako velik da bi često posustao i glava bi mi klonula. Previše toga se odvijalo pred očima za mene maloga. Krug se završio, sad sam ja na prednjem sjedalu, a Mia pokušava ostati budna na stražnjem. Zapilji se kroz prozor isto kao i ja nekad, namrštenog čela pokušava sve vidjeti i ubrzo joj klone glava i mirno zaspe.
Ovaj rad je nastao kao popratni sadržaj putovanja s muzejem prekinutih veza. U zadnjih godinu dana dosta smo proputovali i svako malo mi se vrati taj posebni osjećaj kad gledam kroz prozor u vožnji. Mješavina sjete i zadovoljstva. Rad traži dosta uloženog napora, ali dopušteno je zaspati
prije kraja.
Dražen Grubišić
Akademija-Art.net
