U Zagrebu održan međunarodni znanstveni skup “Mučeništvo i mučenički tragovi kroz hrvatsku prošlost”
Međunarodni znanstveni skup »Mučeništvo i mučenički tragovi kroz hrvatsku prošlost« (Foto: B. Čović/GK)
U kontekstu današnjeg doba, u kojemu je religijska slika svijeta nestala, mučeništvo je postalo neshvatljiva i neprihvatljiva kategorija za razumijevanje ljudskoga života. Mađutim, Crkva bez mučenika ne bi bila Crkva! Istaknuta je potreba da različite vicepostulature i postulature nastave rad na beatificiranju i kanoniziranju hrvatskih mučenika, ali da predlože i nove kandidate.
»Drugi vatikanski sabor poručuje nam da je Crkva uvijek imala mučenike i da nikada, ni u jednome povijesnom razdoblju nije bila bez njih. Mučenik je svjedok, koji svjedoči za nešto što je za njega vrjednije i od njegova života. Upravo mi jako dobro osjećamo što je za čitav naš povijesni hod značila prisutnost križa Isusa Krista. Tamo gdje se nameće zlo, Kristov križ postaje znak oslobađanja i budućnosti koja pobjeđuje zlo. To se uvijek posebno isticalo u teškim vremenima tijekom čitave naše povijesti. Papa Ivan Pavao II. podsjeća nas da ne zaboravimo mučenike, da popunimo martirologij i da zabilježimo mučenike kako ne bi bili prepušteni zaboravu jer ovo je vrijeme opterećeno zaboravom. Zato je pohvalna ova inicijativa da se osvježi sjećanje, jer ako se zaboravlja, onda se zaboravlja da je dobro ono koje pobjeđuje… Želim da simpozij bude doprinos i na znanstvenom i na evangelizacijskom području«, istaknuo je u pozdravnim riječima u četvrtak 13. ožujka u zgradi HBK-a u Zagrebu zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić sudionicima međunarodnoga znanstvenoga skupa »Mučeništvo i mučenički tragovi kroz hrvatsku prošlost«.
Na skupu koji je organizirala Komisija HBK-a i BKBiH-a za hrvatski martirologij uz kardinala Bozanića bili su i biskupi gospićko-senjski Mile Bogović, predsjednik Komisije, banjolučki Franjo Komarica, predsjednik BKBiH-a, vojni biskupi u RH Juraj Jezerinac te u BiH Tomo Vukšić, sisački Vlado Košić, zagrebački i banjolučki pomoćni biskupi Ivan Šaško i Marko Semren, zatim generalni vikar Varaždinske biskupije Ivan Godina, predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica o. Vinko Mamić, dominikanski provincijal o. Anto Gavrić i provincijal franjevaca trećoredaca o. Nikola Barun, predstavnici Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta iz Zagreba i teoloških učilišta u Hrvatskoj i BiH, dr. Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnoga društva, te zainteresirani povjesničari i drugi djelatnici s različitih područja javnoga života.
Komunizam – zločinačka ideologija
U uvodnim riječima u ime organizatora dr. o. Miljenka Stojića i pozdravnim riječima biskupa Komarice, dr. Šeparovića, dekana zagrebačkog Katoličkog bogoslovnog fakulteta dr. Tončija Matulića i splitskog dr. Ante Mateljana i prorektora Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta (HKS) dr. Gordana Ćrpića moglo se čuti da je riječ o nastavku znanstvenog skupa »Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine«, koji je održan prije dvije godine također u HBK-u, nastojanju da se mučeništvo, koje je obilježilo hrvatsku povijest i povijest drugih naroda, stavi u središte pozornosti javnoga mnijenja, zajedničkom naporu Crkve u hrvatskom narodu u što jasnijem osvjetljavanju i stavljanju na odgovarajuće mjesto vrednovanja crkvenog i ujedno nacionalnog identiteta na životnom horizontu sadašnje generacije i budućih generacija kad su posrijedi mučeništvo i mučenički tragovi kroz povijest hrvatskog naroda. Također je istaknuta dobra suradnja na istraživanju i pripremama žrtvoslovnih kongresa, na kojima se obrađuju i teme o stradanju Crkve, s pojedinim biskupima i profesorima s katoličkih učilišta, a obznanjeno je i pokretanje Centra za istraživanje totalitarnih sustava pri HKS-u. Potvrđena je i ocjena o komunizmu kao zločinačkoj ideologiji, koja je ubila ne samo više od 500 osoba iz crkvene hijerarhije po (nad)biskupijama u Hrvatskoj i BiH, nego i stotine tisuća članova vjerničkoga puka, te potreba da različite vicepostulature i postulature nastave rad na beatificiranju i kanoniziranju hrvatskih mučenika, ali i da predlože i nove kandidate.
Mučeništvo – poticaj na nasljedovanje
Uvodno je predavanje o radu Komisije HBK-a i BKBiH-a za hrvatski martirologij održao biskup Bogović, istaknuvši njegovu važnost u sadašnjem povijesnom trenutku i važnost kontinuiteta u odnosu na prošli skup, na kojemu se nastojalo razlučiti pojam žrtve od pojma mučenika. Podsjetio je i na konkretne izdavačke pothvate kao što su zbornik predavanja s prošloga skupa u izdanju »Glasa Koncila« i glasilo »Vjernost«. Posebno je smatrao važnim načiniti popis svih žrtava katoličkih vjernika, što je zadaća i u nadležnosti Katoličke Crkve, jer je javnosti nametnut svojevrsni rat brojkama, kao da nije riječ o osobama.
Predavanja su održana u dva tematska bloka: »Mučeništvo općenito« i »Mučenički tragovi u hrvatskoj prošlosti«. O prvome su govorili dr. Ivica Raguž, dr. Ivan Šaško, dr. Nela Gašpar, dr. Tomo Vukšić, dr. Ivan Bodrožić i dr. Jure Krišto, a pročitano je i predavanje biskupa dr. Ratka Perića.
Predavanja su pokazala da se mučeništvo moglo pojaviti samo u teološko-teleološkoj slici svijeta u kojoj postoje bogovi, božanstvo, Bog, u kojoj postoji spremnost na nijekanje vlastite opstojnosti. Stoga, u kontekstu današnjeg doba, u kojemu je religijska slika svijeta nestala, mučeništvo je postalo neshvatljiva i neprihvatljiva kategorija za razumijevanje ljudskoga života. Prevladavajuća logika samoočuvanja isključuje mučeništvo. Međutim, Crkva bez mučenika ne bi bila Crkva jer bi Kristov navještaj bez svjedočkoga mučeništva bio nekakav ljudski nauk ili filozofija i zato što mučeništvo podrazumijeva javno, a ne privatno svjedočenje Krista. Osim toga, kršćansko se mučeništvo razlikuje od svih ostalih po odnosu ljubavi prema Kristu, što znači da je kršćanski mučenik – mučenik ljubavi. On ne daje život za Krista da bi pokazao svoju hrabrost, pa je i kršćanski govor o mučeništvu lišen dokazivanja. On naposljetku treba biti poticaj na nasljedovanje mučenika, tj. nasljedovanje njihove posvemašnje ljubavi prema Kristu.
U tom su duhu mučenici shvaćeni i čašćeni od najranijih kršćanskih vremena, o čemu svjedoči spis »Depositio martyrum« već iz 354. godine u kojemu su marljivo zabilježeni imena, datumi i mjesta dotada poznatih mučenika. Već onda se izrijekom govori da se spominju »kako bismo ih nasljedovali«. Njihovi grobovi dobivaju na važnosti već u 4. st. jer postaju hodočasnička mjesta, a na nekima se grade grobljanske kapelice ili bazilike. Dozrijeva i svijest o povezanosti krvi mučenika s euharistijom, a posttridentsko razdoblje »širom otvara vrata« slavljenju mučenika iz drugih mjesnih Crkava i kontinenata, koji su »krvlju proširili svoju domovinu«, kako se to uvriježilo reći za njih.
Mržnja na vjeru i politički progoni
Svjedočanstvo mučenika – Isusovih svjedoka, zapečaćeno vlastitom krvlju, uspijevalo je, s teološkog motrišta, kroz čitavu povijest, a uspijeva i danas, odškrinuti vrata Božjega otajstva, a time i osvijetliti bit kršćanske, ali i opće ljudske egzistencije. Po tome su poput Isusa, koji otkrivajući misterij Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva i čovjeka njemu samome. Teologija mučeništva neodvojiva je od teologije žrtve, obje trebaju biti promišljane u svjetlu Isusova svjedočanstva njegove žrtve. Naime, isti Duh koji je prožimao Isusovo djelovanje ispunja i djela mučenika. Kršćanska kultura spomena može se razumjeti samo u otajstvu Isusova svjedočenja.
S pravnoga motrišta (»iuris prudentia«) definicija kršćanskoga mučeništva vrlo je složena jer se u tom smislu strogo razlikuju četiri sastavna elementa mučeništva: osoba mučenika, osoba progonitelja, fizička smrt i uzrok smrti. Mučenik svjesno i dragovoljno prihvaća smrt zbog ljubavi prema Kristu i vjeri (amor fidei), ali i zbog općeg dobra, dobrobiti zajednice, što se treba dokazati tijekom zakonitog istraživanja u kauzi. Progonitelj, koji ubija iz mržnje prema vjeri (odium fidei), može biti fizička i pravna osoba, tj. kolektivni progonitelj kao npr. politički sustav. Nasilna fizička smrt može biti trenutačna, ali i postupna, uslijed dugogodišnjega zatočeništva ili različite vrste kazne. Motiv, osim spomenutih amora i odiuma fidei, može biti i isprepletenost mržnje na vjeru i političkog progona. Pravni postupak za proglašenje mučenika započinje najprije u mjesnoj Crkvi, u kojoj je netko umro, a nastavlja se u Rimu pri Kongregaciji za kauze svetaca. Završava papinom odlukom o proglašenju mučenika (svetca), koja nije obična crkvena odluka, nego ima dogmatski karakter.
O svemu tome progovorio je i Drugi vatikanski sabor, posebice u Dogmatskoj konstituciji u suvremenom svijetu, koja u točki 42. o pozivu vjernika na svetost poziva na nasljedovanje »do kraja«. Također u Deklaraciji o vjerskoj slobodi u br. 11. u kojoj se poziva na lojalnost zakonitim vlastima, ali jednako tako ne dopušta njihov primat nad Božjim naredbama, što vjernici trebaju beskompromisno javno svjedočiti. Na tome je tragu i aktivni sudionik i tumač sabora, Ivan Pavao II., koji je iz klasične teološke perspektive o mučeništvu – život za Krista, nastojao dati Crkvi smjernice. Njegova »politika« na tome području može se iščitati iz podataka o 1345 proglašenih blaženika za njegova pontifikata, od kojih su 1032 mučenika, što je 76%, i o 483 kanonizirana svetca, od kojih su 402 mučenika, tj. 83%. Dakle, očita je njegova pastoralna nakana da vjernici uvide dragocjenost mučeništva i da ih pozove na vjerodostojnije svjedočenje i nasljedovanje.
Od Petrilovrijenaca do četničkih žrtava
U drugom bloku predavanja o. Gabrijel Jurišić Hrvatin, dr. Milenko Krešić, dr. Stjepan Razum, dr. Josip Dukić i mr. Ivan Kozlica ukratko su prikazali povijest mučeništva na hrvatskom tlu. U tom dugom nizu spominju se bokeljski mučenici iz rimskoga vremena Petar, Andrija i Lovro (Petrilovrijenci), koji su, čini se, prvi najstariji hrvatski svetci, sv. Gerard Sagredo iz Venecije, rodom iz Dalmacije krajem 9. st., biskup Čanada u Mađarskoj, sv. Adalbert Vojtjeh (Slavinković), Bijeli Hrvat, biskup u Pragu iz sredine 10. st., i drugi. No ne smiju se zanemariti ni hrvatski mučenici koji su pogubljeni u kršćanskim državama od »kršćanskih« vladara, kao što su najpoznatiji Matija Gubec iz 16. st. te Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan iz stoljeća kasnije. Sve do 18. st. razmjeri stradanja hrvatskih zemalja pod turskom vladavinom su golemi, pa su se dogodila i brojna mučeništva. Mučeništvom je, dakako, prožeta i novija hrvatska povijest, o čemu svjedoče stradali od pripadnika njemačkih, partizansko-komunističkih, talijanskih i četničkih vojnih postrojbi u Drugome svjetskom ratu. Iz toga je razdoblja, očekivano, očuvano i naviše svjedočanstava vjere, koja su prepuna pouzdanja u Božju providnost i ljubav, te vjernosti Katoličkoj Crkvi.
Molitve na Dan žrtava totalitarnih režima 23. kolovoza
Sudionici skupa na prijedlog Komisije za martirologij HBK-a i BKBiH-a prihvatili su sljedeće zaključke i smjernice:
1. Pozivamo crkvene ustanove i vjernike da Dan žrtava totalitarnih režima koji se obilježava 23. kolovoza bude protkan molitvom za žrtve tih režima i da dobri Bog očuva svijet od udruživanja zloće kakva se dogodila savezom nacizma i komunizma spomenutoga dana.
2. Potičemo crkvene ustanove da nastave s postupcima za proglašenje svetima i blaženima istaknutih pojedinaca, ali i da povedu postupak proglašenja kolektivnog mučeništva.
3. Potičemo crkvene ustanove da rad usmjere tako da među proglašenima budu ne samo klerici i redovnici, nego i vjernici laici koji su zaslužili naslov mučenika.
4. Komisija će nastaviti rad na traženju mučeničkih tragova ne samo u vrijeme kada smo živjeli unutar nekršćanske i nevjerničke vlasti, nego i u kršćanskim državama i pod kršćanskim vladarima.
5. Potičemo župnike da nastoje oko prikupljanja svjedočanstava živućih svjedoka.
6. Komisija očekuje potporu Crkve u Hrvata na svim razinama za dovršenje popisa svih ubijenih katolika u Drugom svjetskom ratu i poraću na području Hrvatske te Bosne i Hercegovine.
7. Komisija potiče sve znanstvene ustanove za povijest, napose Hrvatsko katoličko sveučilište, da sustavno proučavaju nasilje i žrtve totalitarnih sustava 20. stoljeća.
8. Pri iskapanju žrtava iz toga vremena valja postupati po općeprihvaćanim standardima, vodeći računa o uzrocima i načinu stradanja, te surađivati s rodbinom i ostalima koji mogu pomoći u rasvjetljivanju slučaja. Te poslove treba voditi tijelo koje ne ovisi o političkoj vlasti.
9. Komisija će na znanstvenoj razini inicirati razgovor o žrtvama s drugim vjerskim zajednicama koje to žele.
10. Pozivamo državne vlasti u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini da u interesu rasta dobrih odnosa u društvu hitno prihvate obvezu popisa svih žrtava iz Drugoga svjetskoga rata i poraća tako da se onemoguće manipulacije žrtvama.
11. Pozivamo državne vlasti u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini da odlučnije djeluju u osudi zločinačke komunističke ideologije te promiču demokraciju i slobodu svake osobe.
12. Sudionici skupa očekuju da će državne vlasti preuzeti brigu o dostojnom ukopu ekshumiranih žrtava iz raznih grobišta i groblja, u Hrvatskoj i inozemstvu, a za zemne ostatke stradalnika koji ne pripadaju ni jednom obilježenom groblju da se sagradi groblje na Krbavskom polju, nedaleko od Crkve hrvatskih mučenika.
Glas Koncila
