U Galeriji Decumanus Centra za kulturu Grada Krka u Krku otvara se izložba pod nazivom "Apstraktni i morski krajobrazi" znane riječke umjetnice, akademske slikarice Sanje Ipšić Randić. Izložen je njezin najnoviji ciklus radova nastao 2009. godine, na temu krajobraza, koji plijeni svojim koloritom punim svjetla i prostornosti, ali koji isto tako plijeni i specifičnim – odreda kvadratičnim i ponajčešće velikim formatima slika. Kustosica izložbe je Višnja Slavica Gabout, koja je i autorica teksta predgovora u katalogu.
Najnoviji ciklus krajobraza Sanje Ipšić Randić nazivom ističe svoje mimetičko polazište, dok je sam motiv tek metafora za „krajobraznu", nefigurativnu gradnju slike čistom bojom. Krajobraz se kao inspirativno polazište često provlači Sanjinim slikarstvom, ali je on uvijek „isprika" za likovno istraživanje vizualnih odnosa – boje i svjetla, očišta i percepcije, materije i prostora. Iznad svega, međutim, „isprika" je za čisto, nesputano uživanje u slikanju i za uranjanje u živu, gustu i sjajnu boju. Uz to, za uživanje u povlačenju kistom širokih, gestualnih poteza na velikim platnima, ali i u pažljivom iscrtavanju onih njima suprotstavljenih poteza – manjih, čvrstih, blokovitih, „graditeljskih", koji daju oblik i monumentalnost nekim novostvorenim, apstraktnim krajolicima.
Slike Sanje Ipšić Randić, negdje u svojoj nutrini, ipak su zadržale (mora se priznati) nešto od ishodišne inspiracije : onu samo njoj znanu asocijativnost konkretnoga sjećanja, sugestivnost konkretnoga viđenja i intenzitet emotivnoga doživljaja; neko iskustvo, neki miris, neki trak svjetla, neko taktilno ili vizualno prisjećanje. Zadržale su jednu specifičnu poetiku, koju je autorica ugradila u njih kao dio svoje osobnosti. Međutim, direktne opisnosti tu nema. Ali ono čega umjesto toga ima je snažna sugestivnost i izražajnost, pa su njezini morski i apstraktni krajolici puni osjećajnosti i ekspresije, djelujući istodobno i lirski i monumentalno; opipljivo i oduhovljeno. Na Sanjinim slikama, u novome kontekstu, oni žive jedan drukčiji život, jer su s razine zbiljskoga pomaknuti na razinu mentalnoga, a s razine posebnoga na razinu općega. Početni motiv od kojega je krenula inspiracija tu se transformirao u čistu apstrakciju, a fokus autoričina interesa koncentrirao se na istraživanje međusobnih odnosa elemenata likovnoga vokabulara, te na istraživanje efekata čiste vizualnosti. U takvoj konstelaciji, kompozicija se maksimalno pojednostavila, sažela i sintetizirala, pretvarajući prostor slike u neki apstraktno strukturirani pejzaž čudesne arhitektonike. Boja u takvom pejzažu – ekspresivna, zvučna, zasićena i sjajna, pulsira po diktatu autoričinih unutarnjih energija i čini se živi neki svoj prividno neorganizirani, gestom određeni život, koji se međutim pomnijom analizom ukazuje kao izrazito promišljen i s ostalim likovnim elementima znalački usuglašeni vizualni sistem. Unutar toga sistema ta boja najposlije iskače kao ona prava, istinska tema ovoga slikarstva, jer ona je nositelj i pokretač svih impresija, energija i inspiracija. I višestruko je izražajna: gusta je, a istodobno transparentna; lirska i ujedno čulna; zasićena, ali i prozračna i prosvijetljena. Na površini je ona uvijek napeta i titrava, a u dubini pokrenuta i turbulentna. Ne čudi zato da na ovim slikama i nema druge priče osim one sadržane u samoj boji. A nju autorica, u tragu enformela, lirske apstrakcije i gestualne ekspresije, kistom ubrzano nanosi na velika platna, dopuštajućži joj da naizgled „curi" i širi se u okolni prostor. Da preplavljuje i obuhvaća gledatelja, puneći njegove senzore toliko snažnim vizualnim senzacijama da cijeli doživljaj postaje gotovo opipljiv. Čini se kao da je sve pod nabojem neke energije – one koju emanira boja u svom pročišćenom, elementarnom stanju. Jer boja je puna optičkoga isijavanja i unutarnjih vibracija, zvonkih i sjajnih kolorističkih suzvučja, ali i izbalansiranih i neobično rafiniranih tonskih svjetlosnih nijansi. Energiju emanira i sama materija iz svoje opipljive gustoće i iz svojih razrijeđenja, šaljući jednom poruku o težini, glasnoći i čulnosti, a drugi put o svježini, prostornosti i tišini. Gledatelj, suočen s tom bojom, energijom i velikim platnima, biva zahvaćen suprotstavljenim silnicama – centrifugalnim i centripetalnim, pa kod ovoga slikarstva ima osjećaj s jedne strane nekog beskrajnog širenja prostorom, a s druge uvlačenja u sam centar vizualnoga zbivanja, te ulaska u prostor slike i u jednu novu dimenziju.
Sanjini krajobrazi – i oni morski i oni apstraktni, sintetiziraju njezina dosadašnja umjetnička istraživanja, ali isto tako i uspostavljaju u njezinu slikarstvu jedan novi percepcijski sustav, temeljen na ekspresivnosti kolorističkoga koncepta, na dinamici kompozicijske strukture koja uvjetuje kretanje optičkih silnica, na tektonici velikoga platna, na nesputanoj gestici poteza, te na naglašeno emotivnome naboju. Osim toga, oni funkcioniraju tako da čudesno otvaraju sva osjetila, vizualna i taktilna, čineći se naizgled nekontroliranim gestualnim zapisom. Ali samo naizgled, jer taj je zapis ovdje strogo kontroliran i vođen rukom slikarice izrazito kultivirane likovnosti.
Višnja Slavica Gabout
Sanja Ipšić Randić je rođena 1965. godie u Rijeci. Od 1972. do 1978. živjela je u Münchenu. Godine 1985.upisala je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je 1990. diplomirala slikarstvo, u klasi profesora Đure Sedera. Godine 1989. studijski je boravila na Ljetnoj akademiji u Salzburgu, u radionici Emilija Vedove. Od 1990. do 1992. studijski je boravila u Amsterdamu. U dva navrata, 1994. i 1995. boravila je u Parizu, u umjetničkim atelijerima Cité Internationale des Artes. Izlagala je na tridesetak samostalnih i četrdesetak skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu.
Izložba „Apstraktni i morski krajobrazi" Sanje Ipšić Randić može se razgledati u Galeriji Decumanus u Krku do 15. listopada 2009., u radno vrijeme galerije: svaki dan od 10.00 do 12.00 i od 19.00 do 21.00, dok je ponedjeljkom galerija zatvorena.
Maja Parentić, ravnateljica CZK Grada Krka
Akademija-Art.net
