Samostalna izložba
Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja
otvorenje: subota, 15. II. 2014. u 19.00 sati, Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Izložbu će, u prisustvu autora, predstaviti Eugen Borkovsky
HARLEKIN BEZ KOSTIMA
„Samoća je put kojim sudbina želi čovjeka dovesti sebi samome.” Herman Hesse
Osobnost je nekada bila prihvaćana kao nešto supstancijalno i čvrsto. Novo, postmodernističko „Ja”, odražava sumnje, dozvoljava mogućnosti, poštuje pretpostavke. „Ja” se pokazuje kao promjenljiv entitet podložan mijeni. Trajna individualnost uzmiče pred nizom auto percepcija koje individua može prihvatiti na neko vrijeme, a potom odbaciti. Davor Paponja osobno „Ja” izlaže introspektivnom likovnom problematiziranju. Umjetnik evocira povezanost osobnog stanja i sumnje. Varijacijama radova progovara o proživljenoj prošlosti i pokušaju čišćenja teritorija budućnosti. Nemoguće je komentirati ove radove a ne upustiti se u tumačenja znakovnog repertoara. Paralelno možemo razmišljati o autorskim i tehničkim postupcima umjetnika.
Davor Paponja na tekstilnoj podlozi izvodi sraz crteža i tonski ili koloristički razrađenih ploha. Na svim radovima ponuđeno je prepoznavanje motiva. Tu najprije primjećujemo razgaljena muška tijela. Uz njih su elementi karakteristični za različita vjerovanja, znakovi ritualnih situacija. Najčešće su to maske i pokrivala. Neki od simbola predstavljeni su kao pozadine torza. Ponegdje je prisutan slovni zapis. Umjetnik dozvoljava oblicima izlazak iz formata. Na radovima očitavamo stilske karakteristike grafita ili uličnog slikarstva, ilustracije, plakata, stripa. Linija se pojavljuje kao samostalna činjenica, nosilac oblika ili kao ispuna. Izabrane elemente autor postavlja promišljeno ne poštujući uvijek pravila perspektive. On miješa planove i uvjetuje ih smislom. Ritam je aktiviran dispozicijom elemenata. Uporabljeno znakovlje uvodi elemente naracije. Umjetnik ne poštuje dosljednost već kombinira prazninu, liniju, crtež ili oslikavanje kako mu to nalaže trenutak izgovora misli. Frekvencija se mijenja prelazeći od rada do rada i unutar kadra pojedinog rada. Uklopljeni dijelovi čine sustave koji postaju ideogrami.
Davor Paponja nas u problematiku uvodi glavnim motivom, muškim aktom. On sam, za tu prigodu, skida odjeću i oblikuje prikaz svojeg tijela. Umjetnik se povjerava krhkom mediju. On plasira sebe, nagog i ranjivog. Kreativna akcija se nastavlja inkorporiranjem znakovitih maskolikih oblika. Istraživanje kreće u dva smjera: igrom gestualnih pokreta i u smjeru asocijacija mističnim atribucijama. Umjetnik polazi u propitivanje svijeta krećući od sebe. Motiv mu je potreban kao polazište i kao bojno polje. Vizualizacije govore o reskim trenucima. Ponekad gestualno, ponekad sasvim pitomo, čak i na istom radu očitavamo raspoloženja, utiske, trenutne odbljeske svijesti. Umjetnik likovnim sredstvima prati vlastiti proces u kojeg ponire služeći se instinktom i memorijom. Očito je da projekt nosi ideju sumnje u konvencionalno.
Odnos s promatračem posebna je stavka ovog projekta. Već sama nagost modela i još k tome muškog akta promatraču izaziva podozrenje. Autor dodiruje temu izbjegavanja svijesti o materijalnosti tijela. Naša civilizacija, sve njene religije, sadrže naglašeno neprijateljstvo prema ljudskom tijelu i njegovim prirodnim funkcijama. Prisutno je licemjerje koje nalaže da se zapravo smije sve ali tako da nitko ne vidi. Javno obznanjivanje bilo koje drugačijosti napada se različito, od fizičkog obračuna do perfidne izolacije. Netolerancija biva inicirana sa svih oltara. Rad je aktualan jer smo svjedoci uvođenja ptice rode u porodična stabla. Homoerotika, transseksualnost, transrodnost pokušavaju se razglasiti kao nepostojeće kategorije. Naglašava se brak, isključivo muškarca i žene, kao jedina mogućnost diade iako je spoznato da je brak isključivo ekonomska kategorija a najrjeđe dugovječna emocionalna zajednica. Ovaj niz likovnih radova postavlja pitanje: Da li naša tjelesnost može podnijeti našu senzibilnost?
Autor svoja promišljanja izvodi na direktan način, skoro performerski. On ne plasira tijelo nepoznate osobe. Uvijek je to njegovo nago tijelo. Poput Christiana Boltanskog, tjelesnim referencijama poziva na prevazilaženje stečenih, nametnutih reakcija. Umjetnik se igra s promatračem potičući moguću nelagodu. Jer, većina dijelova tijela mistificirani su i određeni posebnim statusom. Umjetnik poziva na prijelaz barijera. Upozoreni smo da nam se život odredio društvenim konvencijama i konformizmom. Osvrćemo se znanosti, ali ona razočarava: oficijelna znanost je dala glavne mehanizme društvenih podjela i nadzora a ponudila tablete za umirenje. Kapital, politiku niti vjeru ne zanima pojedinac. Važno je krdo kojim se manipulira. Tek u suvremenom vremenu prepoznaju se situacije u kojima je dosadašnji pogled na svijet neadekvatan. Postmodernizam preispituje uvriježene pretpostavke. Stare teorije i paradigme obitelji, naobrazbe, religije i sl. moraju se nanovo izgraditi u novom svjetlu. Ovaj projekt nudi inicijaciju uspostavljanja novog senzibiliteta. Fizičari i filozofi kvantima, fraktalima, bozonima redefiniraju realnost. Univerzum u našoj percepciji više ne funkcionira kao mašina prema Newtonu već kao polja energija koje se manifestiraju različitim frekvencijama. Čovjek tako više nije kemijska reakcija već energetski naboj.
Značenje umjetničkog djela dekodira se pomoću svijeta umjetnosti i kulture kao mehanizama iniciranja značenja i smisla. Naga tijela i neobične atribucije traže od nas, navikle na jednostavne poruke mega plakata, napor očitavanja. Davor Paponja traži svijet oslobođen represivnih stega klasičnih pravila. On spoznaje da skrivanje u ekonomičnost izbora, zadovoljava samo trenutno. Vrijeme ostaje prevareno. Kovitlac konvencija otima nam Ja. Umjetnik hrabro pristupa motivu i pri tom ruši tradicionalni smisao umjetničkog predmeta. Davor inzistira na poziciji između sadržaja i značenja. Neskriveni prikaz nagosti muškog tijela predstavlja provokaciju uvriježenom. Kad se s muškim „onim” netko vizualno poigra odmah se djeci pokrivaju oči. To besmisleno prikrivanje prirodnog vraća se kasnije frustracijama i lažnim moralom. Na žalost, odgoj, dobrih ili loših roditelja, svodi se na zabrane i poučke o kompromisima. Umjetnik, problematizirajući osobni trenutak, propituje i provocira u isto vrijeme. Spolnom oznakom se poigrava pridajući mu atribuciju građanske poželjnosti: vješalicu za odlaganje ispeglanih odjevnih predmeta. Scena se pretvara u znak.
Propitivanje i sumnja u uvriježeno iziskuje drskost. Davor Paponja preslaguje osobnu povijest. Rezultat je album zabilježenih stanja. Umjetnik nas pretvara u svjedoke svojih samoća. On nas navodi na percipiranje radova pojašnjavajući „kako se radi o „putovanjima” kroz podsvijest, intuiciju, emocije, snove…”. Ovim usmjeravanjem doživljaj radova pomičemo ka intuitivnom isčitavanju. Jer, stvarnost je subjektivni doživljaj a potraga za spoznajom podrazumijeva stalnu interpretaciju i reinterpretaciju. Takav način razmišljanja otkriva nomadske sklonosti sumnji jer iskreno propitivanje uvijek mora donijeti promjenu. Ili, potvrditi neku čvrstu odluku koja je, ipak, uvijek privremena. Umjetnik provokativno nudi nagost i kostim, kapu nekog značenja koju moramo navući kako bismo se uklopili u uobičajenost i tako lakše preživjeli. Otvara pitanje da li ostati u krdu ili ostati sam. Ipak, dojam cijelog niza, nudi pritajeni ponos izgovorenim i tihu slutnju neizvjesnosti sretnog trenutka.
Eugen Borkovsky, II. 2014.
Davor Paponja rođen je 1985. godine u Banja Luci (BiH). Završio je odsjek slikarstva na Akademiji likovnih umjet¬nosti u Trebinju, 2009. godine. Učestvovao na „Summer Academy Salzburg”, organizirane od strane „KulturKon¬takt” (A), 2008. godine. Izlagao više puta. Samostalno izlagao: KC Banski Dvor, Banja Luka, 2011. godine i Galerija Dogma Arts, Banja Luka, 2013. Najznačajnija kolek¬tivna izložba: “Hallo Bing kako brat”, Sarajevo 2005. godine. Jedan je od osnivača Udruženja anonimnih artista UAA! iz Banja Luke. Radio je na poslovima člana žirija na inter¬nacionalnim izložbama minijatura Minimum Maksimum 2009, 2010 i 2012 godine. Radi kao profesor likovne kulture u Banja Luci.
