Sve druge stvari koje se prikazuju na televiziji samo su bajka u usporedbi s onim s čime se svijet suočava. Zato bismo se trebali zapitati kako nastaju ti problemi koji su natjerali Papu da kaže da živimo u Trećem svjetskom ratu
Govor predsjednice Argentine, Cristine Fernandez de Kirchner, na 69. zasjedanju Generalne skupštine zapanjio je Ujedinjene narode i „zapalio” svijet. Emitiranje govora prekinuto je odmah nakon početka, a najveći broj „uglednih” svjetskih medija odbio ga je objaviti. Cenzurirani govor argentinske predsjednice prenosimo u cijelosti.
Poštovani predsjedniče, dragi kolege, šefovi svih delegacija UN-a.
Želim vam se obratiti u vrlo specifičnom trenutku za cijeli svijet, kao i za moju zemlju. Počet ću razmišljajući o uvodnoj riječi generalnog tajnika gospodina Ban Ki-moona, kojom je otvorio 69. zasjedanje Generalne skupštine. Osvrnuo se na veliki dio problema, tragedija i nesreća koje brinu današnji svijet. I vjerujem, ako se dobro sjećam, da su „te turbulencije”, kako je on rekao, „koje drmaju svijet” opasnost po multilateralizam. Iskreno vjerujem da veliki dio problema s kojim se svijet suočava na ekonomskom i financijskom planu, kao i na planu terorizma i sigurnosti, moći i teritorijalnog integriteta, rata i mira – da su to sve problemi nastali zbog krajnje suprotnog problema – nedostatka efikasnog, pravog demokratskog multilateralizma.
Zato želim prije svega (govor) započeti tako što ću se zahvaliti Generalnoj skupštini na odlukama usvojenima rezolucijom 68/304, 9. rujna, kojom je većinom, odnosno sa 124 glasa „za”, odlučeno da se formira multilateralna konvencija kojom se stvaraju legalni okviri za restrukturiranje državnih dugova svih zemalja. Zadatak koji nismo riješili, barem otkad prisustvujem sjednicama Generalne skupštine od 2003. kao senator a zatim kao predsjednica, jest reorganizacija Savjeta sigurnosti UN-a i MMF-a.
Pričali smo o iskustvu koje je doživjela Republika Argentina, moja zemlja. Danas se usuđujem u globalnom kontekstu reći da je Republika Argentina trostruki primjer – na financijsko-privrednom planu, sigurnosnom, kao i po pitanju teritorijalnog integriteta. Što se tiče prvog primjera, on se odnosi na ekonomsku i financijsku krizu koja razara svijet od 2008. i počinje prijetiti zemljama koje se od nje oporavljaju. Te zemlje su održale najveći privredni rast u posljednjem desetljeću. Mislim na krizu od 2008., koju je moja zemlja prošla 2001., kad nije mogla otplaćivati državni dug. U to vrijeme Argentinska Republika je napravila dogovor s multilateralnim organizacijama jer, gospodo, kad dugujete 160 posto BDP-a, to nije samo krivica onog koji duguje već i onog koji je to dao na zajam.
Problem argentinskih dugova
Od završetka diktature 24. ožujka 1974., kada je Argentina ušla u neoliberalnu fazu, ona je tada predstavljena kao voljeni učenik na svim predsjedavanjima MMF-a, a završila je tako što je toliko nagomilala dug da je kolabirala ne samo na privrednoj već i na političkoj razini. Imali smo pet predsjednika u jednom tjednu. Do tada nitko nije bio odgovoran za ono što se događalo Argentini, preživljavalo se kako se moglo, a predsjednik, koji je došao s 22 posto glasova, par mjeseci poslije stupanja na dužnost nazočio je ovoj skupštini i istaknuo kako je zemlji potreban rast i razvoj kako bi mogla isplatiti dugove. I to je rekao u više nego zanimljivoj metafori da „mrtvi ljudi ne mogu plaćati dugove i da treba dozvoliti državama da ožive” (prekid emitiranja).
Ponavljam: 160 posto BDP-a nije odgovornost samo države dužnika, a mi smo usvojili politiku koja nam je nametnuta. Preuzeli smo odgovornost, ali smo isto tako i zahtijevali i očekivali od MMF-a i drugih kreditora da preuzmu odgovornost za taj dug zato što su nametnuli lihvarskih 14 posto kamate. I taj čovjek koji je preuzeo vodstvo s 22 posto glasova, imao je 25 posto nezaposlenih, 54 posto siromašnih i 27 posto onih koji žive u neimaštini, bez zdravstvenog osiguranja, obrazovanja, sigurnosti. Poslije nekog vremena, uz novi model razvoja, ne samo da smo stvorili milijune radnih mjesta i uveli milijune u socijalni i penzioni sustav već smo i proizveli šest točaka BDP-a za investiranje, među kojima je obrazovanje. Usmjerili smo ogromne količine novca na infrastrukturu, putove, škole, nuklearne elektrane, hidroelektrane, vodovode, plinske i elektro-mreže, koje danas prožimaju cijelu zemlju. To je bio društveni proces bez presedana, koji je smanjio broj siromašnih i onih u neimaštini na jednu znamenku. I to je MMF priznao – da je privredni rast koji je Argentina ostvarila od 2004-2011. treći u cijelom svijetu, samo su nas Kina i Bugarska nadmašile. Danas u regiji Latinske Amerike imamo bolju kvalitetu života, veću kupovnu moć radnika i najbolji društveni dohodak.
To smo učinili plaćajući dug koji su drugi stvorili. Zato valja istaknuti da naše vlade niti su ignorirale dug niti su padale u bankrot. Preuzeli smo inicijativu i plaćali dugove od 2003. do danas. Platili smo više od 190 milijardi dolara. Ponavljam: više od 190 milijardi dolara! Platili smo 92,4 posto duga u dvije rate: prvi put to je 2005. učinio predsjednik Kirchner, drugi put 2010. također on. Platili smo 92 posto duga kako bismo ga normalizirali, i kasnije smo u redovnim isplatama vratili cijeli dug MMF-u i ispunili sve obaveze prema njima. Prije par mjeseci zaključili smo pregovore s Pariškim klubom povjerenika o dugu iz 1956. godine. Kako bih vam opisala situaciju, reći ću da sam tada imala tri godine, a ministar ekonomije moje zemlje, koji je pregovarao o reprogramu ovog duga, tada se nije ni rodio. Ipak, napravili smo dogovor s 19 ministara financija iz Europske unije o reprogramu duga i već smo platili prvu ratu od 642 milijuna dolara.
Lešinari pod zaštitom
Ali to nije sve. Trebali smo riješiti sudske sporove s CIADI-om i Svjetskom bankom, sporove koje nisu započele naše vlade, već su prethodne vlade, zbog svog djelovanja, dovedene pred taj tribunal Svjetske banke. I to smo krenuli rješavati, baš kao što smo riješili situaciju s Repsolom, kad smo odlučili preuzeti kontrolu nad našim energetskim izvorima i preuzeti 51 posto naftne kompanije. I taj smo dug reprogramirali i došli do dogovora. Sve to smo uradili sami, svojim resursima, bez pristupa tržištu kapitala zato što je Argentini zbog bankrota 2001. zabranjen pristup tržištu kapitala. Imajte u vidu taj socijalni oporavak bez presedana.
I zašto sve ovo sada govorim? Tijekom 50-tih godina ista stvar se događala, ali je postojala razlika. Ona je u tome što smo počeli raditi od apsolutnog bankrota, od same nule. Počeli smo ispunjavati obaveze prema kreditorima, počeli smo oporavljati Argentince, postigli rast, uspjeli izaći iz dugova, i sad smo jedan od najmanjih dužnika na planetu.
O čemu sad želim govoriti? Sad se pojavljuju tzv lešinarski fondovi. Taj izraz nije izmislio nijedan populistički lider Južne Amerike niti neki afrički vladar iako je i sama Afrika bila žrtva lešinarskih fondova. Jedan od prvih koji je te fondove spomenuo u ovoj skupštini je nekadašnji britanski premijer Gordon Brown 2002. godine, koji je naveo da je nemoralno nametati te fondove zemljama koje se suočavaju s iskonskim problemima vezanim za neimaštinu, zdravstvo i obrazovanje. I danas se Argentina, uz sudioništvo pravosudnog sustava ove zemlje (SAD: prim. prev.), suočava s tim lešinarskim fondovima.
Koji su to lešinarski fondovi? Postoji dio dugova koje nismo uspjeli reprogramirati kada smo to radili 2005. godine. Oni nisu mogli sudjelovati u reprogramu zato što su 2008. kupljene obveznice. Znate, ti fondovi su se specijalizirali za kupovinu obveznica onih zemalja koje su bankrotirale ili se tek spremaju to učiniti da kasnije ne bi išle potraživati te obveznice, već da bi oni pokretali parnice na svojim sudovima kako bi zgrnuli ogromne profite. Neću se obazirati na te profite jer je njujorško pravosuđe jedan dio koji mu je stigao na pretres prepoznalo kao 1.608 posto kamatne stope za pet godina u američkim dolarima. Navedite mi, molim vas, kompaniju ili poduzeće koje može okrenuti toliki profit u dolarima za samo pet godina. To je razlog za njihovo ime. Oni sad blokiraju isplate svojim povjeriocima u Argentini. I zato se radujem što se ova skupština suočila s ovim problemom, nadajući se da će ove ili sljedeće godine graditi primjere multilateralizma aktivnog i konstruktivnog svijeta u kojem će se reprogramirati dugovi kako nijedna zemlja ne bi morala prolaziti kroz ono kroz što sad prolazi Argentina, kao nacija koja može, voljna je i koja će platiti dug usprkos maltretiranju lešinarskih fondova.
Uništavanje ekonomija cijelih zemalja
Lešinarski fondovi šire glasine i klevete širom privrednog i financijskog sektora, ali i u stanovništvu, destabilizirajući time privredu. To se može okarakterizirati kao financijski i ekonomski terorizam zato što teroristi nisu samo oni koji podmeću bombe. Postoje i ekonomski teroristi, oni koji uništavaju ekonomije zemalja, uzrokujući u njima neimaštinu, glad i jad. Zato odlučno zahtijevamo da se ovaj multilateralni sporazum što prije zaključi. Ne samo za Argentinu već i za ostatak svijeta, zato što vjerujemo da će ekonomska i financijska ravnoteža, koje ugrožava socijalna nejednakost, postati protuotrov za one koji vrbuju mlade ljude. Zato što ti dijelovi stanovništva gube nadu i nemaju budućnost, oni se pridružuju luđačkim pohodima, zbog kojih ćemo kasnije žaliti.
Ne radi se samo o tome da gledamo površinu ovih problema, moramo tražiti razloge koji dovode do njihovog stvaranja. Pričala sam o svojoj zemlji koja je vodeći primjer i na područjima terorizma i sigurnosti. Moja zemlja je, uz SAD, jedina američka država koja je bila žrtva dva teroristička napada. Prvi je bio 1992., kada je izraelska ambasada dignuta u zrak, i dvije godine kasnije, kada je zgrada AMIA, Asocijacije argentinsko-izraelskog prijateljstva, dignuta u zrak. Ove godine je dvadesetogodišnjica tog napada. Usudit ću se reći pred ovom skupštinom i članovima obitelji žrtava, koje su ovdje prisutne, da je vlada predsjednika Kirchnera učinila sve kako bi otkrila odgovorne za napad, i to ne samo otvaranjem starih obavještajnih arhiva već je i formirala vladin tim za istragu. Pošto je 2006. pravosuđe moje zemlje optužilo iranske državljane da su uključeni u napad na AMIA, tražilo je suradnju Islamske Republike Iran u istrazi. Taj zahtjev ponovljen je 2007., dok 2010. Iran konačno nije pristao. Pristali su na bilateralni sastanak, na kojem smo zajedno potpisali memorandum o suradnji pravosuđa. Zašto smo to učinili? Kako bi optuženi iranski državljani koji žive u Teheranu mogli svjedočiti pred argentinskim sudom.
Danas prijatelji, sutra teroristi
A što se dogodilo pošto smo potpisali memorandum? Izgledalo je kao da su svi unutrašnji i vanjski demoni oslobođeni. Židovske institucije, koje su nas podržavale, odjednom su nam okrenule leđa. Kad je odlučeno da se sprovede memorandum, bili smo optuženi za sudioništvo s Iranom. Isto se dogodilo kad su lešinarski fondovi lobirali pred američkim Kongresom, tvrdeći da smo mi partneri Islamske Republike, s tim što se Iran tada nije oslovljavao kao „Islamska republika”, već kao „Teroristička država Iran”. Lobirali su i na internetu, gde su moju sliku stavljali pored slike predsjednika Ahmadinejada, kao da smo partneri. A ovog tjedna smo saznali da se u Waldorf Astoriji, hotelu-simbolu ovog grada (New Yorka; prim. prev.) održao sastanak šefa State departmenta i njegovog iranskog kolege. Ne kritiziramo to, štoviše, podržavamo sve što podrazumijeva dijalog. Ali bismo voljeli da pitamo one koji su pljuvali Iran i optuživali ga za terorizam – i to ne prije sto godina, već prošle godine – što li bi sad rekli?
Što bi sad rekli o onima koji su stvorili ISIL. Njih su mnogi smatrali borcima za slobodu, koji se bore u Siriji protiv Asadove vlade, a sada su dio ISIL-a. Mislim da tu leži drugi problem koji se tiče sigurnosti i terorizma. Velike sile olako neprijatelje pretvaraju u prijatelje, a teroriste u borce. Problem je što moramo shvatiti jednom zauvijek da ne možemo koristiti međunarodne odnose i geopolitičke pozicije kako bismo uskladili položaje sila. To kažem iz pozicije borca protiv međunarodnog terorizma.
Evo jedne zanimljivosti. Argentinsko pravosuđe istražuje da li sam navukla bijes ISIL-a na Argentinu zbog dva razloga: svoje bliskosti s njegovom svetošću papom Franjom, kao i mojim priznanjem dviju država, poput Palestine i Izraela. Zato ponovo tražim od Generalne skupštine da prizna Palestinu kao punopravnu članicu ove institucije. Jer tako ćemo razriješiti nekoliko Gordijskih čvorova; ne jedan, već nekoliko. Počet ćemo rješavati neke od problema na Bliskom Istoku. Priznavanje države Palestine i pravo Izraela da živi unutar svojih granica, kao i da se više nikad ne dozvoli da Palestina doživi neproporcionalnu primjenu sile koja je dovela do smrti stotina djece i žena. To osuđujemo, kao što osuđujemo one koji su ispaljivali rakete na Izrael.
Vjerujemo da nam je u vremenu ekonomskih lešinara i ratnih huškača potrebno mnogo maslinovih grančica kako bismo osigurali mir i sigurniji svijet. Za to nam treba poštovanje međunarodnog prava i jednakost među onima koji sjede ovdje. Danas je i predsjednik pričao o primjeni sile pri ugrožavanju teritorijalnog integriteta neke zemlje. I za to je Argentina primjer jer čekamo više od sto godina kako bismo sa Ujedinjenim Kraljevstvom razgovarali o našem suverenitetu nad Malvinskim otocima. I nitko nije zabrinut; nema veta Savjeta sigurnosti zato što Argentina nije članica Savjeta sigurnosti niti je zemlja toliko snažna da prekraja granice. I, dok je takva situacija na snazi, dok su glasovi pet stalnih članica bitniji od glasova Obale Slonovače, Gane, Kenije, Egipta, Ugande, Argentine, Bahreina ili Arapskih Emirata, ništa se neće riješiti. Ovdje će se samo održavati govori svake godine i ništa se neće rješavati.
Problem UN-a
Zato sile koje su delegirane u Savjetu sigurnosti djeluju kao paradoks. Skupština mora tražiti dozvolu Savjeta da bi primila novog člana. Moramo osloboditi skupštinu kao potpuno suverenu, kao i Ujedinjene narode u kojima će svaki glas biti ravnopravan jer će se tako postići demokracija. Kad se demokracija počne primjenjivati u potpunosti, tad će se nazrijeti i rješenje. Između pesimizma i optimizma ću uvijek izabrati optimizam, ali realni, jer, bez uvida u realnost, ili smo cinični ili naivni.
Ne želim biti ni naivna ni cinična pred vama. Reći ću vam što u mojoj zemlji mislimo o tim velikim temama, poput reforme sigurnosnih organizacija ili reforme MMF-a. Godine 2003. izgledalo je prijeko potrebno da se reformira MMF. Sad više nitko ne želi reformirati MMF zato što je izgubio glavnu ulogu u rješavanju ključnih problema. Međutim, šef MMF-a, kao i bivša šefica Anne Krueger, zahtjeva reguliranje reprogramiranja državnih dugova. Jer, dok god nemamo međunarodni sporazum koji ratificira ova skupština, uvijek će negdje postojati sudac poput gospodina Grissea koji će siromašnoj zemlji nametnuti kamatu od koje će ona duboko krvariti. Jer oni žele osujetiti reprogramiranje državnih dugova, što želi argentinski narod.
Bila sam u Rimu prije nego što sam došla ovdje kako bih razgovarala sa svojim sunarodnjakom koji je na poziciji od izuzetnog značaja ne samo religijskog već i moralnog. Želim vam prenijeti poruku mira. Ako ćemo se zaista boriti protiv terorizma, hajde da radimo za mir, jer se ne borite za mir prizivajući rat. A to je baš ono što oni žele – simetričnu reakciju kako bi igre počele, gdje bi uvijek bio neki kredit koji bi oni tražili da se vrati. Zato mislim da je bitno odlučno reagirati na ove probleme.
Na kraju želim reći da, ako ova skupština povrati svoj mandat i uspostavi međunarodno pravo u mnogim dijelovima svijeta koji nameću pravila drugima, a sami ih ne priznaju, onda ćemo napraviti doprinos miru u borbi protiv terorizma kako bismo našoj djeci ostavili svijet boljim nego što je sad.
Kako su nastali Al Qaeda i Talibani
I sad pitam kako su Al Qaeda i Talibani nastali? Odakle im oružje i novac? Moja zemlja ne proizvodi oružje, tko im ga je onda prodao? Zatim su došli oni koji su podržali Arapsko proljeće, za koje se ispostavilo da nije baš proljeće, već jesen ili čak zima. Ti ljudi su prešli put od boraca za slobodu do monstruma. Sada su se pretvorili u ISIL, monstruma koji siječe ljudima grkljane po televizijama. Ljudi se pitaju kako se to dogodilo, a meni ćete oprostiti što više ne vjerujem nikome.
Sve druge stvari koje se prikazuju na televiziji samo su bajka u usporedbi s onim s čime se svijet suočava. Zato bismo se trebali zapitati kako nastaju ti problemi koji su natjerali Papu da kaže da živimo u Trećem svjetskom ratu. Istina je, Treći svjetski rat nije nalik konvencionalnim ratovima koje smo vidjeli u 20. stoljeću. To su manji ratovi u kojima su jedine žrtve civili. I zato ćemo u Savjetu sigurnosti postaviti neka pitanja.
Ne pravimo nikakve zaključke, samo imamo pitanja, i postavit ćemo ih onim zemljama koje imaju više informacija od moje, koje imaju mnogo razvijenije informacijske mreže od naših. Bit će šteta ako dobijemo hrpu informacija koje nećemo moći razumjeti. Jer morate shvatiti što se događa ako želite napraviti konačno rješenje.
Još jednom se zahvaljujem onim 124 zemljama koje su pristale da se usvoji rezolucija 68/304. Svi znamo da je bilo pritisaka da se ne glasa za tu rezoluciju, ali vjerujem da je primjena praktičnog i efikasnog multilateralizma pokazala da nije sve izgubljeno. S druge strane, u rukama je svih nas da rješavamo probleme s kojima se suočavamo. (makarska-post.com)
