Jeste li igrali ‘Čovječe, ne ljuti se’? Naravno da jeste, kao klinac s klincima ili za obiteljskim stolom u toplom domu za hladnih zimskih večeri, u doba druženja kada vrijeme nije gutalo računalo i televizija. Igra se i danas, možda u elektroničkoj verziji ili onako, po starinski, na običnoj kartonskoj ploči, s plastičnom kockicom i drvenim čunjićima, s dvojicom, četvoricom ili šestoricom igrača. Uostalom, možete je napraviti i sami.
I tako cijelo stoljeće. U godini kada obilježavamo stotu obljetnicu početka nesretnog Prvog svjetskog rata, Nijemci su se sjetili obilježiti prvu stotinu godina te jednostavne, zarazne razbibrige namijenjene svima – od pet do 105 godina. I ne slučajno, jer priča o uspjehu najpopularnije društvene igre u Njemačkoj, koja se brzo raširila Europom, počinje u godini kada milijuni soldata počinju umirati u rovovima tijekom četverogodišnjeg bezumlja. To je vrijeme ratne klaonice i pretrpanih bolnica s osakaćenim mladićima kojima je dinamična i uzbudljiva igra izumitelja Josefa Friedricha Schmidta iz Münchena bila bijeg od ratne zbilje tijekom dugočasnog oporavka.
Počelo je 1907. godine. Da zabavi sinove, bavarski je poduzetnik po uzoru na staru indijsku igru Pachisi u svojoj kuhinji osmislio igricu s kockicom, čunjićima izrezbarenim iz drveta i komadom kartona iscrtanoga kućicama i poljima. Djeca su se odlično zabavljala, ali ne i Schmidt, bezuspješno pokušavajući izvući zaradu prodavanjem igre nazvane ‘Čovječe, ne ljuti se’. Kupci jednostavno nisu reagirali.
I tada se dosjetio onoga što bismo danas nazvali sjajnim marketinškim potezom. Kada se zahuktao rat, poslao je u ratne bolnice donaciju od 3.000 kompleta. Ranjenicima je to preko noći postalo omiljeno kraćenje vremena, a kada su se preživjeli vratili kućama, sa sobom su donijeli i igru ‘Čovječe, ne ljuti se’.
Reklama se širila od uha do uha i igra je ubrzo postala zarazna zabava, najpopularnija društvena igra u Njemačkoj, a Josef Friedrich Schmidt vlasnik uspješnog Schmidt Spiele Verlaga, izdavačke kuće koja je proizvodnju brzo proširila na različite vrste igara, od igraćih karata do puzzla. Osim dobre reklame, prednost njegove igre na ploči bila je i cijena. Set je koštao manje od pola kilograma šećera te nije čudo što je unatoč nestašicama i krizi, dvije godine nakon završetka rata, bio neizostavan kućni inventar u više od milijun njemačkih domova.
A zaraza se brzo širila Europom. Za naziv je u Nizozemskoj, Hrvatskoj, Republici Češkoj, Slovačkoj i Bugarskoj uzet izravan prijevod s njemačkog, u Poljskoj je nazvana Chińczyk (Kinez), u Švedskoj Fia, u Sjevernoj Americi Sorry! (Oprosti!) i Trouble (Nevolja), u Danskoj, Norveškoj i Velikoj Britaniji Ludo. Doduše, Ludo je koju godinu starija verzija jer su obje igre nastale na temelju stare indijske Pachisi i njegova su pojednostavljena verzija igre na ploči za dva do četiri igrača.
Indijci igraju Pachisi i danas, a igrali su ga još u šestom stoljeću, što dokazuju zapisi iz budističkih Ajanta špilja. Bila je to omiljena zabava vladara iz doba imperija Mughal, naročito moćnoga cara Akbara iz 16. stoljeća koji je navodno satima i danima njome okupljao dvorjane. Iz Indije se proširila na Šri Lanku, Maleziju, Burmu, Iran i arapske zemlje te preko Maura kroz Španjolsku stigla do Europe. (portal-plus.info)
