Studio Galerija Gasspar u suradnji sa Gradskom galerijom Fonticus Grožnjan, predstavlja:
Burhan Hadžialjević: All you need is Love (Sve što trebamo je ljubav), samostalna izložbena prezentacija
&
Maja Kalafatić, Evin Hadžialjević: Rez / Cut, performance
&
Momento Cigano, gipsy jazz
Matija Krečič, violin; Jošt Drašler, bass; Metod Banko, guitar, vocal; Teo Collori, sologuitar
nedjelja, 14. IX. 2014 u 19.00 h, Studio Galerija Gasspar Grožnjan, Balwan City, Grožnjan
Predgovor katalogu:
NEZNANJE JE KORIJEN SVEGA ZLA /Platon/
Svijet oko nas se pokazuje kao nesigurno okruženje. Zbog oskudnih i nerazvijenih osjeta, stanovnik malog planeta u zakutku svemira, od straha je morao izmisliti bogove i vragove, materijalne vrijednosti poput zlata i moneta. Podijelio se po vjerama i nacijama. Ovisnost o religiji odaje strah i neznanje. Nacionalnosti su segregacije kojima se opravdava osvajanje i ograničavanje tuđe kvalitete života. Najviše krvi tijekom povijesti čovječanstva proliveno je pod vjerskim i nacionalnim barjacima. Smiješna su pojašnjena o životu u obliku rigidnih pravila koje dodjeljuje bradati čovjek koji živi na oblacima. Iako države u suvremenom smislu postoje tek dvjestotinjak godina, ta podjela svjetskog pučanstva izaziva segregacije. Nacionalna i vjerska pregrijanost uzrokuje žrtve. Kad se bolje pogleda, uvijek se kao krivac otkrije prikriveni materijalni interes.
Burhan Hadžialjević predstavlja sasvim poseban umjetnički projekt. On se može nazvati likovnim jer se promatraču obraća vizualnim putem no mora nositi i pridjev „aktivistički”. Umjetnik reagira na povijesni trenutak. On realizira nekoliko slikarskih radova i dvije skulpture. Bolje određenje bilo bi „objekti” jer su svi predmeti postavljeni u prostor. Nemoguće je komentirati ove radove, a da se ne upustimo u tumačenja znakovnog repertoara. Paralelno možemo razmišljati o autorskim i tehničkim postupcima umjetnika.
Burhan Hadžialjević pred promatrača iznosi skupinu balona koji, autorovom intervencijom, tvore riječ Love, ljubav. Ovi bijeli predmeti od kojih je sačinjen znakoviti objekt iniciraju mnoga značenja. Sva se daju svesti na benigno, pozitivno označavanje dječje igre, oznake slobode kad ih pustimo da polete ili krhkosti kad se nepažnjom raspuknu. Simptomatična je povijesna sudbina čovjeka koji se 1709. godine u Portugalu balonom podigao u zrak. Inkvizicija ga je osudila na progonstvo, a balon uništila. Drugi pristup letenju nudi lirski i miroljubivi dojam kojeg izaziva istočnjančki običaj da se uz proslave puštaju papirnati baloni sa svjećicama. U predvečerja, ovi lampioni u grupama bešumno odlijeću i u visinama nestaju iz vidokruga.
Drugu cjelinu predstavlja objekt čiji su sastavni dijelovi ljudska figura iz streljane koja poput Karijatide stoji ispred svjetlećeg izloga. Prema legendi, Karijatide su osuđene na mirovanje svojom voljom. One predstavljaju u kamen zarobljene ljepotice koje su se radije okamenile nego postale erotski plijen osvajačima. Osvijetljeni okvir pomiče ju u vrijeme reklama i suvremenog marketinga. Figura je više puta nastrijeljena, a pozadina je opremljena rasvjetom i napisima koji podupiru temu ovog projekta. U svojevrsni izlog umjetnik intervenira zapisima koji otkrivaju laži kojima je civilizacija stavljena u stanje stalne konfuzije. Ovaj dramatični objekt, nastrijeljene Karijatide, nastao je na temu ljudske želje za moći manifestirane pucanjem iz oružja. Bizarno ljudsko učenje vještini ubijanja podupire niske strasti. Znamo da, ako Karijatida padne, za njom se ruši cijeli strop.
Treći dio projekta je najopsežniji i najsofisticiraniji. On se sastoji od osam slikarskih radova na stalcima postavljenima u prostor. No, slike su upakirane te kao takve nedostupne promatraču. Svaki rad je ovijen krojenom platnenom ovojnicom i ima zupčani zatvarač koji je ušiven na način da tvori linijske figure: krug, kvadrat, trokut i druge modifikacije mogućih procjepa. Svi patentni zatvarači opskrbljeni su lokotom koji osigurava da nepoželjno oko ne može vidjeti platno. Ovi plošni paketi izazivaju znatiželju koja je potaknuta zaključanim lokotom. Postavlja se pitanje: Zašto je umjetnik naslikao radove, a ne možemo ih vidjeti?
Akcija prikrivanja slikarskih radova može se tumačiti idejom autocenzure kojom obiluje suvremenost. Ovo se naročito odnosi na novinarsku profesiju, ali i na druge djelatnosti. Otkrivanje problema je zapravo jednostavno: sve je češće privremeno zapošljavanje koje sa sobom uvodi samokontrolu u želji za produžavanjem egzistencije. Ukoliko se zamjeriš šefu ili vlasniku posla, neće ti produžiti ugovor. Svjedoci smo kako ideja gomilanja materijalnih dobara koja garantiraju komfor gubi dah. Bankarsko administrativni, socijalno nepravedni sistem eskalira prije urušavanja. Burhan nam nudi osvješćivanje. Tek akcijom umjetnika, u trenutku kad odlučuje prestati s autocenzurom, otkrivamo ideju projekta. Autor performerski otključava lokote na radovima i mi možemo steći uvid u sadržaj slikarskih paketa. Radovi na platnima izvedeni su najčešće na način grafita ili slikovne poruke. Asortiman zapisa u rasponu je od teksta poznate pjesme Arsena Dedića „Kad bi svi ljudi na svijetu” pa do crteža povijesnog stanja teritorija kojeg nikako da pravedno podijele Izrael i Palestina. Ni ostale teme na radovima ne prezentiraju lijepe slike već zapise, otiske stopala ili čizmi, mrlje krvi, sliku zemaljske kugle, dječji zapis znakovitih riječi: sloboda, ljubav, solidarnost, jednakost… Ovaj široki raspon znakovlja svjedoči konfuzno vrijeme u kojem umjetnik snažno doživljava nelogičnosti, zamke i nedosljednosti recentnog povijesnog trenutka.
Tekstualni i slikovni zapisi na Burhanovim radovima komentiraju, ali nadasve upozoravaju. Njegovi radovi ne nude sreću niti mir, oni propituju, angažirani su. Uvijek su na osobnom planu koji gravitira općem. Od predmeta slike, na kojem očekujemo vizualizaciju nekog oblika napravljena je provokacija. Ovaj postupak našu pažnju usmjeruje ka značenju. Prisiljeni smo pročitati i promisliti, a ne samo vidjeti. Umjetnik iskazuje ideju slabosti gledanja, a uvodi upozorenje koje traži razumijevanje. Kao da želi izvesti umjetnost iz njenog vizualnog konteksta podcrtavajući značenje. On koristi uobičajeni slikarski medij inicirajući apel masovnoj kulturi. Jer, estetika divljeg kapitalizma današnjice nije više u mogućnosti odrediti što je realno ispravno ili lijepo. Nameće se sve više informacija, a sve manje značenja. Konglomerat nepročišćenih informacija dostupan je u svakom trenutku. No, on ne doprinosi edukaciji, već zbrci. Očita je nebriga o posljedicama manipulacije ljudskim resursima. Ritam civilizacije i grubost potrošačkog društva, bespomoćnost pojedinca, ponuda lažnih ugoda i slične situacije koje kapitalizam skriva u frazu demokracije, razotkriva se ovdje konceptualnim slikarskim uprizorenjem.
Ova akcionistički obilježena izložba događa se u intervalu između perioda zrelog kapitalizma i njegovog raspada. Unatoč tzv. demokraciji, proklamiranoj ideji jednakosti i slobode, stvari nisu postale drugačije. Kao što bijaše na početku epohe kapitalizma, svjedoci smo da pomamljeni profit danas nudi ono isto što je nudio odmah nakon svog rođenja: bijednu nadnicu, nikakva socijalna prava, nemogućnost pritužbe, nemogućnost izražavanja glasa pojedinca. Socijalističke revolucije nisu uspjele ili su izbrisane pohlepom, rovarenjem kapitala, nacionalizama, vjera. No, još se nije dogodila svjetska socijalna revolucija.
Burhan, shvaćajući posljedice, upozorava na uzroke problematike stanja Plavog planeta. Problem ekologije prelama se s problematikom oskudne i interesom profita određene edukacije. Obje teme govore o opstanku na Planetu. Edukacija proširuje horizonte, izoštrava percepciju svijeta oko nas. Educirana osoba lakše odolijeva nacionalizmima, segregacijama po boji kože, spolu, erotskoj orijentaciji, razlici u pogledima na realnost. Educirana osoba ne podliježe reklamama, političkim uzurpacijama mišljenja niti religijskim dogmama. Educirana osoba ima svijest o ekološkoj zapuštenosti svijeta i agresivnoj eksploataciji neoliberalizma. Postajemo svjesni da se život dramatično promijenio zbog utjecaja medijskih sustava. Društvene konvencije više se ne daju objasniti tradicionalnim društvenim normama. Znanosti više ne vjerujemo. Prečesto znanost, pod krinkom neutralnosti, služi kao isprika za dominaciju, manipulaciju i represiju. Znanost se rabi za ciljeve moćnika jer legitimizira njihove odluke i djelovanja. Kapital, politiku i državnu vjeru ne zanima pojedinac. Važno je imati krdo kojim se manipulira. Cilj je odvojiti događaj od razine svijesti na kojoj se spoznaja povezuje s posljedicama. Cilj je postići ravnodušnost pod krinkom tolerancije. Ovdje se neminovno moramo vratiti na socijalno-filozofske zaključke Karla Marxa i Friedricha Engelsa. Oni su odavno locirali i predvidjeli raspad kapitalističkog načina raspodjele profita. Rješenje je sasvim jednostavno: pravedna podjela ostvarenih dobara.
Da bi se spriječila ravnodušnost koja osiromašuje, upozoravaju umjetnici. Burhan Hadžialjević cilja u tom smjeru. Ovaj postupak zapravo dopušta njegovoj sumnji da propita vlastito biće i vlastitu poziciju. Jer, sumnja je oznaka promjenjivosti. Dok ne sumnjamo, stvari su zaustavljene. Burhan Hadžialjević tako postiže apelativnu komunikaciju. On nam ne nameće stav niti do kraja izgovara svoju osobnost, ali nas uvlači u promišljanje o suvremenom povijesnom trenutku. Ne možemo preskočiti događanja kojima smo okruženi. Od vulgarne domaće političke scene do neposluha vladajućoj eliti na ulicama New Yorka, Atene, Londona, Brisela ili Berlina, koji su utihnuli ignoriranjem medija. Državnici u funkciji menadžera umjesto demokratski izabranih predstavnika naroda koji se o narodu i brinu, doprinose urušavanju cijelog sistema. Već smo odavno svjedoci vulgarne eksploatacije i uništavanja Afrike, podmukle borbe za prevlast nad naftnim resursima na bliskom istoku, pokušaja novog rasporeda interesa u novom obliku kolonijalizma. Sada je dogovoren sukob u Ukrajini kako bi Nato i Ruska država imali neprijatelje. Zanimljivo je da je Ukrajina 1945. godine bila jedna od osnivača međunarodne organizacije Ujedinjenih Naroda. Kapital je sada posegnuo za životima onih koji su ga poštovali, stanovnika tzv. zapadnih demokracija. Od pohlepe je previdio da si time odsijeca vlastitu stabilnost. Kao i sve dosadašnje monetarne krize i ovu će platiti srednji i najsiromašniji sloj stanovnika.
Alter-postmodernizam upozorava i preoblikuje svijet prema ideji autora koji se usudi promišljati. Materijal, sredstva i oblici prepušteni su na volju idejnom tvorcu koji više nije Bog već je jedan od nas. Relativizacija okoline postaje način percepcije. Bog izvan nas umire. Uz edukaciju i spoznaju o stalnom tijeku i mijeni svega oko nas i u nama samima prestajemo biti podložni uobičajenom. Tako postajemo u isto vrijeme i buntovnici i kreatori. U fokusu interesa suvremenih autora osobni je pristup ili plasman oblika, a ne likovnost kao takva, bez obzira na konačni vizualni rezultat. Burhan Hadžialjević nudi promišljanje o razumijevanju, otkrivanju i dešifriranju događanja oko nas. Uobičajenu socijalnu interakciju umjetnika i promatrača, izložbu, umjetnik koristi za sučeljavanje. Svako izlaženje pred publiku javni je čin. U ovom slučaju, očita je uložena energija koja rezultira nadprosječnim promišljanjem. Nametljiv način plasmana, kojeg autor nudi, nakon pregleda svih radova, može završiti naporom. Čini mi se da je autor time postigao cilj. Kao da je želio razuvjeriti Sigmunda Freuda koji kaže: “Većina ljudi zapravo ne želi slobodu, jer sloboda uključuje odgovornost, a većina ljudi se boji odgovornosti.”
Eugen Borkovsky. IX. 2014.
