Ostavština iz atelijera
Analizirane su, također, njegove skulpture kao temelj komunikacijskog odnosa sa sredinom i posrednik njegova poznata i često izricana stava da je sve skulptura. Isticana je oblikovna punoća, čvrstina mase, snaga veze površine s jezgrom oblika, rustičnost, primarnost, značaj i uloga boje u njegovoj skulpturi, tematska širina, duhovitost te katkad blago ironična obrada motiva, nepogrješiv i intuitivan osjećaj za materijal, pri čem se posebno ističe drvo…
Čineći izbor iz te "ostavštine u atelijeru", u kojem su se uz brojne male fragilne plastike nerealizirane u trajnom materijalu, zatečene u fazi osušene gline u kojoj se modelacija i prisutnost autora vjerojatno najneposrednije osjećaju (trebalo bi ih odliti!), našle i mnogobrojne, također neizlagane, skulpture u drvu, crteži i slike, kao i "krpice" – Ružićevi crteži na platnu koje je po njegovim uputama izvezla njegova supruga, a koje je posebno volio, smatrala sam da bi ih trebalo učiniti dostupnim likovnoj publici jer posjeduju sve karakteristike tipične za njegovo stvaralaštvo uz imanentnu visoku estetsku vrijednost.
Ovim neizlaganim djelima, nastalima uglavnom tijekom 1990-ih godina, pridodan je i izbor crteža, slika i skulptura koje prate osobe, mjesta i predmete vezane za njegov obiteljski život i sredinu, intimne životne trenutke i razmišljanja, a koji su poput obiteljskog albuma nastajali tijekom cijeloga njegova života te ih se dosad čuvalo daleko od očiju javnosti, unutar obiteljskoga kruga. Upravo zahvaljujući Ružićevoj obitelji, koja se brižno skrbi, uz mnoga druga, i o svim ovom prigodom izloženim djelima, bilo je moguće napraviti ovu izložbu kojom smo htjeli ne samo komemorativno podsjetiti da nas je Branko Ružić napustio prije nešto više od deset godina, već i upozoriti na otvorenost u sagledavanju njegova golema opusa iz raznih rakursa, jer kao što je Branko Ružić jednom napisao: "Umjetničko djelo nije prirodno. Ono promatraču otvara one prostore koji ne postoje u prirodi. Ono ga uvađa u stanje slobode." Dosegnuvši taj stupanj, vrijedno je nastojati i dalje propitivati cjelinu Ružićeva opusa o kojem se još ima mnogo što reći i koje se ne može zaobići u sagledavanju cjeline naše suvremene umjetnosti, posebice kiparstva.
Vesna Mažuran Subotić
Atelijer u Voćarskoj
Miroslav Mađer
Biografija
Branko Ružić rođen je 4. ožujka 1919. u Slavonskom Brodu. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je kiparstvo 1944. godine (Lozica, Kršinić) i slikarstvo 1948. godine (Tartaglia). Bavio se pedagoškim radom te pisao o umjetnosti. Imao je šezdeset i sedam samostalnih izložaba u zemlji i inozemstvu. Njegovi radovi bili su izloženi na više od dvije stotine skupnih izložaba. Autor je spomenika: Moša Pijade (Beograd, 1969), Korablja (Zagreb, 1970), Ljudi (Osijek, 1977), Vinkovačke jeseni (Vinkovci, 1978), Čudo u Milanu (Fallersleben, 1978), Fontana s pticama (Wolfsburg, 1978), Spomenik palim Zagrepčanima (Zagreb – Dotrščina, 1981), Provincijalat Bosne Srebrene (Sarajevo, crkva Sv. Križa, 1981). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među kojima i Nagrade općine Rovinj (1967, 1972), Nagrade grada Zagreba (1968) i Republičke nagrade za životno djelo "Vladimir Nazor" (1986). Djela mu se nalaze u mnogobrojnim muzejima i galerijama u zemlji i inozemstvu, a najveći broj u Galeriji Ružić, koja je – zahvaljujući njegovoj donaciji od više od četiri stotine djela uz arhivsku građu – otvorena 2004. godine u kompleksu Tvrđave Brod u Slavonskom Brodu. Osim u mnogobrojnim katalozima, njegovo je stvaralaštvo prikazano i u dvjema monografijama – Mladenka Šolman: Branko Ružić (Moderna galerija Zagreb, Grafički zavod, Zagreb 1977) i Mladen Pejaković: Branko Ružić (Akademija likovnih umjetnosti Zagreb, Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda i Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Zagreb 1996). Branko Ružić umro je 27. studenog 1997. godine u Zagrebu.
Impressum:
Nakladnik
Branko Ružić
Ariana Kralj
Akademija-Art.net
