Na izložbi "Subotnje popodne" predstavljeno je 35 fotografija velikog formata (80×100 cm) samostalnog fotografskog umjetnika Branimira Ritonje iz Maribora.
Izložbu će otvoriti veleposlanik Republike Slovenije u Republici Hrvatskoj, dr. Milan Orožen Adamič, koji je ujedno i pokrovitelj izložbe.
Ritonja je izložio fotografije koje je snimio u Zagrebu samo u jednom danu, odnosno jedno poslijepodne, u subotu 22. travnja 2006 godine.
UMJESTO UVODA
Nedjelja je dobar dan za izlet, ali ovaj put je bilo oblačno i kiša se premišljala hoće-neće. Odlučio sam ostati uz računalo i pripremiti katalog izložbe Branimira Ritonje. Poznajem ga dugo, već kojih desetak godina prijateljujem s njime. Njegovo ime većini ljudi vjerojatno ne znači mnogo, ali je zato dobro poznato u fotografskim krugovima. Ovaj 48-godišnji Mariborčanin, diplomirani kriminolog, rano je istupio na fotografsku scenu, s tek navršenih 17 godina (1978). U dnevnom listu Borba i mjesečniku Sigurnost objavljuje svoje prve fotografije u obliku foto reportaže s pogreba Edvarda Kardelja. Njima je naznačio svoj interes i razvojni put u smjeru fotografije „odlučujućeg trenutka" izražene u seriji, reportaži ili konceptualnom projektu. Nakon brojnih uspjeha s pojedinačnim fotografijama na izložbama u zemlji i svijetu, slijede serije,odnosno konceptualni projekti.
Serije Arhitektura i Portreti u tehnici fotografike (1987) označile su početak njegovog novog konceptualnog razmišljanja i stvaranja, nakon kojih ubrzo slijede Svetlobne skice (1988 / 1989), zatim serija fotografija Grafiti, (1994. – 1997). Na brojnim likovnim kolonijama na kojima je sudjelovao nastaju posebne serije, od kojih se posebno ističe serija na temu španjolske koride Sin salida – Bez izlaza (2001). Veoma su bile zapažene serija fotografija Mariborska dvorišča (2004) i Nedeljsko jutro (2004 / 2005) te serija fotografija kontrasnih motiva, nastalih u Bratislavi 2005. godine. Već duže vremena radi na zanimljivom konceptualnom projektu snimanja slovenskih predgrađa, kojeg je započeo još 2006. godine. Ritonja ne podliježe trendovima, njegova fotografska poetika je jasno definirana, evocira stare majstore i nema apsolutno nikakvih dodirnih točaka s pomodarstvom koje je danas prisutno na globalnoj fotografskoj sceni.
Izložba fotografija Branimira Ritonje rezultat je dugogodišnje suradnje i razmjene fotografskih izložbi između Fotokluba Maribor i Fotokluba Zagreb. Prijateljstvo i suradnju je potaknuo danas već pokojni Branko Jernejić, poznati zagrebački i mariborski fotograf koji se 70-ih godina iz Zagreba preselio u Maribor, gdje je nastavio plodan inventivni rad i pokrenuo intenzivnu suradnju s matičnim Fotoklubom Zagreb. Suradnja i prijateljstvo dvaju klubova traju i danas.
Serija fotografija Subotnje popodne je, kako sam autor kaže, „izložba njegova života", koja po nastanku i konačnom izgledu izlazi iz klasičnih definicija i postavki. Naime, izlaže 35 fotografija u formatu postera (80 X 100 cm), jednostavno obješenih na zidove galerije. Serijom izloženih fotografija ispričao je, kako sam kaže, svoju „najljepšu i nikad zaboravljenu priču". Predstavlja nam jedan dan, jedno mjesto i ljude, gdje stvarnost otvara podsvijest, gdje se isprepliće stvarnost i fikcija, subjekt i objekt… Tako je nastala serija čiji je put s puno osjećaja opisao sam autor na slikovit i poetičan način. Pa, pogledajmo – i pročitajmo – to zajedno.
Vinko Šebrek
SUBOTNJE POPODNE
Jedne subote, početkom travnja 2006. posjetio sam s nekolicinom članova Fotokluba Maribor kolege u Fotoklubu Zagreb kako bismo se dogovorili da kod njih postavimo našu značajnu izložbu fotografija Mariborski krug iz 70-ih godina prošlog stoljeća. Izložba je već sljedećeg mjeseca (od 9. do 23. svibnja) bila postavljena i otvorena u Galeriji Fotokluba Zagreb. Po obavljenom poslu odlučili smo ostati cijeli dan u Zagrebu s konkretnom zadaćom: da svaki od nas napravi reportažu, odnosno svoju fotografsku priču o Zagrebu i Zagrepčanima.
Ja sam se odlučio za fotografiranje ljudi. I to ne skrivajući se iza teleobjektiva, kao neki paparaco. Odlučio sam portretirati ljude koji će dragovoljno stati ispred objektiva moje kamere da mi poziraju, da mi kažu svoje ime i nešto o sebi. Naravno, rekao sam im tko sam, odakle dolazim i zašto ću upotrijebiti snimljene fotografije. Za svaki sam portret upotrijebio samo jedan jedini snimak, kako sam bio odlučio. I ništa više, pa kako ispadne! Fotografirao sam s analognom srednje formatnom kamerom Pentax 67 na c/b filmu. Fotografirati sam počeo već ujutro. Nažalost, bio sam pun predrasuda o „Purgerima", pa sam se prihvatio projekta nekako nevoljko, napet, uplašen i neopušten. Do podne većina ljudi me je izbjegavala, ne želeći surađivati. Pozirali su mi jedino prijatelji iz Fotokluba Zagreb, dakle moji znanci, kao i nekolicina prodavača fotografske opreme na Britanskom trgu. Očajavao sam i pomišljao napustiti zacrtani projekt. No, poslije podne došlo je do pozitivnog obrata. Nekako sam se opustio, strah i predrasude su polako nestajali. Činilo mi se da su ljudi s ulice postali nekako opušteniji i spremniji na suradnju. Baš u to vrijeme su zatvorili središte Zagreba za promet. Na ulice su postavijali stolice i stolove oko kojih su se okupljali ljudi, družili se, razgovarali, šalili, smijali. Učinilo mi se da je nestala ona jarost, srdžba, gnjev i groznica koja je do podne sve nas držala. I tada, odjednom, sve se mijenja. Susretao sam mnogo ljudi iz Slovenije, Hrvatske, pa i iz drugih krajeva. Gotovo svi koje sam pozivao na suradnju su mi pozirali. Doduše neke sam i nagovarao da stanu pred objektiv mog fotoaparata, a mnogi su to činili drage volje, odmah. Sa svima sam malo popričao, s nekima sam popio čašu piva, zabavljali smo se. Neki su me pozvali i na svadbu, na vjenčanje, ali im je mladoženja nestao. Stvarno, to subotnje popodne je bilo zaista nevjerojatno, to je bio dan za pamćenje.
I kad danas gledam te fotografije nastale tog subotnjeg popodneva čini mi se da svaka od njih ima svoju priču. Svakoga kojeg sam portretirao se sjećam, kao da se to dogodilo jučer. Svi oni su ušli u moj život, postali dio mene. Sjećam se mnogih prolaznika i njihovih četveronožnih prijatelja, posebno Branke i Kokija. Koki je mali psić koji se je stalno motao oko nogu svoje gospodarice. Ali kad sam pripremao kameru za snimanje prestrašio se i skočio u Brankino naručje. Sjećam se Nikole, kuma mladoženje koji se nikako nije pojavljivao… pa onda Lorene i Renata s kojima sam popio kriglu piva, Višnje i Josipa, konobara u gostionici Ivica i Marica, Marinka i Krešimira koji su služili džeparac noseći reklamne panoe, Karle, Nuni, Sandre, Ivane, Ane, psa Čarlija, Tare, Ree, Olge, Oksana, Nikole, Tine, Kreše, Milana, Kate, Ljubice, Vinka, Ive, Sanje, Petre, Martina, Margarite, Kristine, Nade i mnogih drugih…
Doista, bio je to lijep i nezaboravan dan, lijepo i neobično subotnje popodne. Za mene jedan od najljepših dana u mom životu. Razmišljam još i danas što se sve dogodilo tog davnog travanjskog jutra i popodneva u središtu Zagreba. Pitao se, što se to događalo u ljudima koji su me ujutro izbjegavali, a sada, popodne, odjednom su postali otvoreni, srdačni, susretljivi… Ubrzo sam shvatio da se nisu promijenili ljudi, već da se je promjena dogodila u meni. Ja sam se promijenio, počeo sam prihvaćati ljude onakve kakvi zapravo jesu. Ljudi su se odazivali na moj poziv za razgovor i snimanje na istovjetni način kako sam im prilazio. Dakle, ja sam se promijenio a ne oni.
Razmišljao sam kako da se odužim tim dragim ljudima. Ono što mogu najmanje to je da izložene fotografije poklonim Zagrepčanima. Zato vas, dragi moji, svi oni čije sam likove otisnuo na izloženim fotografijama molim da nakon zatvaranja izložbe uzmete svoju fotografiju i odnesete je kući kao uspomenu na jedan usputni susret s autorom ove izložbe, za podsjet na subotnje popodne, 22. travnja 2006. godine.
Branimir Ritonja
Branimir Ritonja je rođen 1961. godine u Mariboru. Diplomirao je kriminologiju na Ljubljanskom sveučilištu. Fotografijom se bavi od osnovne škole (1971), a ozbiljnije od 1981. godine kada postaje članom Fotokluba Maribor. Fotografira planski, po unaprijed postavljenom konceptu. Sudjelovao je na preko 500 skupnih izložbi u zemlji i svijetu i primio je preko stotinu nagrada i priznanja. Nosilac je počasnih umjetničkih fotografskih zvanja: Kandidata majstora fotografije Fotosaveza Jugoslavije (1989), Umjetnika fotografije – AFIAP, Međunarodne fotografske umjetničke asocijacije – FIAP (1995) i Majstora fotografije Fotografskog saveza Slovenije (1998). Priredio je 32 samostalne izložbe. Od 1996. godine je voditelj Fotogalerije Stolp u Mariboru, a od 2002. godine predsjednik Fotokluba Maribor. Samostalni je fotografski umjetnik i član Savjeta društava likovnih umjetnika Slovenije. Živi i radi u Mariboru.
Branimir Ritonja
e-mail: branimir@amis.net
Samostalne izložbe: Maribor, 1984, 1985, 1986, 1989, 1995, 2002, 2003, 2004; Slovenska Bistrica, 1985, 1987, 2006; Ljubljana, 1998, 2004, 2006; Rogaška Slatina, 1990; Nova Gorica, 1996; Ptuj, 1997, 2004; Tržič, 2003; Vrhnika, 1988; Graz, 1999, 2000, 2004; Marburg (Njemačka), 1998; Zagreb, 2000; Osijek, 2003; Gorzzia (Italija), 2000; Beli Manastir, 2004; Pordenone (Italija), 2005; Novi Sad, 2009. i Tuzla, 2009. godine.
Skupne izložbe (izbor): Graz, 1985; Beograd i London, 1988; Buenos Aires,1988; Sarajevo, 1989; Istambul, 1989; Berlin, 1989; Catagena i Barcelona. 1990; Edinburg, 1990; Singapore, 1991; Epson (Vel. Britanija), 1991; Jau (Brazil), 1991; Tartu (Estonia), 1992; Payalup (USA), 1992; Bergamo (Francuska), 1992; Ruzomberok (Slovačka), 1993; Sydney, 1993; Calcuta, 1994; Zaragoza, 1995,; Bergerac i Macon (Francuska), 1997; Teheran, 1998; Jau, 1999; Bergerac, 2000, Celovec, 2001; Doprava (Češka); 2002, Melborne i Zagreb 2004; Ajdovščina 2006; Vipavski križ, 2007; Madrid, 2007; Ljubljana, 2008; Lendava 2009 i Kranj, 2009.
Sudjelovao je na više likovnih kolonija i međunarodnih fotografskih susreta: Madrid, 2001; Opatje selo, 202; Ruše, 2003; Kukljica, 2004; Ajdovščina, 2006; Kapelski vrh i Hum, 2007; Vipavski križ i Lipovci 2008; Lendava i Izlake-Zagorje, 2009.
Vinko Šebrek
vinko.sebrek@siol.net
Akademija-Art.net
