Često je rečeno da umjetnost ne poznaje granice. Da je tomu tako mogli smo se uvjeriti u djelima mnogih umjetnika koji su ovu jednostavnu tvrdnju promicali potvrđujući iz naraštaja u naraštaj ne samo nepobitnost spomenute tvrdnje, već i njezinu neprolaznu ljepotu. Na ova nas je (staro-nova!) promišljanja potaknuo Borna Šercar, mladi glazbenik koji svoje stvaralačke mogućnosti istražuje i u drugom mediju – slikarstvu.
Čini to s nesvakidašnjim zanosom, jer mu ni duga sjena velikoga oca Hrvoja, zacijelo jednog od najintrigantnijih suvremenih hrvatskih umjetnika, nije teška, nije zapriječila put, niti zatamnila obzor. Naprotiv, svojom svijetlom stranom pokazuje mu siguran smjer u neiscrpnim stvaralačkim prostorima. Mogli bismo za to sretno nadopunjavanje, odnosno mimoilaženje, sažeto reći: otac drumom crteža, a sin šumom slikarstva.
Kad spominjemo nesvakidašnji zanos mladoga umjetnika Borne Šercara, tada nastojimo istaknuti jednu iznimno značajnu činjenicu u njegovu slikarskom postupku. Naime, taj je zanos prožeo njegove slike velikom stvaralačkom energijom koja emanira s površine svakog platna. Valja nam reći da ovdje nije posrijedi tek elementarnost te energije izražene spontanim potezima i neposrednim nanosima boje,već je riječ i o kultiviranom usmjeravanju te goleme bujice u posve određeni estetski okvir: u likovni prostor koji već posjeduje svoj vrijednosni sustav, te upravo unutar njega Borna Šercar nastoji ostvariti svoju likovnu koncepciju. Na tim premisama on i ustraje stvarati svoju likovnu dionicu, uvažavajući iskustvo velikih prethodnika enformelnog i akcionog predznaka, ispisujući njezinu ekspresionističku partituru prepoznatljivim kolorističkim tragovima.
Milan Bešlić
Akademija-Art.net
