Bojan Šumonja već je preko dvije godine posvećen slikanju velikih kompozicija čiji su jedini protagonisti stada ovaca, točnije rečeno – ovce. Prvi sam se puta s tim velikim platnima susreo u lipnju 2007. u Studiju Josip Račić zagrebačke Moderne galerije. Ta izložba nije samo potvrdila moje ranije stavove da je Šumonja slikar izuzetnog umjetničkog senzibiliteta, već i odagnala eventualna kolebanja da se radi o izuzetno bitnoj, ali ne i dovoljno eksponiranoj umjetničkoj osobnosti u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti, prvenstveno onoj figuralnog predznaka.
Svjestan sebe i svog autorskog pečata, Bojan je i u ovom ciklusu ostao oslobođen pretjeranog intelektualizma, političkih i socioloških analiza, te je ne bježeći po svaku cijenu od urođene estetike i ne odričući se onoga što najviše nedostaje današnjoj umjetnosti – duhovitosti, ostvario jednostavnim jezikom impresivne rezultate.
Bojan Šumonja je rođen 1960. godine. Završio srednju umjetničku školu u Puli, te likovnu akademiju u Veneciji, odjel skulpture, u klasi prof. Tramontina 1984. godine. Od 1987. Godine je član Hrvatskog Društva likovnih Umjetnika Istre i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Izlagao na preko 200 skupnih i 80-tak samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Živi i radi u Puli. Bojan Šumonja već je preko dvije godine posvećen slikanju velikih kompozicija čiji su jedini protagonisti stada ovaca, točnije rečeno – ovce. Prvi sam se puta s tim velikim platnima susreo u lipnju 2007. u Studiju Josip Račić zagrebačke Moderne galerije. Ta izložba nije samo potvrdila moje ranije stavove da je Šumonja slikar izuzetnog umjetničkog senzibiliteta, već i odagnala eventualna kolebanja da se radi o izuzetno bitnoj, ali ne i dovoljno eksponiranoj umjetničkoj osobnosti u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti, prvenstveno onoj figuralnog predznaka. U kontekstu suvremenog vizualnog izričaja gdje prevladavaju ambijenti, video instalacije, kompjuterski printovi ili space – specific objekti, Šumojna potvrđuje da slikarstvo živi te dokazuje da je u potpunosti kompatibilno novim tehnologijama kojima se umjetnost danas sve češće koristi. Bitan je jezik kojim umjetnost govori, a ne medij pomoću kojeg se taj jezik artikulira. Upravo stoga slikarstvo je zanimljivo ako prati tijek vremena i ako s njim uspostavlja ispravnu komunikaciju. Devedesete godine postavile su nove obrasce pred plejadom slikara zatečenih tehnološkim napretkom. Sociopolitičke konotacije postkonceptualne provenijencije u sprezi sa suvremenom tehnologijom u većine umjetnika postale su imperativom te mnogi od njih napuštaju klasične medije i gotovo pod prisilom odlaze u nepoznato producirajući osrednje radove nejasnih idejnih, estetskih i tehnoloških obrisa. Šumonja nije imao niti želje ni potrebe otisnuti se u te vode. Ostajući vjeran ekspresiji, kolorizmu, gesti i narativnosti (ma koliko ona bila u funkciji simboličnosti) autor svojim cjelokupnim opusom potencira utilitarnost i potrebu za slikanjem bez obzira na slici potpuno nesklono vrijeme, o čemu svjedoči i njegova ikonografija bazirana na simboličnim znakovima i svojevrsnoj ironičnoj introspekciji što govori o izvjesnoj skeptičnosti u prihvaćanje vanjskog svijeta, odnosno postavljanu privatnog i individualnog iznad općeg i kolektivnog. Svjestan sebe i svog autorskog pečata, Bojan je i u ovom ciklusu ostao oslobođen pretjeranog intelektualizma, političkih i socioloških analiza, te je ne bježeći po svaku cijenu od urođene estetike i ne odričući se onoga što najviše nedostaje današnjoj umjetnosti – duhovitosti, ostvario jednostavnim jezikom impresivne rezultate. Koristeći kao osobni stav isključivo svoje izuzetne slikarske kvalitete, autor nenametljivo ali izuzetno kritički progovara o našem vremenu u kojem je svaka individualnost postala nepoželjnom jer primarni je cilj izjednačiti jedinke i pretvoriti ih u poslušnike koji će u svakom detalju svog života ovisiti od milosti korporacijskih vlasti. Šumonja i ovom impozantnom slikarskom serijom ostaje vjeran humanim i duhovnim vrijednostima postavljajući ih kao kontrapunkt današnjem komunikativnom kolektivizmu informatičke ujednačenosti. Tehnološki perfekcionizam njegovih slika u takvom je ozračju još više naglašen, a po svojoj idejnoj impostaciji, visokom slikarskom rafinmanu i mogućnostima koje otvara, zacijelo predstavlja jednu od najznačajnijih epizoda hrvatskog figuralnog suvremenog slikarstva. Slikarstvo je individualan čin. Šumonja voli slikati, voli stil i ostaje vjeran umjetničkom prosedeu. On utvari postaje izvjesnim čuvarem slikarstva. Želi ga izolirati i sačuvati. Sačuvati kao individualitet od opće duhovne i materijalne uniformiranosti nametnute od struktura kojima je duhovno imaginarna kategorija. Autor ovom serijom između ostalog poručuje da usprkos realnosti svakodnevnice još uvijek treba vjerovati u umjetnost, kao što treba vjerovati da njegov autorski čin nije donkihoština, odnosno da Bojan Šumonja ipak nije ovca.
Darko Sačić
info@ajngel.hr
Akademija-Art.net
.jpg&url=https://akademija-art.hr/2020/01/03/bojan-umonja-ovce/&description=Bojan%20Šumonja:%20Ovce){kind=link}