Radove izlažu:
Viktorija Abramović, Igor Čabraja, Jasenka Gavran, Predrag Goll, Robert Budor, Ivan Branko Imrović, Ivan Katić, Damir Kirchoffer, Zlatko Kozina, Ivica Kurtz, Josip Majić, Anita Parlov, Željka Perković, Branimir Pešut, Zvonimir Petanović, Frane Radak, Lovorka Singer, Mirko Stojić, Josip Šimić, Siniša Trbojević, Emil Žižman
Čovjek koji sanja može sabrati vizije neobičnih predjela, savršeno lijepih  lica, ali njih ništa ne bi moglo učvrstiti bez podloge i bez supstancije, jer ih i pamćenje jedva bilježi, tek kao uspomena na neku uspomenu. San se od stvarnosti razlikuje po tome što sanjač ne može roditi umjetnost: njegove ruke drijemaju. Umjetnost se pravi rukama. One su sredstvo stvaranja, ali prije svega organ spoznaje.

Henri Focillon

Ova izložba koja je po svojoj ideji „neinstitucionalna likovna manifestacija"(P.Goll) slikara koji žive u Brodu, ali i  gostiju slikara  izvan Broda, koji su svoje likovno djelovanje protegli i  na ovu  sredinu, putem izložaba ili brodskih likovnih kolonija.  Rezultat je važan  likovni doprinos za kulturnu sredinu jednog grada. Unazad nekoliko godina Božićna izložba brodskog HDLU-a i njihovih gostiju bila je zapažena kao izložba po tome što  afirmira čvrsto jezgro brodskih slikara koji djeluju već više desetljeća  i koji su postali sinonim za brodsku likovnost. Vrijeme kako teče čini da se uz neka stara imena javljaju i nova koja će možda dovesti u pitanje do sada važeću tezu Darka Schneidera u knjizi„Slikarstvo i kiparstvo 19. i 20. stoljeća u Brodu" da „rijetki su slikari koji u Brodu ostaju".

Likovnost jedne sredine određena je njezinim prostorom i vremenom u kojem njezini slikari žive i stvaraju. Brod je sredina koja je uvijek bila rubna i nikad centar kao što to i navedena monografija i potvrđuje. Periferni umjetnički fenomeni u pravilu  su sinonimi za usporeni protok informacija koji opstoje i koji su stvoreni upravo za takve sredine  i kao takvi definiraju  njezinu povijest. Avangardne napetosti tipične za velike centre  rub ne poznaje. Slikarska produkcija još uvijek čini najširi osnov umjetničkog izražavanja. Najteža i najizazovnija umjetnička praksa potreba je ona koja likovno  govori,  a ona je ovdje u Brodu ukorijenjena  čvrsto u tradicionalni likovni diskurs i  tradicionalne tehnike bez kojih slikarstva niti nema.

Opredjeljenost za suvremenost putem izbora „suvremenijih  medija" u brodskom krugu HDLU-a nije pravilo.Duh vremena koji od svega, od nabanalnijeg i   često  vulgarnog, želi stvoriti kulturu istovremeno najmanje to želi u oblasti likovnoga.

U posljednjih stotinu godina umjetnici su imali mogućnosti istražiti sve mogućnosti analize slikarskog jezika koji je na koncu dekonstruiran raspao se u mnoštvo tendencija od pročiščenog klasicizma, do žestokog ekspresionizma, minimalističke apstrakcije ili dokidanje i same materija djela kao što je što slučaj sa ovogodišnjim dobitnikom prestižne  Turnerove nagrade koji svoje djelo jedino vidi u paradoksu njegova nestanka. Suvremena umjetnost je stroga i frustrirajuća za autore koji su joj se priklonili jer živjeti neprekidno pod prikrivenim totalitarnim tlačenjem  novuma i ne priznavati ogromni teret povijesnog nasljeđa ne može biti jednostavno, a za posljedicu ima  i furstraciju kod publike koja  ogromni  gubitak  interesa za ovu vrstu umjetnosti nadoknađuje masovnim posjetima velikim slikarskim retrospektivama  koje se organiziraju od Rima, Venecije, Beča, Pariza, Amsterdama do Berlina ili pak Zagreba gdje je u posljednjih nekoliko godina  organiziran niz kapitalnih slikarskih izložaba od europskog značaja sa izvrsnim odzivom publike. Engleski filozof  Donald Kuspit  ili  francuski  Alain Finkielkraut daju za pravo publici koja  je  vrlo kritična i skeptična spram produkcije suvremene umjetnosti i zagovaraju njezino odbacivanje kao legitiman čin i  odgovor na njeno postojanje.

Naša  lokalna, rubna skrivena umjetnost „nevidljiva"je  jer nije u kolu avangarde vezane za centar  i koja se potvrđuje jedino  u  konformizmu originalnoga. I ovo rubno  slikarstvo želi originalnost, ali u domenu tradicionalnoga i  neprekidnog  nastavka  prirodnog puta stvaranja slika koji je još uvijek velika nepoznanica i  „slijepa pjega naših racionalnih sustava koji se artikuliraju u jeziku pismu i broju",kako navodi Christiane Kruse filozof vizualne teorije  znane kao „Iconic turn". Ova „nevidljiva" umjetnost  stvara i vraća nam odraz naše slike i čini budućnost vidljivom za razliku od suvremene koja podržava samo koncept i koja odbacuje sve što se javlja prije riječi uništavajući paradoksalno  jezik,  misli i na kraju djelo samo.

Ova izložba ne pristaje da bude umjetnost dezafekta . Ona je ispovjedna priča koja traži svoje mjesto u prostoru i vremenu kada je nastala i koja je svjedokom ruku i samoće  koja ju je stvorila. Ona afirmira želju da se vodi dijalog sa svima, a prije svega sa lokalnom povješću jer od nje i počinje. Zvonko Maković u knjizi „Lica" završava tekst naslovljen „Slikarstvo sada:resume" navodi ono bitno :"kontekst daje smisao i kontekst u kojemu slike nastaju".

Kontekst ove izložbe je nedjeljiv od vremena i mjesta nastanka  ovih radova-one su produkt upravo tih dviju činjenica koliko i autora koji su ih stvorili.

Branimir Pešut

Josip Šimić
jsimic.sb@gmail.com

Akademija-Art.net