Viktorija Abramović, Igor Čabraja, Jasenka Gavran, Predrag Goll, Robert Budor, Ivan Branko Imrović, Ivan Katić, Damir Kirchoffer, Zlatko Kozina, Ivica Kurtz, Josip Majić, Anita Parlov, Željka Perković, Branimir Pešut, Zvonimir Petanović, Frane Radak, Lovorka Singer, Mirko Stojić, Josip Šimić, Siniša Trbojević, Emil Žižman
Pogledajte link!
http://www.pulsgrada.com/index.php?option=com_content&view=article&id=52:boina-izloba-brodskih-slikara-i-gostiju&catid=34:zabava
Vidljivi svjetovi
Henri Focillon
Ova izložba koja je po svojoj ideji „neinstitucionalna likovna manifestacija"(P.Goll) slikara koji žive u Brodu, ali i gostiju slikara izvan Broda, koji su svoje likovno djelovanje protegli i na ovu sredinu, putem izložaba ili brodskih likovnih kolonija. Rezultat je važan likovni doprinos za kulturnu sredinu jednog grada. Unazad nekoliko godina Božićna izložba brodskog HDLU-a i njihovih gostiju bila je zapažena kao izložba po tome što afirmira čvrsto jezgro brodskih slikara koji djeluju već više desetljeća i koji su postali sinonim za brodsku likovnost. Vrijeme kako teče čini da se uz neka stara imena javljaju i nova koja će možda dovesti u pitanje do sada važeću tezu Darka Schneidera u knjizi„Slikarstvo i kiparstvo 19. i 20. stoljeća u Brodu" da „rijetki su slikari koji u Brodu ostaju".
Likovnost jedne sredine određena je njezinim prostorom i vremenom u kojem njezini slikari žive i stvaraju. Brod je sredina koja je uvijek bila rubna i nikad centar kao što to i navedena monografija i potvrđuje. Periferni umjetnički fenomeni u pravilu su sinonimi za usporeni protok informacija koji opstoje i koji su stvoreni upravo za takve sredine i kao takvi definiraju njezinu povijest. Avangardne napetosti tipične za velike centre rub ne poznaje. Slikarska produkcija još uvijek čini najširi osnov umjetničkog izražavanja. Najteža i najizazovnija umjetnička praksa potreba je ona koja likovno govori, a ona je ovdje u Brodu ukorijenjena čvrsto u tradicionalni likovni diskurs i tradicionalne tehnike bez kojih slikarstva niti nema.
Opredjeljenost za suvremenost putem izbora „suvremenijih medija" u brodskom krugu HDLU-a nije pravilo.Duh vremena koji od svega, od nabanalnijeg i često vulgarnog, želi stvoriti kulturu istovremeno najmanje to želi u oblasti likovnoga.
U posljednjih stotinu godina umjetnici su imali mogućnosti istražiti sve mogućnosti analize slikarskog jezika koji je na koncu dekonstruiran raspao se u mnoštvo tendencija od pročiščenog klasicizma, do žestokog ekspresionizma, minimalističke apstrakcije ili dokidanje i same materija djela kao što je što slučaj sa ovogodišnjim dobitnikom prestižne Turnerove nagrade koji svoje djelo jedino vidi u paradoksu njegova nestanka. Suvremena umjetnost je stroga i frustrirajuća za autore koji su joj se priklonili jer živjeti neprekidno pod prikrivenim totalitarnim tlačenjem novuma i ne priznavati ogromni teret povijesnog nasljeđa ne može biti jednostavno, a za posljedicu ima i furstraciju kod publike koja ogromni gubitak interesa za ovu vrstu umjetnosti nadoknađuje masovnim posjetima velikim slikarskim retrospektivama koje se organiziraju od Rima, Venecije, Beča, Pariza, Amsterdama do Berlina ili pak Zagreba gdje je u posljednjih nekoliko godina organiziran niz kapitalnih slikarskih izložaba od europskog značaja sa izvrsnim odzivom publike. Engleski filozof Donald Kuspit ili francuski Alain Finkielkraut daju za pravo publici koja je vrlo kritična i skeptična spram produkcije suvremene umjetnosti i zagovaraju njezino odbacivanje kao legitiman čin i odgovor na njeno postojanje.
Naša lokalna, rubna skrivena umjetnost „nevidljiva"je jer nije u kolu avangarde vezane za centar i koja se potvrđuje jedino u konformizmu originalnoga. I ovo rubno slikarstvo želi originalnost, ali u domenu tradicionalnoga i neprekidnog nastavka prirodnog puta stvaranja slika koji je još uvijek velika nepoznanica i „slijepa pjega naših racionalnih sustava koji se artikuliraju u jeziku pismu i broju",kako navodi Christiane Kruse filozof vizualne teorije znane kao „Iconic turn". Ova „nevidljiva" umjetnost stvara i vraća nam odraz naše slike i čini budućnost vidljivom za razliku od suvremene koja podržava samo koncept i koja odbacuje sve što se javlja prije riječi uništavajući paradoksalno jezik, misli i na kraju djelo samo.
Ova izložba ne pristaje da bude umjetnost dezafekta . Ona je ispovjedna priča koja traži svoje mjesto u prostoru i vremenu kada je nastala i koja je svjedokom ruku i samoće koja ju je stvorila. Ona afirmira želju da se vodi dijalog sa svima, a prije svega sa lokalnom povješću jer od nje i počinje. Zvonko Maković u knjizi „Lica" završava tekst naslovljen „Slikarstvo sada:resume" navodi ono bitno :"kontekst daje smisao i kontekst u kojemu slike nastaju".
Kontekst ove izložbe je nedjeljiv od vremena i mjesta nastanka ovih radova-one su produkt upravo tih dviju činjenica koliko i autora koji su ih stvorili.
Josip Šimić
jsimic.sb@gmail.com
Akademija-Art.net
